Ovogodišnja proslava Božića biće posvećena multikulturalnosti. Naše odeljenje je za temu uzelo Srbiju. Molimo da, ukoliko ste u mogućnosti, donesete tradicionalne srpske božićne kolače, tipične dekorativne elemente i narodnu nošnju. Snimaće televizija!!!
Znači: sitno pismo od učitelja veli da je moj sin najegzotičniji u svom prilično šarolikom razredu, pa je nama pripala čast da na godišnjoj školskoj priredbi glumimo tradicionalno-tipične Srbe. Nema nam vrdanja. Ko će ako nećemo mi? U ovoj školi mi smo jedini na visini zadatka. A vidim da je mali čitav slučaj shvatio veoma ozbiljno. Učitelj me ipak, nesiguran da ću pristati na saradnju, vabi mogućnošću da nastupam na TV-u u jeleku, vezenim čarapama i opancima! Znači: ne mogu da kažem odlučno NE a baš me mrzi. Posebno mi ne prija ideja da me slikaju za TV. Zato otpisujem školi:
Izuzetno nam je drago da ste za temu od svih zemalja uzeli baš Srbiju. Kolače ćemo obezbediti s najvećim zadovoljstvom. Potrudićemo se da pribavimo dekoretivne elemente, ali to bi moglo da bude teško zbog kratkog roka. Nažalost, potpuno nam je nemoguće da vam izađemo i susret za narodnu nošnju.
U prevodu: Za kolače nemaš frke, kupiću nešto kod Bugarina u radnji, videću šta od „dekorativnih elemenata“ mogu da ti nabavim ali mene u opancima i sa šajkačom nećeš gledati. Posebno ne na televiziji. Nema šanse pa makar dete zbog mene ponavljalo razred. A sve i kad bih žarko želeo, gde da nađem nošnju?!
Razna odeljenja na svojim štandovima predstavljaju razne zemlje. Rumuni, Ukrajinci, Idusi, Kinezi, čitave porodice ko KUD-ovi: odenuli se ko u šarenice, jeleke i opančiče, ko u sari, ko u kimono. Služe se egzotična posluženja – sovjetska, prekomorska i orijentalna, jedino smo mi obični. Dali su nam iz ambasade šta su imali: zastavu (king sajz), geografsku kartu, neke prospekte. Od tih „dekorativnih elemenata“ učitelj je fino napravio naš štand, pustio tiho nekakvu harmoniku dugmetaru, gore okačio zastavu i mapu Srbije, napisao CPБИЈА – SÉRVIA, služe se sitni kolači, izložene brošure za slučaj da neko od dece ili roditelja poželi da učestvuje u nekom tenderu za privatizaciju neke naše firme ili ako ga pritegne išijas pa bi na banjsko lečenje u Srbiju. Kad sam to ugledao bi mi žao što nisam doneo malog piroćanca što sam ga kupio kod gospođa Radmile u Zetskoj. Kakve spretne ruke ima ovaj uča, dekorativno čudo bi od ćilima napravio. Sve u svemu, napravismo mi malu Srbiju, mirnu, bogatu, šarenu, turistima privačnu. Milina jedna. Srbe predstavljamo Andjelina i ja, oboje rodom iz Beograda. Moj sin je domaćin štanda. Slikalo ga za televiziju. Kaže:
Ja sam Andre, ja sam po tati Srbin a po mami Portugalac. Mi u našoj školi baš puno učimo o raznim kulturama.
Rečit mali, ponosim se a muči me strašna pomisao da nije on to sam smislio nego da ga je učitelj izbrifovao.
Anđa i ja se mnogo dosađujemo. Naokolo se muvaju neka deca.
Jedan mali: Kako ti se zove taj pas?
Ja: Anđelina.
Mali: Jel i ona iz inostranstva?
Ja: Jeste, iz Dalmacije! :-)
Mali: Odmah sam pomislio da je dalmatinac. Po tufanama. … Ne ujeda?
Ja: Do sad nije nikoga.
Mali: Jel mogu da je malo pomazim?
Ja: Vidi s njom. Što se mene tiče – slobodno.
Mali: Maše repom, pomaziću je. Samo malo.
Ja: Ako maše pomazi. Malo. ;-)
Mali: Jel si ti tata od onog malog što deli kolače?
Ja: Jesam. Idi posluži se.
Mali: Koja je to zemlja? Dalmacija?
Ja: Srbija?
Mali: Jel to daleko?
Ja: Jeste.
Mali: Moj tata je iz Angole. Šta je dalje Angola ili Srbija?
Ja: Angola. (palim cigaretu). Stani tu.
Mali: Zašto?
Ja: De me ne vidi sin da pušim.
Mali: Jel znaš da praviš trikove s dimom.
Ja: Kako to misliš?
Mali: Pa ono. Da puštaš dim kroz nos.
Ja: Jel ovo? (puštam dim kroz nos).
Mali: Jeste. Tako! A kroz uši jel znaš?
Ja: Da puštam dim? Kroz uši ne znam.
Mali: Moj tata zna.
Ja: Zna?
Mali: Zna ali neće baš često da radi. Nije zdravo. Mora dim da ti prođe kroz mozak. Piše na kutiji od cigareta. Ja ga molim ali neće.
Ja: Kad piše onda pametno što neće.
Mali: Pa jeste.
Ja: Koliko imaš godina?
Mali: Sedam… Jel će Anđelina da ima kučiće pa da mi daš jedno?
Ja: Neće. Već je imala, ali više ne može da ima.
Mali: Znaš da ću da zamolim dedu da mi kupi ovakvo kuče za Božić. … On ima četiri psa u Angoli.
Já: Jesi ti bio u Angoli.
Mali: Nisam. Ali tata mi je sve pričao. :-)
Ja: Treba da imaš psa. Ali da ga čuvaš. I da ga voliš.
Mali: Celog me izlizala ova tvoja Anđelina. :-)