Broj…kvantitet…kvalitet…vreme…duzina…jacina…velicina…ocena…bilo sta…
Nevazno je sta osam predstavlja, kao sto je i nevazno da li je osam godina od ubistva najboljeg medju nama ikada dovoljno dug period da se slucaj arhivira. Nevazno je, ali je bitno znati da bi pola Srbije volelo da se to desi i da vise nikada ne cuje ime koje im toliko para usi. To bi otvorilo vrata i za legalnu promenu imena novobeogradskog bulevara. Sva ova nova cista pro patria Srbija na celu sa nemirnim decacima koji ce uskoro postati ultra-desnicarske politicke partije, neumivenim i neobrijanim ideolozima koji pisu ode o panslovenskim predsednicima, braniocima lika i dela haskih begunaca i obicnim ljudima koji su se vremenom programirali da u svojim malim sivim zivotima nikome ne dozvole nadu za bolji zivot i svetliju buducnost, smatra da treba biti ovako kako je, jer to nije nasa odgovornost…za to je kriv neko drugi…uvek neko drugi…Ubistvo coveka koji je tako kratko i spektakularno Srbiju vodio ka svetlijoj buducnosti, a tako puno joj dao, ukljucujuci i sopstveni zivot, je razlog da se zapitamo kako je moguce da eksponencijalna linija smrti nema svoj kraj, a da samo njeno postojanje gotovo nikoga ne opominje…Proslo je osam dugih godina, proci ce jos osam, mozda cemo dostici i tu magicnu brojku od 40+ kao u Kenedijevom slucaju, pa ce atentat kao nasa privatna stvar biti opevan u nekom novom art projektu uz gusle il sta vec bude tada aktuelno…
U ionako podeljenom drustvu, Mart je idealna platforma za promociju nejedinstva i netrpeljivosti medju nama samima. Onima koji su ga veselo ispratili u smrt, istu najavljujuci, Mart je idealno vreme godine jer imaju svasta da obelezavaju obogacujuci svoj patriotsko kriminalni rezime po ubrzanom kursu. Onim drugima, takodje nejedinstvenim, preostaje da odaberu izmedju mnostva mogucnosti: lazne tisine i iskazivanja postovanja po sluzbenoj duznosti: neprestanom oplakivanju i kukanju uz vecnu mudrost da bi nam sve bilo bolje da se to nije desilo (zacarani krug: pisaca/filozofa, neradnika, salonista); dezurstvu u cuvanju vatre uz sramnu bitku sa pretedentima ka istom; (ne)iskrenom pokajanju iz vremena postpetoktobarskih promena kada su ga, tada jos uvek zivog, razapinjali za svaki potez koji je napravio, a kada ga vise nije bilo postao im je ikona suprostavljanju nerazumu, sto je sasvim legitimno, ali…itd….
Izmedju ostalog postoji i deo (reci drustvo bi bio cist eufemizam) koji pokusava da ukaze na neophodnost stvarnog i iskrenog trazenja jedne jedine istine i insistiranja na politickoj odgovornosti za najmracniji dogadajaj u modernoj srpskoj istoriji…Postoje naravno i druge podgrupe ove normalnije i zdravije Srbije, ali raslojenost je neverovatna i nepodnosljiva. Ta raslojenost je jedan od razloga zasto je posao prvog demokratskog premijera od pocetka izgledao kao nemoguca misija…kraj svi znamo…
Danas, osam godina kasnije, broj pojedinaca i neformalnih grupa sa sve sledbenicima je toliko mizerno mali da moze da se lako odredi i okupi u jednoj vecoj sali ili manjem sportskom objektu u Beogradu…I tu upravo i lezi mozda i najveca tragedija post-dvanestomartovske nesrece. Broj tih pojednaca i njihovih istomisljenika u misiji rasvetljavanja politicke pozadine ubistva je zastrasujuce, sramno mali…toliko mali, da vremenom postaje nebitan….a dani prolaze…Vi, ja, vasi, moji prijatelji i roditelji, njihovi rodjaci i prijatelji, pomnozeno sa hiljadu, pa na kvadrat, pa od oka dodato jos par stotina hiljada…I opet…Koliko? Licno, sa suzama u ocima, bolom u grudima i munjama u mozgu, smatram da je nedovoljno….Da budem iskren, sve dok postoji i nekolicina ljudi koji slave dvanaesti mart i koji podrzavaju status quo cele situacije, drustvena katarza i trasiranje puta ka boljem sutra nece biti moguce. Bez konsenuza o tom monstruoznom danu i neophodnosti da se sve do kraja rasvetli, nece nam biti bolje. Zbog toga osam godina i jeste i nije mnogo. Nije mnogo jer bol ne moze da iseczne, a jeste previse jer za osam godina je uradjeno toliko malo….
Sve sto je za ovih osam godina uradjeno pripada porodici, licnim prijateljima, nekolicini nezavisnih pojedinaca i grupi intelektualaca okupljenih opet, manje vise, oko porodice i u odredjenom procentu gradjanima koje bezumlje, kako politicko tako ni ekonomsko, nije ostavilo bez mozga, srca i hrabrosti da istraju u verovanju da obnova demokratske stranke pre vise od dve decenije zarad borbe za ljudska prava i bolje i normalnije drustvo nisu bili besmisleni i utopisticki ciljevi kojih se treba odreci zato sto su bednici, apratcici, kriminalci, karijeristi i ljudi sumanutih klero-fasistickih shvatanja u vecini…Bas naprotiv, zato treba jos vise insistrirati na svemu pomenutom.
Zasto je vazno saznati sve do najmanjeg detalja kako i zasto je doslo do ubistva prvog demokratskog premijera? Zato sto je to osnova za svaku katarzu, zato sto ce nam to otvoriti prozor kroz koji cemo udahnuti svez vazduh normalnosti i razbistriti svoje mozgove, zatrovane mrznjom prema svemu. Zato sto cemo povratiti izgubljeno saosecanje prema drugima i njihovim patnjama, ma gde i ma ko bili. Zato sto ce deca moci da nam rastu u tolerantnijem drustvu gde ce jasno moci da razaznaju i razdvoje dobro od loseg vec u ranim godinama svog detinjstva. Zato sto ce detinjstvo opet imati smisla i sto vise nece biti samo period kroz koji ce nasa deca protrcati, pracena nasim strahom da im se nesto ne desi ili da ne izrastu u nesto sto ne bi smo zeleli, a neizbezno je jer je postalo drustveni standard. Zato sto cemo ponovo sa njima uzivati u godinama njihovog detinjstva radujuci se svakom trenutku provedenom sa njima, jer je svaki trenutak lep i vredi ziveti za njega. Zato jer cemo sa decom ponovo moci bez straha i nespokoja da idemo na fudbalske stadione, srecni sto ce nam se deca radovati onome sto gledaju kao sto mi to cinili pre mnogo mnogo godina…zato i zbog mnogo drugih stvari.
To naravno nece vratiti najboljeg medju nama, niti ce njegovoj porodici i njegovoj Srbiji bol i nedostatak biti nadoknadjeni ali cemo svi zajedno moci da zauvek iza sebe ostavimo jedan mracni period sopstvene istorije i da prosavsi kroz katarzu krenemo napred, ka zaista svetlijoj buducnosti, istoj onoj gde je Srbiju poveo taj beskrajno sarmantni covek u sivom dzemperu, sa mindjusom u uvu i prilicno diskutablinom frizurom cak i za one jadne devedesete…ali on se , za razliku od Srbije menjao i to svakodnevno i nije se stideo da uci, radi i da steceno znanje deli sa drugima…Bio je kao otvorena skola: ko je hteo mogao je svasta da nauci, ko nije hteo da ide na casove opet je mogao da dobije sasvim solidnu kolicnu demokratskog gradiva cistim svojim prisustvom sa strane i povremenim slusanjem, jer je toliko toga bilo. Svoje utopisticke mladalacke ideale je u hodu zamenjivao prakticnim radom i sprovodjenjem ideja u delo. Radio je vise neko iko ko je bio na bilo kakvoj funkciji u istoriji ovog naroda. Zato je i ubijen iz te zavisti….Kako neko rece sada vec davno:
"Mrze ga jer su inferiorni i zavidni. Zato što on nema autoritet iznad sebe. Ni crkvu, ni Nikolu Pašića, ni Staljina, ni Amerikance, ni Tita, ni Dražu, ni kralja, ni tatu, ni mamu, ni rodni kraj. Moraš, bato, nečemu da se potčiniš, jer ako nećeš, ti se onda kao smatraš boljim od nas… A plus ih još i svaki put izradi, jer je pametniji. To su naprosto patrijarhalna, konzervativna g... koje nervira kad neko nekažnjeno odbija da ima autoritet."
Niko mu nije trebao i nikoga nije hteo…hteo je samo armiju ljudi, mobilizovanu Srbiju kako bi mu pomogli da stignemo negde, da izadjemo iz blata u kome smo tada bili vec 15 godina zaglavljeni i u kome je nazalost pocelo da nam bude fino, toplo, navikli smo se….hteo je da to prekine, da nam da vise, da nam pokaze da sami mozemo da uradimo vise, da sami sebi najvise mozemo da pomognemo, da nam vrati nadu i veru u nas same…
Ta patrijahalna konzervativna i nazadna Srbija ga je ubila i zato istina mora da se otkrije do najsitnijeg detalja…I svaki pojedinac, cak i onaj koji je cigarete i vodu donosio, mora da odgovara…mora jer samo tako ce se duh nove bolje srecnije i lepse Srbije vratiti, tj oziveti…Metkom koji je odlikovani Zmija ispalio tog dvanaestog marta nije ubijen samo otac Luke i Jovane, sin Mile, brat Gordane i Ruzicin suprug, vec je ubijen nepoznat broj ljudi koji su verovali u ono sto je prvi posleratni demokratski premijer Srbije radio ceo svoj zivot.
Verovali su…a sada nemaju bas puno izbora…I zato, samo istina, prava ne fabrikovana, do u detalja saopstena i sa svim pravosnazno osudjenim akterima, ce nam svima pomoci da predjemo taj strasni rubikon beznadja i da skinemo taj turobni teret sa svojih ledja… Neki od nas ce biti u godinama kada ce biti kasno, ali za generacije koje dolaze to je uslov svih uslova za bilo kakav prosperitet u granicama u kojima smo…
Pravda za Srbiju !
http://www.zorandjindjic.org/