Moja deca uopšte ne liče jedno na drugo. Ovaj mladji, onako plav i sa plavim očima, medju nama smedjokosima i smedjookima izgleda kao...pa Švaba, tako mu rodjaci tepaju od milja. I karakteri su im potpuno različiti. Ona ekstremno pametna i antiprotivna, on blentav i maza.
Ipak, imaju nešto zajedničko - tata i mama su im dinosaurusi.
I poneki zmaj.
(Opet nisi bacio ogrizak od jabuke, nesrećo nijedna!)
Nije njih donela roda, to su priče za malu decu, a ni ti spermatozoidi i jajne ćelije, to je lekcija iz biologije...oni su se lepo izlegli iz jaja kao svi pošteni dinosaurusi. On je više biljojed, a ona mesojed. U pola noći da ih probudiš znaju u sitna crevca sve vrste i podvrste dinosaurusa, brižljivo smeštene u različite evolucione etape. Ja ne znam...i baš me briga, ali redovno ispadam glupa u društvu, pa me malo sramota. Mislim da imamao svaku knjigu o dinosaurusima koja postoji na tržištu. I odgledali smo sve crtane i igrane filmove. I imamo svaku plastičnu, plišanu i drvenu andrmolju koja podseća na dinosaurusa. Saplićemo se o njih, nalazimo ih ispod jastuka, medju šerpama i cipelama. Kupamo se sa njima, crtamo ih, pravimo od plastelina i testa, u kolaž tehnici, akvarelu i temperama, a krede u boji po dvorištu su nam specijalnost. Puno dvorište dinosaurusa! Imamo one što svetle u mraku, pa one što tripliraju svoju veličinu u vodi, pa one što ih iskopavaš iz cigle kao pravi arheolog - nekim baksuzno malim čekićem i još uzaludnijom četkicom (na kraju sam se toliko iznervirala da sam zveknula prokletinju o patos, poiskakali dinosaurusi samo tako...deca malo plakala, ali ja sam bila zadovoljna). O tetovažama da ne pričam. Ćerka je na moru dobila jednog omanjeg primerka (tetoviranog kanom, valjda) na ruci. Sve smo morali okolo da je kupamo, da bi što duže trajalo. One na lepljenje, iz žvaka, ne računamo. I torte za rodjendan moraju da budu dinosaurusi...ili bar zmajevi.
Aždahe ih zanimaju više vizuelno, ljudi i kuće su nekako nakrivljeni na crtežima, ali zmajevi su perfektni! Do poslednje kandže i odsjaja na kljušti. Opšte je poznato da zmajevi ne postoje, ali ko je lud da crta visibabe i kukureke kad može zmajeve. Sve čekam da me pozove školski/vrtićki psiholog da porazgovaramo o situaciji u kući jer su nam deca opsednuta nepostojećim bićima.
- Je l' znaš, mama, zašto su dinosaurusi bolji od zmajeva? Zato što oni postoje, a zmajevi su kobajagi.
- Pa ni oni više ne postoje, odavno su izumrli.
- Ti stvarno veruješ u priču o ledenom dobu i velikom meteoritu? Smešna mama.
Dete je u pravu.
Smešna sam potpuno. Verujem sve što su me učili u školi.
Umesto da priznam prostu činjenicu da sam dinosaurus (i da spavam sa jednim:) i nastavim sa životom.