Osim što sam ponosna što ovaj video gledam na svom računaru marke Apple - dakle ja koja marke bilo čega ne volim, ne nosim i izbegavam - želim video da podelim sa vama. Baš danas, dvadeset godina posle devetomartovskih demonstracija. Koje nisu ili jesu uticale, na različite načine, u manjoj ili velikoj meri, na živote svih nas. Koje jesu ili nisu bile odluka.
Tog devetog marta 1991. odlučila sam, definitivno, da neću studirati prava i da je moja advokatska karijera okončana pre no što je i počela. Tih dana, na neki čudan način kroz učešće u plišanoj revoluciji, došla sam do toga da od prava u ovoj zemlji neće biti ništa, još dugo. Od pravde takođe. I opredelila sam se za ono što volim, a za šta sam mislila da mi neće pojesti džigericu - glumu. To je bio taj moj izbor, iz ljubavi. Posle se ispostavilo da su mi džigericu pojeli i gluma, kao neizvestan posao koji zahteva puno strpljenja - i pravo, kroz život u državi koja se njime nije mogla podičiti.
Elem, počela sam odmah da se spremam za prijemni. Moj izbor za dramski monolog bila je Aglaja - Idiot, Dostojevskog. Što se komedije tiče, radila sam Zlu ženu, Sterijinu. "Recitacija" je bila jedna divna pesma Ane Ahmatove, koju sam volela da govorim. Kao konačna moja drskost na prijemnom bio je izbor jednog monologa i songa Poli Pičam iz Brehtove Prosjačke opere. Takodje i pesma Lili Marlen (neka kombinacija izvođenja Marlene Ditrih i Hane Šigule). Nisam znala da pevam, otuda je to bio drzak izbor. Ali sam vežbala, svakog dana, mesecima.
Odlazila sam, skupa sa drugarima iz XII gimnazije na studentske demonstracije, počevši od 10. marta. Neko vreme bila bih sa njima tamo, a neko vreme bih sedela u Udruženju na Terazijama, sa drugim drugarima koji su se takođe spremali za prijemni, a gde su se okupljali mnogi glumci, pisci i drugi. Tamo smo pratili dešavanja u Skupštini. Odatle sam Leki do govornice dvaput odnela vodu. To je bio sav moj doprinos, ako ne računam samo prisustvo.
Mama se protivila mom odlasku na demonstracije, jer imala sam šesnaest godina, nisam bila student, čak ni završna godina gimnazije. A i tenkovi su prolazili baš kroz ulicu Vojvode Stepe, gde se nalazila moja škola, koja nam je bila zborno mesto za polazak peške do Terazija. Tata je podržao moju želju da u tome učestvujem. Dao mi je i svoju vijetnamku koju je nosio na demonstracijama '68. Vijetnamka mi je bila velika ali sam smatrala da mi odlično pristaje i da je sasvim pogodna za tu priliku. Posle sam je često praktikovala i na drugim demonstracijama, jer kada bih osetila suzavac, nekako sam cela mogla u nju da se zavučem. Činilo se da to pomaže.
I tako sam, podržavajući studente, pomislila da sam odrasla. I prestajala sam da idem u školu. Što je rezultiralo time da moj otac potom mesecima nije govorio sa mnom, kada je to saznao. Ponašao se kao da sam vazduh. Prolazio je pored mene u kući kao da sam nevidljiva osoba. Rekao je da bi me izbacio iz kuće, da ga zakon ne obavezuje da me u njoj drži do 18. godine, te da do tada mogu u njoj i da ostanem. Nije mogao da podnese činjenicu da sam ga (istina baš mnogo puta) slagala da idem u školu, a odlazila sam ko zna gde. To ko zna gde bio je ili bioskop, ili neko mesto na kojem sam mogla da se spremam za prijemni, ili obližnji kafe Meda pored škole, gde sam saznavala šta sam sve važno propustila i ko me je od nastavnika spominjao.
U mojoj kući sve je bilo dopušteno, osim laži. A ja baš to. Laž kao nekakav dokaz slobode i nezavisnosti. I grizla me je savest što sam lagala oca i majku. Ali više oca. Jer me je tako lepo podržao za te devetomartovske demonstracije na kojima sam se, sama sa sobom, više izborila za sebe - nego za zahteve studenata. Rekao je "Treba da ideš. Uvek treba da se boriš za svoja prava. Ili da podržavaš one kojima su prava ugrožena". Nismo govorili, otac i ja, sve do dana prijemnog. Tog dana, kad sam se probudila, na radnom stolu stajala je poruka, pisana njegovom rukom: "Želim da ti se posreći. Voli te tata". Stavila sam poruku u džep i otišla na FDU. Posrećilo mi se. Upisala sam fakultet koji sam veoma volela da studiram. U zemlji u kojoj već tada nisam volela da živim.
Ne znam da li je tog 9. marta istorija krenula nekim drugim tokom, ili je to samo bila mogućnost. Ali moja istorija svakako se tih dana promenila. Od tada sam počela da donosim isključivo svoje odluke, ma bile i na sopstvenu štetu. Od tada pratim svoju evoluciju.
A sad ovaj video, koji me je više inicirao da napišem sve ovo, od samog jubileja. Uživajte.