Thank you, whoever you are – I have always depended on the kindness of strangers – Blanche DuBois u drami Tramvaj zvani želja
(Hvala vam, kogod da ste – ja sam uvek zavisila od naklonosti nepoznatih.)
Ovih dana se navršava 100 godina od rodjenja Tenesi Vilijamsa (26. 03. 1911 – 25. 02. 1983), američkog pisca čije su drame obeležile pozorišni život 50-ih i 60-ih godina prošlog veka, dobitnika svih važnijih pozorišnih nagrada i, po mom mišljenju, jednog od najboljih dramaturga XX veka. U svetu se ovaj jubilej već uveliko obeležava: u Njujorku je obnovljena produkcija drame The milk train doesn’t stop here anymore, a sprema se i postavka predstave Small craft warning; u Parizu je postavljen Tramvaj zvani želja, u neobičnom aranžmanu japanske igre; u Australiji je Liv Ulman, poznata švedska glumica, režirala Tramvaj zvani želja sa Cate Blanchett u glavnoj ulozi.
U Njujorku je početkom ove godine postavljena i jedna nedavno pronadjena Vilijamsova drama (pronadjena je 2006. medju njegovim hartijama), naslovljena Blue Eyes, u kojoj se odvija razgovor izmedju jednog američkog vojnika, sveže pristiglog nazad u Ameriku sa ratišta, i njegove neveste sa kojom se upravo venčao. Razgovor je pun nekontrolisanih strasti i obostrano nasilnog seksa, dešava se u krevetu hotelske sobe, i gledalaca ima manje od 10 – koliko može da ih stane u sobu hotela u kome se predstava igra.
Ja sam očekivao da će i kod nas nekako da se obeleži ovaj jubilej - postavljanjem drame u pozorištu, ili ciklusom filmova (mnoge Vilijamsove drame su sa ogromnim uspehom filmovane), ili makar blogom - ali su naši poznavaoci teatra, čini se, neuporedivo više opsednuti grand zvezdama popularne estrade i ostalim važnim aspektima narodne razbibrige. Otuda moj pokušaj da napišem ovaj skromni blog o Tenesi Vilijamsu.
Vilijam je rodjen u gradu Kolumbus, država Misisipi, ali je skoro celu mladost, od svoje sedme godine, proveo u Sent Luisu, država Mizuri, gde je išao u školu i kasnije na fakultet. Godine 1939., dve godine po diplomiranju, se preselio u Nju Orleans da živi. Njegov otac je bio trgovački putnik i alkoholičar, majka uvek na ivici histerije, mladji brat miljenik oca, a sestra Rouz u ranoj mladosti dijagnostikovana kao šizofrenik. Na njoj je kasnije izvršena lobotomija, usled čega je ostala doživotno onesposobljena. Kasnije u životu Vilijams je i sam postao zavisnik od alkohola i pilula za spavanje, i bio opsednut strahom da će poludeti ili razviti depresiju. Osećaj krivice zbog stradanja njegove sestre, sa kojom je bio veoma blizak, ga je pratio sve vreme. Majka ga je smatrala za suviše ženstvenog, a godine 1950., kad je Vilijamsu bilo 39 godina, je široj javnosti saopšteno da je Tenesi Vilijams homoseksualac.
Navodim ove detalje iz Vilijamsovog života jer su oni važni za razumevanje njegove drame i njegovih likova. Jednom je Elia Kazan, reditelj mnogih filmova zasnovanih na Vilijamsovim tekstovima, rekao: ‚‚Sve iz njegovog života je u njegovim dramama, i sve iz njegovih drama je u njegovom životu‚‚. Na primer, veruje se da je lik Laure u ‚‚Staklenoj menažeriji‚‚ zasnovan na ličnosti njegove sestre Rouz i da je isti uzor uzeo za lik Blanche u ‚‚Tramvaju zvanom želja‚‚.
Bilo bi neprimereno - sve i kad bih i bio u stanju - da na ovom mestu pišem o celokupnom književnom opusu Tenesi Vilijamsa. Ja sam u jednom ranijem blogu pisao malo o ‚‚Staklenoj menažeriji‚‚, ali tu je i ‚‚Tramvaj zvani želja‚(uzgred, ove godine se navršava 50 godina od prvog prikazivanja ove drame)‚ i ‚‚Mačka na usijanom limenom krovu‚‚ i ‚‚Tetovirana ruža‚‚, i... ima ih suviše da bi se samo nabrojali (meni omiljena je, recimo, ‚‚Period prilagodjavanja‚‚, ili ‚‚Small craft warning‚‚, ili...ali i tih omiljenih takodje ima previše).
I onda sam se odlučio.
Pre dva dana otkrijem da se ispod mog prozora nastanila iguana (slika je priložena na početku). Plašljivo i bezopasno stvorenje, praistorijskog izgleda. Meksikanci je jedu, mada joj meso nije baš ukusno – barem meni nije. Nekada je, kada je uhvate, vežu za neki stub, šale radi, ili da je kasnije pripreme za jelo. Tako vezana iguana je centralna metafora Vilijamsove drame ‚‚Noć iguane‚‚.
Tačnije, u širem smislu, to nevoljno robovanje kakvom je izložena iguana je centralna metafora i Vilijamsovog i naših života. I drama se zapravo dežava u pokušaju da se tog robovanja oslobodimo. Ili sa njim pomirimo i prihvatimo ga, kako ko smogne.
Glavni junak ‚‚Noći iguane‚‚ je sveštenik Šanon koji je isključen iz crkve, ali ne i raščinjen, zato što je nekom prilikom rekao da je Bog običan ‚‚izlapeli zlikovac‚‚ i kasnije u životu optužen da je napastvovao 16 godišnju devojku. Šanon nalazi zaposlenje kao turistički vodič u drugorazrednoj turističkoj agenciji. Na početku drame, Šanonova turistička grupa stiže u malo mesto na meksičkoj obali, u jeftin hotel kojim upravlja njegova poznanica, Maksin, žena sjajne crne kose i jakih strasti (u Hjustonovom filmu nju maestralno igra Ava Gardner), koju Šanon zanima isključivo iz seksualnih razloga. Turisti su besni na Šanona zbog napastvovanja 16 godišnje devojčice koja se nalazi medju putnicima i zbog podleganja Maksininim izazovima. Tu se još nalazi i Hana, siromašna slikarka i usedelica koja prati na putovanju svog jedva pokretnog dedu, zvanog Nono, koji je obuzet pisanjem svoje poslednje pesme.
Izmedju Šanona, na ivici nervnog sloma, i Hane se razvija duboko humani odnos, što nailazi na ogromno protivljenje kod Maksin, koja zameša stvari tako da Hana bude prepuštena njenoj milosti i nemilosti. Šanon, koji ima uticaj na Maksin, ponudi Hani sklonište za jednu noć. I tada se dešava ta noć oslobodjenja, noć iguane vezane za stub na stepeništu jeftinog hotela.
Ako bolje razmislimo, svi junaci ove drame su vezani za svoje stanje, vidljivim ili nevidljivim lancima. Šanon oko vrata ima lanac sa krstom, što je simbol njegove vezanosti za crkvu, Maksin je zarobljena svojom opsednutošću seksom, Hana svojim siromaštvom i usedeličkim životom bez seksa, Nono svojom fizičkom slabošću.
U toj lepljivoj i zavodljivoj tropskoj noći, Maksin izazovno igra sama sa dva mlada momka na morskoj obali ispod palape, Šanon na stepeništu hotela razgovara sa Hanom, pokazuje joj vezanu iguanu, i u jednom trenutku dramskog vrhunca ostvaruje svoju slobodu tako što otkine lanac s krstom sa vrata, i pri tome se povredi. Potom odvezuje iguanu koja pobegne, slobodna, u mrak.
Na sličan način, i Vilijams je bio rob svoje prošlosti i svoje adikcije. Kada ga je prvi ljubavnik napustio, godinama je nosio njegovu sliku u novčaniku. Kada se preselio u Nju Orleans promenio je svoje rodjeno ime, Tomas, u Tenesi, po imenu države u kojoj se rodio njegov deda. Kako nije uspevao da se oslobodi svoje prošlosti, bezuspešno je pokušavao da je zaboravi, da je potisne što dalje u vreme. I tim povodom je napisao ‚‚ja nisam otišao na Mesec, otišao sam mnogo dalje – jer vreme je najduže rastojanje izmedju dve tačke.‚‚
Ova tema robovanja svojim strastima, svojoj prošlosti, ili svojim životnim okolnostima se nalazi u manje više svim Vilijamsovim delima. Junakinja kaže da se živeći pored čoveka alkoholičara oseća kao mačka na usijanom limenom krovu – gdegod da zakorači uvek se ispeče, u drami istog naslova. Drugi Vilijamsovi ženski likovi (zanimljio je da Vilijams, slično Markesu, sa mnogo više pažnje gradi svoje ženske likove od muških) su opsednuti bivšim neuspešnim ljubavnim vezama (Leto i dim, Small craft warning), ili prinudom da nadju kakvog bilo stalnog partnera (Staklena menažerija, Lovely sunday for Creve Coeur), dok su muškarci uglavnom bezdušni i sebični, bez razumevanja za suptilnosti ljubavi (Mačka na usijanom limenom krovu, Fugitive kind, Leto i dim, Period of adjustment). Oni se najčešće bore sa svojim adikcijama ili seksualnošću (Iznenada prošlog leta). U pitanju je nedostatak prave komunikacije izmedju ljudi, koji su, kako Vilijams kaže, svi krvavi ispod sopstvene kože. U nedostatku pravog sagovornika, viknuli bi gluvim nebesima, ali ni to nema ko da čuje. Oslobodjenje i izlaz iz ovakve situacije Vilijams vidi u uspostavljanju iskrenog i ljudskog odnosa, kakav je sveštenik Šanon počeo da gradi sa Hanom u Noći iguane.
Prilazimo jedni drugima raširenih ruku i otvorenog srca. Ako ima ljubavi i razumevanja, zagrljaj je neizbežan. Samo tako se možemo osloboditi svog robovanja i svojih stega, i otići slobodni svojim putem, kao ona iguana u lepljivu tropsku noć.