Ironijom sudbine, 20. godišnjicu devetomartovskih demonstracija u Beogradu bolje i glasnije obeležavaju braća Hrvati nego mi ovde. Aktuelni protesti na ulicama Zagreba i drugih hrvatskih gradova, u kojima dominiraju parole „Lopovi, lopovi!" i „Vi lažete!", svojevrsno je podvlačenje crte neuspele tranzicije na Balkanu tokom protekle dve decenije.
I dok se Beograd ovog 9. marta uljuljkava u šarene laže svoje pohlepne i samodovoljne političke klase, Zagreb se pokušava odupreti plimi beznadja, bede i dužničkog ropstva.
Sada je već svima jasno da su Balkanski ratovi na kraju XX veka i ona silna otadžbinska/domovinska medijska graja bili samo paravan da bi se par hiljada familija u Bosni, Srbiji, Hrvatskoj i Crnoj Gori beskrupulozno obogatilo na krvi, znoju, radu, parama i imovini miliona žrtava!
Ta šifra se, na nesreću, još uvek žilavo održava! Protiv gradjana bivših YU republika i dalje se vodi rat, ali ovog puta ne sa koljačima formata Arkana, Gotovine ili Orića, već monopolima, koji obične gradjanke i gradjane teraju u dužničko ropstvo! U nezaposlenost! U totalno odsustvo smisla života! U žive mrtvace!
Umesto rafala sada je na delu krčanje creva, a umesto sirena tu su špice TV dnevnika i glupirity šou programa! Umesto uniformisanih okupatora tu su dobro uhranjeni i još bolje obučeni agenti ratnih profitera u liku i nedelima stranačkih funkcionera. Umesto komunističkog jednoumlja, sada imamo koalicionu, višestranačku diktaturu, u dilu sa tzv. opozicijom! Ispada da su nas vukli stazama patriotizma dok nisu našli put u visoko društvo!
Godišnjicu 9. marta obeležavamo lošim vestima poput one da Srbija ostvaruje izvoz poljoprivrednih proizvoda u iznosu od svega 464 dolara po hektaru, a Češka i Slovenija oko 1200 dolara po hektaru obradive površine. Ili, da je industrijska proizvodnja u Srbiji upola manja nego krajem osamdesetih i da je udeo industrije u bruto domaćem proizvodu srozan na svega 21 odsto!!!
Jedna od retkih vesti dostojna 9. marta, iskrenih pobuda, energije i vere u to da je drugačiji svet ipak moguć, stiže iz Sandžaka:
Milanko Obućina (58) iz Sjenice, čija porodica preživljava hraneći se u narodnoj kuhinji, pronašao je pre par dana na ulici novčanik pun novca koji je bez razmišljanja odmah predao policiji. Milanko kaže da nijednog trenutka nije pomislio da zadrži ovaj novac za sebe, koji čak nije želeo ni da prebroji, jer ga to nije zanimalo.
A u torbici je, prema policijskom zapisniku, bilo 4.200 evra, 100 dolara i 20 bosanskih maraka.
Milanko je srčani bolesnik, a terapiju često zna i da preskoči jer nema novca za lekove, a često ni za hleb. On čak nije želeo ni da uzme nagradu od dve hiljade dinara, koju mu je ponudio vlasnik novca A. K. iz Sjenice.
- Nisam želeo da uzmem taj novac jer to nije moje, a tuđe mi ne treba. Nisam nijednog trenutka ni pomislio da nađeni novac zadržim za sebe, a kamoli da me neko nagradi za to - kaže Milanko koji, iako crn i naboran od teškog rada, nije promenio moralna načela i nije dobro zamenio zlim.
On i njegova supruga Vidosava imaju ukupno 63 godine staža, oboje su tokom tzv. tranzicije ostali bez posla, a za penziju još nemaju uslova. Žive sa nezaposlenim sinom. Milanku prijatelji u šali kažu da boluje od retke bolesti zvane poštenje, a Milanko se na to smeje i odgovara: „Nadam se da je ta bolest prelazna!"