Kako je lako biti moralna gromada iz udobne blogerske fotelje i pljuvati ekran dok boje postanu neprepoznatljive… divno nešto. Ali, šta ćemo mi, obični koji nismo dobacili do moralne superiornosti mnogocitiranog (a nažalost slabo čitanog) mudrog profesora etike ili nekog ovdašnjeg društvenog radnika i kandidata za fukcije, stranačkog ili NVO portparola, prvosveštenika... Šta ćemo mi koji nismo sigurni ni u jednu stranu priče, preispitujemo i trudimo se da prozremo sadašnji trenutak?
Ništa... jer to nije dovoljno moralno neupitno, nije dovoljno nacionalno osvešćeno, nije dovoljno antifašistički, nije dovoljno patriotski, nije dovoljno evropski, nije dovoljno provoborački (koja god da se borba vodila).
Moralna se superiornost naravno najlakše postiže nadmenim naginjenjem nad prošlost, uz komentar – Eh, da sam ja... Podrazumeva se da je završetak rečenice neki natprirodno moralni gest u kojem subjekat ne žali sopstveni, a ni tuđi život. Sve je tako jednostavno. Grand gesture.. filmski.. To je tako lepo reći. Ja bih... I zaista tako jednostavno.
Ili nije?
Jer ja ne znam šta bih radila na mestu Žanke Stokić ili bilo kog mesara/krojača/učitelja u okupiranom Beogradu. Ne znam da li bih odabrala da ne pokušam da nasmejem/nahranim/obučem/naučim nekog kome su možda koliko juče odveli sestru od tetke u logor, streljali oca ili mu uzeli kuću i sve u kući... Jer ljudi žive i u najstrašnijim vremenima. I nije na nama da sudimo tim ljudima jer ne poznajemo ni približno ništa toliko strašno. Jedini koji im mogu suditi jesu njihovi savremenici, prema kojima su bili ljudi ili neljudi. Ako je moguće da im se sudi samo na osnovu toga. Ne i na osnovu toga jesu li im pobednici bili mili i simpatični. Jer to ne znači da su voleli gubitnike.
Ne znam ni da li je građanin Jovan Divjak kriv i odgovoran za strahotu koja se desila u Dobrovoljačkoj ulici. Možda jeste, možda nije. Nije na meni. Ali otkazivati projekciju filma jer je pijani glumac obukao majcu za koju nije nužno morao znati ko je na njoj i optuživati ga za izdaju, malo je mnogo. Nismo baš toliko superiorni. Ili jesmo?
Da spaljujemo veštice zajedno? Da počnemo od glumaca? Zakleti, jedini i pravi antifašisti bi mogli da ponesu slamu i lutku Mirjane Karanović koje je primila mrsku nagradu, a dokazane patriote neka donesu šibice i lutku Sergeja Trifunovića u inkriminišućoj majci?
(U međuvremenu gimnazijalci će kao i dosad da saznaju ko je Milan Nedić iz repriza Otpisanih.)
Nego pre nego što počnemo da slažemo drva za potpalu evo šta kažu ljudi.
Mirjana Karanović: - Ovo je najvažnija nagrada koju čovek može da dobije u svom životu. Ja imam duboko saosećanje za tu ženu jer lično smatram da sam najbolja na sceni, dok u privatnom životu često nisam baš tako dobra i ne dopadam se sebi. Na sceni ja mogu sve što u privatnom životu ne mogu ili me je sramota. Scena je prostor moje slobode, moje kraljevstvo i kad bi mi neko to oduzeo, ja bih strašno patila ....- Drago mi je što živim u vremenu da postojanje glumca na sceni ne može biti dovedeno u pitanje i zato se ja borim za to da glumci imaju slobodu da odluče kada će prestati da igraju. Bilo je neko vreme kada se govorilo da je sramota igrati na sceni dok se napolju dešavaju strašne stvari, mislim da baš onda glumci treba da igraju i moraju nešto da kažu sa scene jer je njihova reč najmoćnija.
Sergej Trifunović: - Jadno mi je da Srbiju od mene - prodane duše - brani neka individua koja nije izašla iz kruga linije lokalnog autobusa koji ordinira u kraju u kome živi, od mene koji sam rođen u Mostaru, kome je pola familije tamo poklano i o kojima jedino razmišljam u celokupnom ovom s****. Posle svega što su preživeli, ovakva glupost im ne treba, želeo bih samo da ih zaštitim od toga. Srbi vole da razapinju ljude zbog gluposti, a mnogo veći igrači im rade o glavama. Povraća mi se od toga da me ostrašćeni i neobrazovani likovi optužuju za izdaju. Postali smo luda, netolerantna, šovinistička, zadrta, zatrovana nacija. Postali smo sve ono što nismo bili.....Umesto, dakle, da se piše kako je jedan srpski film, prvi put prikazan u Mostaru, na hrvatskoj strani, u domu “Herceg Stjepan”, napunio tri sale po 700 ljudi, kako su Srbi, Hrvati, Muslimani došli da gledaju film koji, posle sto godina blata, promoviše nešto lepo u srpskom narodu, u kome se intonira himna “Bože pravde” i uprkos tome, ti ljudi frenetičnim aplauzom nagrađuju učesnike, kako su došli da nas gledaju i Blaž Slišković i Sead Kajtaz i lokalni biskup sa vladikom Grigorijem, kako su sutradan u Mostaru bili Ivica Osim i Predrag Pašić i kako je sve bilo divno, novinski naslovi se bave skandaloznim potezom pripitog glumca koji, oh, bože moj, oblači majicu sa likom čoveka za koga nikad čuo nije. Strašno! “Prodana duša, dobio pare, sramota za Srbiju, tralala”...
(Takođe u međuvremenu policija snima građane koji se tucaju na javnom mestu i snimak pušta na net... Moralna superiornost malograđanštine naravno previđa činjenicu da je ukoliko je u pitanju krivično delo, izgrednike trebalo privesti i zgražava se nad činjenicom ..ej bre na kolima, kod Arene... Samo se ne postavlja pitanje da li organi (hm, hm..) vole da zumiraju prozore, terase i sl. Jer šta ćemo mi što ne gasimo svetlo?)