Društvo| Kultura| Literatura| Umetnost

Bora Ćosić, pisac: "Srbiji treba civilizovanost"

Vesna Knežević Ćosić RSS / 06.03.2011. u 21:52

.boracosic2sj5.jpgNa ruševinama starog jugoslovenskog sveta, ma kakav da bio, nije se podiglo ništa čestito ni novo. Opaka, opasna, nedoučena, musava lava obrušila se na građevine, spomenike, ljude i knjige. Svakim danom obavlja se prodaja svih vrednosti, sveg duhovnog i moralnog kapitala zemlje 

Iako je prošlo 20 godina od kako se Bora Cosić odselio iz Srbije, prvo u Rovinj, a onda u Berlin, rekavši bez dlake na jeziku kako „neće više da živi u tom smeću", ovdašnja publika nije zaboravila pisca koji je u Beogradu proveo više od pola veka. Pamte ga oni koji su još 1969. uživali u subverzivnom smehu i otporu totalitarizmu u "Ulozi moje porodice u svetskoj revoluciji", kao i oni koji se tada nisu ni rodili. Slavni pisac kaže da „nema nikakvu nostalgiju" i objašnjava kako retke dolaske u Beograd doživljava kao „prijatnu posetu ličnom muzeju" . Mnogi mu oštar jezik i kritičnost nisu oprostili, a deo intelektualne čaršije ne krije radoznalost da li je ili nije dobio nacionalnu penziju, zamerajući mu što se „izjasnio kao apatrid". Oni koji ga se nisu odrekli ističu značaj antiratnog „Dnevnika apatrida" iz devedesetih, filozofski putopis po razvalinama Jugoslavije „Put na Aljasku" , te autobiografski roman "Konzul u Beogradu". Voleli ga ili ne, činjenica je da je Bora Ćosić, rođen 1932, dobitnik mnogih uglednih nagrada, napisao oko 50 knjiga, izdatih u Srbiji, Hrvatskoj i Nemačkoj. On sam, svoj bogat opus i život obično sažima u jednu rečenicu: "Rođen sam u Zagrebu, umro u Beogradu, a živim u Berlinu".

slika-Uloga-moje-porodice-u-svetskoj-revoluciji-Bora-Cosic-62572x640.jpgIz Beograda ste otišli s objašnjenjem da nećete da budete "saučesnik jednog zločina". Da li to znači da su oni koji su ostali saučesnici?

Svi smo mi saučesnici, zločina istorije. Neki u tim zlodelima neposredno učestvuju, drugi preko njih prelaze ćutke, okrećući glavu. Po koji kaže neku reč otpora, makar to bilo najčešće bez ikakvog efekta. I tako, ljudi su razni. Ljudska bića, nažalost, često se nadju u prilikama, kao da su na smetlištu. Tome doprinose loše pozicije istorijske. A što je najgore, najveći broj ljudskih duša miri se sa ovim okolnostima, pa ako nekome sine u glavi da se takvom stanju stvari odupre, izlazi da je to neka njegova pogreška, a ne onih, koji su za ovo zaslužni.

U „Carinskoj deklaraciji" temu odlaska iz zemlje kvalifikujete kao ispit. U medijima o sebi govorite da ste tri četvrtine pravoslavac, da ste u Beogradu ostavili sve.


Odlazak u „izgnanstvo", dobrovoljno ili ne, ozbiljna je prekretnica. Jer onamo, s druge strane barijere, ne čekaju vas uvek idealne okolnosti, i prostrt crveni tepih slave. Pa je potreban minimum kuraži pre no što bacite se u tu hladnu vodu. Ali kad čovek ostavlja za duži period takozvano „sve", u šta najpre ubrajam nečije knjige, potom poznato okolje, prijatelje, decu itd. - ne razumem kakvog značaja ima ako je taj neko pravoslavac, budist ili ko zna šta. Vaše pitanje otkriva koliko je onde još uvek važan broj i kvalitet nečijih krvnih zrnaca.


Pa ne kažem ja, nego vi, da ste tri četvrtine pravoslavac. Uzgred, kao da vam svi nacionalisti nisu podjednako odbojni? Borislava Mihajalovića Mihiza izdvajate u pozitivnom kontekstu, na primer.


Ima uvek takvih primera. Nije samo reč o pokajanju, čemu je jedan sveštenički sin mogao biti sklon. Mislim da je po sredi inteligencija. Onda kada pamet nadvlada svaku uskogrudost, nacionalnu, ideološku, bilo koju drugu. To je, čini mi se, bio Mihizov slučaj.

Družite se sa Handkeom? Hrabala zovete stricem, a Ristića, Matića, Vuča i Daviča roditeljima? Udruženje književnika ste okarakterisali kao „petokolonaško". Da li bi ste nekog abolirali?


Ja se sa Handkeom ne družim, jedino sam u više navrata bio s njim u polemici. Mimo toga što je, iz neurotskih razloga bio zaludjen srpskim diktatorom, njegovo pesničko delo je nesumnjivo. Ostala imena koja pominjete spadaju u normalni rođački odnos medju mnogim piscima. Tu, čini mi se, nema nikakvog mesta za malicioznost. Svet je već odavno abolirao Knuta Hamsuna. Trebalo je, međutim, napisati „Glad", pa još dvadeset drugih romana. Grass ima neuporedivo manje na duši. Jer i svi mi, u dalekoj prošlosti bili smo, takodje, Titovi pioniri.

Stiče se utisak da vam se u Srbiji ništa ne sviđa, čak ni mladi pisci, za koje ste izjavili da pišu "jako tradicionalno, orijentirani stvarnosti, a ne mašti".


To je sasvim pogrešno. Već i pre govorio sam sa simpatijama o Valjareviću, Arsenijeviću, Saši Iliću. Sada mislim da imate značajnu pesnikinju, Milenu Marković, jednog izvanrednog proznog pisca, Aleksandra Novakovića. Pa on je svojom malenom knjižicom („Vodja"), uzdrmao vekovnu iluziju o srpskom oficiru, nenadmašnom u svom junaštvu, a zapravo krhkom, depresivnom, silno nesrećnom.

Ne volite umetnost zasnovanu na „na tuđem jadu" , koja „emituje pogrešnu sliku o bivšoj Jugoslaviji"?


Kusturica je jedan od tih zatucanih ljudi, na način Handkea, koji, svesno ili ne, širi neistinu o srpskoj nevinosti tokom proteklih ratova. Ali, mimo mišljenja mnogih, meni se čini da je ta pogreška u mišljenju unazadila njegov artizam; na dobrom putu u prvim filmovima, kasniji su se ovi srozali onako kako se srozao autor etno-parka na Kopaoniku. Skoro je bezumno da u Evropi to ime važi više no i dalje živog Makavejeva.

U eseju „Portret nepoznatog" kažete da u Srbiji nema ničega sem Srbije.


U Srbiji, danas, ima neizbrisivo mnogo Srbije, sa svim njenim prepoznatljivim osobinama. Ono čega više u Srbiji nema, nema građanstva. Pa ma kako da se današnji ljudi tamo pozivali na jedno predsocijalističko, predtitovsko doba, moram reći da i u tom suspektnom periodu bilo je građanskog duha neuporedivo više nego danas. Ali manimo se građanstva, ono što nam treba, to je civilizovanost.

Rekli ste da Srbija nije tikva bez korena, ali da ljudi u Srbiji stalno tu tikvu šutiraju?


Kad je o šutiranju reč, imam ponovo u vidu fotografiju srpskog bojovnika koji, negde u Bosni, šutira glavu ubijenog Bošnjaka. To je bio srpski fudbal, nedavno, i to treba pamtiti. Tako ti ništa ne vredi što imaš Crnjanskog i Konstantinovića, što imaš Pupina i Milutina Milankovića, eto one zveri u Bosni i njegovog slobodnog udarca, svakoj slobodi usprkos.

Vlast u Srbiji definisali ste kao „retrogradnu i zatucanu, otvoreno antievropsku, desničarsku i nacionalističku". Da li danas vidite izlaz?


Izlaz mora naći sama ta vlast, bez ikoga od nas. Ali gledajte šta se danas čini? Moj poznanik, i meni zapravo simpatiačan Boris Tadić, prilično dobro reaguje u srpsko-hrvatskim odnosima, bratimi se sa Josipovićem, trudi se i znoji po onom Vukovaru, a istovremeno, ova njegova dobronamerna Srbija navlači na sebe golemu sramotu na nedavnom pitanju kineskog nobelovca. Ja mogu razumeti da Srbi imaju nekakvog trgovačkog posla sa razgoropadjenom ekonomijom Kine, ali to ne znači da se moraju solidarisati sa retrogradnim odnosom te glomazne zemlje prema osnovnim čovekovim pravima. Pa zar je toj, ipak, evropskoj zemlji, mesto u kolu sa Kubom, za Iranom, sa svim onim zatucanim režimima koji danas odbijaju da prihvate jednostavnu činjenicu: i u državi od milijardu i trista miliona monolitnih uniformisanih građana, nadje se pojedinac koji toj nepreglednoj masi u stanju je da se odupre.

Po vama je većina srpske populacijeg bila za „desničarski režim, duboko nacionalno obojen, zatucan po svakom pitanju, antievropski, ravnogorski, primitivan i jadan po mnogokojim merilima".


Stanje stvari u Srbiji pokazuje svaki izborni rezultat. Nema evropskog parlamenta s toliko desničarskih poslanika. Pa ko ih je birao? Nisu oni došli pučem, nego dobrovoljnim glasovima te nesrećne zatucane srpske mase. A tome, naravno, doprineli su deprimirani, demokratski i liberalno nastrojeni građani, koji na izbore ne izlaze.

Kažete da ni u jednoj skupštini neke evropske zemlje niste videli toliko desničarskog naboja koliko u Skupštini Srbije?


Srpskih poslanika ima raznih. Sasvim mali njihov deo osvešteni su ljudi bez ikakvih iluzija. Ima ih koji ne znaju baš tačno kuda sve ovo vodi, a ipak, zastupaju nekakvu opštesrpsku ideju o večnom pravu srpskom, na jednu, danas već tuđu zemlju. Najgore je sa onima koji ne odustaju od velikosrpske mitologije, i njima, očito, nema spasa.

U „Dnevniku apatrida" govorite o ljudima koji su uspeh izgradili na tuđoj, ratnoj nesreći.


Upitajte se samo koliko u sopstvenoj sredini imate ljudi koji su se silno obogatili na tudjoj nesreći, a upitajte se i ko drži u pogonu vaše sopstvene profesije još uvek ljude, okaljane na mnogo načina u vremenu protekle diktature.

Spočitavaju vam da ste bili za bombardovanje Srbije, vi kažete da niste, nego da ste bili za invaziju „onakvu kakvu saveznici izveli su na dan D u Normandiji"?


Dan D, u godini 1999 nije bio moguć, jer su evropske zemlje štedele svoju decu, pa je to bila ideja više sirealistička. Ono što je tom neinvazijom propušteno, bila je denacifikacija. Ta dragocena rezultanta, ratna, pomogla je Nemačkoj, u čijoj pristojnoj demokratiji živimo, a nije pomogla Srbiji koja ostala je nesankcionisana, sa osećanjem skoro pobedničkim, i zato joj danas tako teško ide.

Da li je tačno da u Beograd dolazite sa zebnjom i zašto? Zbog vaših stavova, ili zbog suočavanja sa sivilom?


Nemam nikakve zebnje dolazeći u Beograd, kao što ovo ne osećam ni u Zagrebu. Ali imao bih teško osećanje da moram otići u Vukovar, u Srebrenicu. Znate li da jedna moja poznanica i dalje tvrdi da u Srebrenici nije bilo nikakvog zločina. Pa i ovde, u Nemačkoj, nađe se po koji maloumnik ubedjen da ni holokausta nije bilo. Miris zločina, u Beogradu, mogao bi se osetiti jedino onamo, na Dedinju, ali tamo ne odlazim.

Stvarno mislite da su u Berlinu svi ljubazni, u Srbiji svi smrknuti, a u Hrvatskoj polikiseli? Građane istočnih zemalja opisivali ste kao „sivkaste". Da li su, 20 godina posle pada berlinskog zida napokon dobili boju, ili i dalje „idu uza zid"?


Teško se mogu izvoditi uopšteni zaključci. Ali činjenica je da pojedini gradovi imaju u nekim etapama svoj štih. Tako je tačno ovo o smrknutim, a nekad veselim Beograđanima, o ljubaznim Berlinčanima, a što se Zagrepčana tiče, oni su se u međuvremenu čak malo više skiselili. Ljudi se teško oslobađaju svoje bazične boje, tako ono sivilo, istočnoevropsko, zadržava se uporno na mnogo mesta.To sam video u Rumuniji, u Bosni, u Poljskoj, ali i u pozapadnjenom istočnom delu Berlina. A oni koji idu "uza zid", njih pamtim po nečem drugom, to behu povratnici sa Golog otoka.

„Jedan svet se srusio, a da se nikakav drugi nije izgradio", kažete o SFRJ.


I dalje mislim da se na ruševinama starog jugoslovenskog sveta (ma kakav da bio) nije podiglo ništa čestito ni novo. Možda će, jednom.Vidno je već odavno, konačna Brozova pogreška bila je u eliminaciji svake kreativne osobe iz njegove blizine, preostale su prilično sumnjive kreature, poslušne dok je gazda bio živ, potom ništavne i opasne. Jugoslavija je zapravo pokopana likvidacijom hrvatskog proljeća i srpskog liberalizma. Ali kukati posle svega, džaban je posao.

U Feralu ste podsetili da je Tito u Pariz za ambasadora poslao nadrealistu Marka Ristića, a da je u demokratskoj Srbiji "krezubi, prljavi ološ, povrveo iz srpske provincije, polomio izloge francuske knjižare". Da li je to baš maslo "srpske provincije" ili ni krug dvojke nije nevin?


Tačno je, i u krugu dvojke ima nažalost baraba, kao što na Prokletijama ili Kopaoniku živi mnogi čestit čovek. Jer „duh palanke" pravilno je rasporedjen na čitavu zemlju, posebno ovakvu, srazmerno malu. Pa onda samo treba dočekati trenutak da se ta opaka, opasna, nedoučena, musava lava obruši na gradjevine, spomenike, ljude i knjige.

U knjizi „Put na Aljasku" vodite čitaoca po razvalinama Jugoslavije, a bivšu zemlju apostrofirate i kao „prodanu" od strane vlastitih građana.

Pretpostavljam da ste živeli u toj zemlji tokom poslednje istorijske kataklizme. Zar se nije videlo da svakim danom obavlja se ta prodaja svih vrednosti, sveg duhovnog i moralnog kapitala zemlje. Kome? To se ne bi moglo lako reći, ali svakako da je ova trgovina išla budzašto. Upravo onako kako su ludi Rusi prodali komad vlastitog tla Amerima. U tome i jeste, kako ste primetili, metafora puta na Aljasku, a ne u onom večitom ledu, što se isto tako u međuvremenu nahvatao u dušama jugoslovenskih ljudi.

Kada su u pitanju zločini, podjednako gazite i po Hrvatskoj i po Srbiji, bez dlake na jeziku, kažete da niko nema čist odnos čak ni prema II sv. ratu, te da su za novo zlo krivi stanovnici.

Dovoljno je poznato ponašanje nesrećne ljudske mase, kroz decenije, kako je magistralno pokazala knjiga Kanetijeva. Šta je to što običnu ljudsku dušu privlači moći moćnika ne umem da razumem ni posle toliko iskustava sa istorijom koja nas okružava, a mislim da to nije sasvim jasno ni ljudima koji tom moći fascinirani su.

Uporedili ste domovinski rat Hrvata devedesetih s borbom Titovih partizana, ali i ustvrdili da se od "prestupnika stvaraju heroji"?


Bilo je nečeg takvog na početku srpsko-hrvatskog rata, kada je do zuba naoružana Kadijevićeva armada (finansirana decenijama od svih Jugoslovena) pošla na Vukovar i druge hrvatske krajeve. Pa su onde, sasvim partizanski, punili bojlere kamenjem i barutom, čineći od ovog avionske bombe. A da je u tom istom domoljubnom entuzijazmu hrvatskom, bilo otvorenih kriminalaca, puštenih iz Lepoglave i odasvud, to takodje stoji.

Da li je tačno da je mjuzikl "Kosa", za koji ste vi radili domaću verziju teksta, na insistiranje JNA skinut posle 150 izvođenja?

To je bilo sasvim tako. Nadobudni poručnik koji je doveo svoje pitomce na popodnevnu predstavu digao je uzbunu, jer mu se učinilo da komad napisan protiv Amera u Vijetnamu, vređa njegovu dičnu JNA. Da je bilo nekog pametnijeg u blizini, ovo bi se okrenulo na komediju. Ali nije. Samo što ta ista opštenarodna jugoarmija, kako znamo, prometnula se nakon dve decenije u soldatesku koja umela je da žari i pali po bosanskom Vijetnamu, i drugde.

Vaš stav je da ako je neko revolucionaran, to ne znači da baš mora biti Če Gevara, već može biti i Ulof Palme?


Uopšte bi nam bilo bolja da se ponašamo više švedski, manje bolivijski.


Mislite li da prosečan glasač u Srbiji ili Hrvatskoj razlikuje „levo" od „desnog? Jesu li savremeni stanovnicima Ninive, ignoranti levo-desne polarizacije, nevidljivi?


Verovatno mislite na epizodu iz knjige „Zapadno od raja", gde jedna ličnost pominje biblijsko nesnalaženje drevnih gradjana Ninive - šta je desno a šta levo. I ja se pitam otkud to da konotacija leve ili desne ruke dobije nekakav ideološki značaj. Kad posmatramo zemljin glob, posebno onaj delić koji pripada Evropi, nije li njen Zapad levo, a Istok na desnoj strani?

Šta ste mislilili kada ste rekli da "Srbi, gubeći Kosovo, gube zapravo samo jednu moru i jedan kup iluzija"? U Feralu ste zamerili „svojim Srbima" što su ogorčenje na francusko priznavanje Kosova izrazili frazom „zabijanja noža u leđa".


Gubeći Kosovo Srbi su doista izgubili jednu teško zaostalu sredinu, koja sada sama sa sobom bori se da ovo prevlada. Ono što se nažalost nije dogodilo, nisu oni izgubili ni svoju moru, ni svoje iluzije, snujući i dalje da će taj sitni komad evropskog tla sa sasvim samosvojnim stanovništvom, staviti kad tad pod svoj skut. A to je nemoguće. Decenijama se govorilo to „nož u leđa", misleći na bugarsko ponašanje u balkanskim ratovima. Sada je ovo dobrodošlo i za svrhu antifrancusku. Nož inače, spada u srpsku mitologiju, koja katkad ide ka humoru. Tako se pred božićne i novogodišnje gozbe po sred Beograda i dalje, valjda, oglašava „koljemo po kućama!"

„Ne umem da budem ni sluga, ni heroj", citirate pesnika Ernsta Fišera, koji se proglasio apatridom. Zato što ni vi nemate više domovinu?


Svih ovih dugih godina „u tudjini" , zadržao sam uverenje, nikakav ja apatrid nisam! Pa kako me niko nije gonio da odande odem, niko me nije gadjao foto-aparatom u glavu itd, osećam se kao osoba koja je iz sopstvenih razloga promenila mesto boravka, i to je sve.


U Srbiji vas ogovaraju da ste tražili nacionalnu penziju iako se deklarišete kao apatrid. Poštovaoci nalaze da ste je svojim opusom zaslužili. Da li je tačno da ste tražili nacionalnu penziju?


Takozvani penzijski ili mirovinski novac nije u svojini ni jedne vlasti, nego pripada onima koji su ovu naknadu za ceo životini vek zaslužili. U evropskim demokratijama ova stavka nema nikakvu ideološku konotaciju.

Uvek ste bili meta, knjigu „Kuća lopova" vadili su vam iz izloga 1956. godine, pa niste spakovali kofere, već ste to videli kao „svinjariju".


To je bilo u neko davno doba, rekao bih u vreme našeg prakomunizma. Imao sam 24 godine, bilo mi je prerano da idem u nomade. A knjiga, koju su panjkali da je nerazumljiva a istovremeno kontrarevolucuonarna, ipak se kasnije pojavila. Možda zahvaljujući mudrom pitanju Ota Bihalji Merina: Pa kakva vam je to kontrarevolucija koja je nerazumljiva?


Jezik je nedužni talac
„Ne postoji govor mržnje, kao što nema loših, primitivnih ili nižerazrednih jezika. Zato što ljudi su ti koji mrze, a ne njihov jezik, nedužni talac u smradnim ustima", komentar je Ćosićev na izjavu Mirka Kovača da je srpski jezik devedesetih bio jezik mržnje, koju mu je javnost debelo zamerila, shvativši ga bukvalno.

Berlin je stanje
„Berlin je kao neko stanje, kaže hrvatska pesnikinja Irena Vrkljan. Tako ga, nekako, i ja osećam, na način, skoro iracionalan. A kad se bolje pogleda, ima u njemu one opštosti koju poneki grad ima. Tako u njemu možete naći nešto od Beograda, od Zagreba, samo su ljudi malo drugojačiji", kaže Bora Ćosić.

Intervju s Borom Ćosićem objavila sam u dnevnim novinama "Danas". Ovo je šira verzija razgovora.




Komentari (221)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Goran Vučković Goran Vučković 10:21 09.03.2011

Re: D-Day

Ratove su poveli nacionalisti iz Slovenije, Hrvatske i BiH, a Srbija se zdušno pridružila. Tolikko o započinjanju ratova i relazivizaciji detalja oko započinjanja ratnih sukoba i razbijanja SFRJ.

Ili, što reče spiker u dnevnikovom dodatku negde početkom 90-tih: "a ustaše, k'o ustaše - provociraju, na šta im JNA snažno uzvraća".

Gorane, ne prizivaju neki ovde okupaciju radi denacifikacije, oni prizivaju okupaciju kako bi mogli da ponove scenario nekadašnje NDH, odnosno okupaciju koja bi sprovela nacifikaciju u Srbiji ali u kojoj bi žrtve bili Srbi. To i vrapci znaju, nema potrebe negirati zagovaranje okupacije, kad je sasvim jasno koji je krajnji cilj onih koji prikriveno pozivaju na sukob sa Srbijom.

Napišeš ovo i očekuješ da te neko uzima za ozbiljno...
Da nisu nimalo naivne posledice onoga što neki ovde pišu, da se mere koje predlažu na štetu Srbije lako prepoznaju, govori i današnji tekst u Politici. Molim sve da ga pažljivo pročitaju i prouče, a zatim preispitaju svoje komentare ovde i zapitaju se ćemu oni vode.

Imam problem da shvatim vezu ovog teksta koji si preneo i "onoga što neki ovde pišu" - može malo elaboracije?
aleksanadar aleksanadar 11:11 09.03.2011

Re: D-Day

Molim te da ovo "nekorisno" pojasniš u smislu kome korisno ili nekorisno i u koju svrhu?


Некорисно је за вођење расправе, јер је погрешно. Дакле, ако ме питаш - коме? - онда било коме.


Ratove su poveli nacionalisti iz Slovenije, Hrvatske i BiH, a Srbija se zdušno pridružila. Tolikko...


Са тиме бих се сложио.

Само, не бих упоредио националисте са Балкана са немачким нацистима и локалне балканске ратове са Другим светским ратом и 60 милиона мртвих. Толико.
princi princi 11:33 09.03.2011

Re: D-Day

aleksanadar
По овоме испада да је Милошевић направио Србију онаквом каква је данас, дочим је пре тога она била земља у којој су, малтене, текли мед и млеко.


Са првим делом реченице се слажем: учинио је од Србије ово што јесте.

Пре тога нису текли мед и млеко, али се није ни крв просипала.


Милошевић је само искористио неке демоне који увек чуче у (у овом случају српском) народу и то вешто изманипулисао.


Само то?

Довољно.


Ова плиткоумна криптичност је недостојна упуштања у даљу дискусију.
automatic automatic 11:42 09.03.2011

Re: D-Day

Ili, što reče spiker u dnevnikovom dodatku negde početkom 90-tih: "a ustaše, k'o ustaše - provociraju, na šta im JNA snažno uzvraća".


Snažno i dostojanstveno uzvraća...
Moramo da razdvojimo dve stvari. Ako neko kaže za nekog da je poveo rat, onda taj neko želi da kaže da je taj koji je poveo rat prvi nekog napao. Ako se zaratilo, onda se misli da se ne može pouzdano tvrditi koja je strana krivac za početak ratnog sukoba. Ovde neki stalno tvrde kako je Srbija povela rat, ratove, sukobe... To ne odgovara činjeničnom stanju. Ratove na prostoru bivše SFJR poveli su nacionalisti iz republika koje su se odvojile od SFRJ. U cilju pokretanja ratnog sukoba, unapred su razrađeni vojni planovi, sprovedeno tajno naoružavanje paravojnih jedinica, postavljen ultimatum zajedničkoj državi i započet oružani sukob. To su činjenice, dokazane i argumentovane.
Napišeš ovo i očekuješ da te neko uzima za ozbiljno...

Ovo je bilo ispod pojasa, možeš ti i bolje, smeta mi što tako malo vremena odvajaš za mene...
Imam problem da shvatim vezu ovog teksta koji si preneo i "onoga što neki ovde pišu" - može malo elaboracije?

Napišeš ovo i očekuješ da ti neko ozbiljno odgovori...
Goran Vučković Goran Vučković 11:57 09.03.2011

Re: D-Day

To ne odgovara činjeničnom stanju. Ratove na prostoru bivše SFJR poveli su nacionalisti iz republika koje su se odvojile od SFRJ. U cilju pokretanja ratnog sukoba, unapred su razrađeni vojni planovi, sprovedeno tajno naoružavanje paravojnih jedinica, postavljen ultimatum zajedničkoj državi i započet oružani sukob. To su činjenice, dokazane i argumentovane.

Tehnički govoreći, ovo je tačno, koliko se sećam, makar za Sloveniju i Hrvatsku. Postavlja se, ipak, pitanje šta je to zajednička država i kakve ona ima ingerencije u državama-članicama posle njihove secesije - koja je, na kraju krajeva, bila predviđena ustavom SFRJ (samoopredeljenje do otcepljenja), a podržana odlukom arbitražne komisije (o kojoj se svakako može diskutovati odavde do večnosti).
Napišeš ovo i očekuješ da ti neko ozbiljno odgovori...

pa ne moraš, ako nećeš, naravno...
aleksanadar aleksanadar 12:16 09.03.2011

Re: D-Day

плиткоумна криптичност




Ваша дубокоумна и демистификујућа отвореност ме оставља разоружаног.
vludvig vludvig 00:11 09.03.2011

Uz svo poštovanje

apatrid je Konstantinović, a ne medijski propraćen i kulturno angažovani Bora Ćosić.
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 08:30 09.03.2011

Re: Uz svo poštovanje

apatrid je Konstantinović


prilog:

Poslednje obraćanje Radomira Konstantinovića srpskoj javnosti, 1997. na promociji knjige Bore Ćosića

"Divno je, i tužno je, i strašno je što se sada ti i ja srećemo posle šest godina neviđenja, šest godina tvoga, ali i moga stranstvovanja, šest godina nacionalističko-rasističkog divljanja ovom zemljom. Divno je, i tužno je, i strašno je, dakle, što se srećemo ovde u ulici Jevrejskoj. Ovde je moja zemlja koju da napustim nikad neću, moja zemlja, Papo Haim, Darvaš Šandor, Kapelan Jakov, sedeo je sa mnom u klupi u III razredu gimnazije, Koen Hajm, nosio naočare sa zlatnim okvirom, Holender Josif, Rubenović Jakov, Džeki, debeli Džeki, dozvoljavao je da ga tapšemo po trbuhu i smejao se u to vreme i sav se tresao, i to je bio veličanstven prizor. I Baruh Isak, Imeju Hashajin, Pinto Isak, Sabo Josif, Tuvi Solomon, Hiršl Martin i najzad Albahari Avram. Njih trinaestorica pobijenih trinaestogodišnjaka, a bilo nas je u razredu ako se ne varam trideset dvoje. Nisu ova deca bila, ona JESU između ostalog i zato što ja jesam, ja sam sad sva ta deca. Tvoj tekst o Dekartovoj smrti koji pisao si u Berlinu, a koji pročitao sam jedne noći u mojoj opusteloj kući u ogromnom uzbuđenju, za mene jeste pre i posle svega ruka prijateljstva pružena preko provalije od šest godina, koje godine strahote i poniženja bile su za mene šest vekova. Posle svega što se ovde dogodilo i pred onim što će, bojim se, tek da nam se dogodi, imperativ prijateljstva jeste jedini naš kategorički imperativ. Deco moja, dajte ruke, držaćemo se za ruke protiv ovoga zla. Nismo sami, mi smo zajedno, Papo Haim, Darvaš Šandor, Kapelan Jakov, Koen Haim, Holender Josif, Rubenović Jakov, Baruh Isak, Imeju Hashajin, Pinto Isak, Sabo Josif, Tuvi Solomon, Hiršl Martin, Albahari Avram, Bora Ćosić, Rade Konstantinović."
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 08:33 09.03.2011

Pesnik i pas

S Radomirom Konstantinovićem često razgovaram telefonom. Raspitujući se kako podnosi svoj beogradski život, viđa li koga i zašto. Jer znam da u svojoj izbirljivosti nije voljan da mu svako izađe na oči, nego samo po neko. On onda kaže, pomalo podsmešljivo, kako viđa jednog psa. Počeo je taj džukac bez ikakvog pedigrea da dolazi u neveliki park, i pred klupu na kojoj Rade i njegova žena katkad posede malo na suncu. Ispostavilo se da ih ovaj pas smatra prijateljima, umiljava se onde i izvodi im kojekakve kerefeke a oni, za uzvrat, hrane ga i češljaju. To je vrlo važna stavka ove družbe, Radetova žena ima poseban češalj za ovu milu zverku, uvek neočešljanu, a veselu.

Tako potraje kratki čas tog psećeg frizeraja, potom dolazi i mali doručak iz papira, kasnije svak ide na svoju stranu. Piscu "Filosofije palanke" ne da mira pitanje: kome njihov pseći prijatelj pripada, gde stanuje. Pa onda počinju da ga prate, do jedne starinske kapije u tom delu grada, na Vračaru, nedaleko od poznate Kalenićeve pijace. Taj kraj zaslužio bi posebnu hroniku, jer u malim i velikim kućama živeli su i još ponegde žive stari, uvaženi građani beogradski, profesori, pisci, lekari, ko zna ko sve ne, a eto, sada se otkrilo da i ovaj pas, napokon očešljan, stanuje u ulici Černiševskog. Jer od svega po tom gradu, ostao je još po neki naziv ulice iz ranijih vremena, pa ime ruskog pisca i nadalje stoji na onoj tabli, mada niko više ne zna, a trebalo bi da se sete njegovog trajno važećeg naslova: "Šta da se radi"?

Eh, kada bi i ostali stanovnici ovog kraja očešljali svoje kose, a najpre svoje duše; to je danas skoro nemoguće. Pa zato ostaje ovaj pas za pesnika naše sudbine, Radeta Konstantinovića, o čijem zdravlju raspitujem se na daljinu, i o duhu njegovom, sasvim posebnom i nepotkupljivom. Iako prinuđen je da na tom bregu, vračarskom, živi, u ulici neočišćenog snega, među tmurnim i neveselim ljudima, jer kako, recite mi, bili bi veseli stanovnici jedne ovakve ulice, jednog ovakvog kraja, jedne onakve zemlje? U kojoj čovek jedva da stekne jednog psa, polugladnog i kudravog, bez ikakvog porekla, a sasvim ljubaznog.

Među psima zapravo mnogo je raširenija ljubaznost nego među ljudima, samo se o tome ne zna, ili se ovo krije. Teško je tu činjenicu ljudskom stvoru priznati, a ipak je tako. Jer psi nemaju ono osećanje nacionalno, koje kvari život svakom ljudskom stvoru, znaju oni jedino da su psi, a kako će uspeti u toj psećoj kosmopolitskoj situaciji da prežive, to još ne znaju. Pa zato, ako si pas i imaš sreću da se sa filosofom i pesnikom, nekim slučajem, sprijateljiš, moraš ovu družbu čuvati po svaku cenu.

Eto goleme sadržine za palančane u koje gradski čovek beogradski nažalost se često pretvara: filosof koji se druži sa psom, to je skoro osoba besmislena, sumašedša. A upravo je to umni čovek Konstantinović predvideo u svojoj knjizi: "Ovaj nagon za ismevanjem svega nerednog, svega što ispada iz uobičajenog, izvanredno je jak u palanačkom duhu", nikakvog nereda ne sme biti u ovom savršenom provincijalnom antisvetu, lažnom svetu suprotstavljenom onom koji ipak negde izvan postoji. A u toj njihovoj rupi, požarevačkoj ili već ko zna kakvoj, psi imaju biti posebno, ljudi posebno. Znamo mi tog dekadenta, profesorskog sina i prijatelja Beckettovog! Pa taj R.K. već pre pola stoleća napisao je tekst "Pas koji puši"; nije li to sramota za nas, ljudsku rasu, osobito srpsku! Jer pas je ionako u ovom populusu, većinom seljačkom, džukela, koju treba držati na lancu i koju valja rinuti nogom kad god je moguće.

Izašao je pesnik Konstantinović u maleni park na uglu, iz svoje krletke na šestom spratu, kao što se izlazi u prirodu. A "izlazak u prirodu", napisao je on sam, "jeste izlazak u čulnost, u čulno životinjstvo". "Priroda", međutim, veli on "ma u kom njenom obliku, ne može da bude u palanci. Prema prirodi, duh palanke, u apsolutnoj vernosti svojoj zatvorenosti, odnosi se onako kako se odnosi prema svetu" koji je "oličenje otvorenosti. Priroda je poricanje palanke isto kao i svet, upravo po ovom načelu otvorenosti. Dodir sa prirodom je dodir sa iracionalnom otvorenošću koju ovaj duh (palanke) ne uspeva da racionalizuje."

Onda se raspitujem o tom malenom parku i o klupi na kojoj književnik voleo je da na suncu sedi, a Radomir veli mi da toga više nema, da su klupu nekuda odneli a čitav teren prekopavaju. Događa se ovo i u mnogo manje sumanutim zemljama, da se odjednom bace na nekakvu zelenu tratinu, izruju je bagerima, a hoće li onde nići golema robna kuća ili garaža, to se u početku i ne zna. Na svaki način, oteli su klupu mome prijatelju pesniku, u mutnom i neveselom gradu beogradskom, pa sada nema kamo, kada za kratko pokuša da kroči iz svoje ampule prepune knjiga u visini one tamne kuće. A što je najgore, nema gde ni pas više da ga sretne, psu je takođe poremećen život na brdašcu vračarskom, koje se podiže od Slavije prema poznatoj pijaci, a da li čovek uopšte može nekuda stići, penjući se onamo, ostaje neizvesno.

U tom gradu Radomir Konstantinović napunio je juče osamdeset godina.

Bora Ćosić
Feral Tribune, 19.03.2008.

zoja444 zoja444 09:07 09.03.2011

Re: Pesnik i pas

Među psima zapravo mnogo je raširenija ljubaznost nego među ljudima, samo se o tome ne zna, ili se ovo krije. Teško je tu činjenicu ljudskom stvoru priznati, a ipak je tako. Jer psi nemaju ono osećanje nacionalno, koje kvari život svakom ljudskom stvoru, znaju oni jedino da su psi, a kako će uspeti u toj psećoj kosmopolitskoj situaciji da prežive, to još ne znaju. Pa zato, ako si pas i imaš sreću da se sa filosofom i pesnikom, nekim slučajem, sprijateljiš, moraš ovu družbu čuvati po svaku cenu.



master.dragi master.dragi 16:13 09.03.2011

Re: Pesnik i pas

Među psima zapravo mnogo je raširenija ljubaznost nego među ljudima, samo se o tome ne zna, ili se ovo krije. Teško je tu činjenicu ljudskom stvoru priznati, a ipak je tako. Jer psi nemaju ono osećanje nacionalno, koje kvari život svakom ljudskom stvoru, znaju oni jedino da su psi, a kako će uspeti u toj psećoj kosmopolitskoj situaciji da prežive, to još ne znaju. Pa zato, ako si pas i imaš sreću da se sa filosofom i pesnikom, nekim slučajem, sprijateljiš, moraš ovu družbu čuvati po svaku cenu.

vesna, sto bi rekli, sta je pisac hteo da kaze, a da ga dozivimo kao normalnu osobu, ipak, meni je ovo, onako, mislim, pas bez nacionalnog osecanja koji je istovremeno ljubazni piscev drugar...
ecce-florian ecce-florian 19:26 09.03.2011

Re: Pesnik i pas

master.dragi

vesna, sto bi rekli, sta je pisac hteo da kaze, a da ga dozivimo kao normalnu osobu, ipak, meni je ovo, onako, mislim, pas bez nacionalnog osecanja koji je istovremeno ljubazni piscev drugar...


Pazi master ovakvim primitivnim izlaganjem i podsmehom reskiraš da uđeš u elitno društvo, nemoj posle da te nisam upozorio

Gore sam dao samo deo teksta iz Danasa kada je Subotica 2005.odlučivala o počasnom građaninu Konstantinoviću

Nisam dao sastav komisije za koju se tvrdi

Kako se kasnije nezvanično saznalo, u komisiji je samo jedna osoba bila obaveštena o tome ko je i šta radi Radomir Konstantinović, dok je za ostale to bio potpuno nezanimljiv lik.

Spekulisalo se i ko bi tome mogao biti kriv

S druge strane, predsednik dotične komisije Mihalj Sečei navodi da je problem u tome što predlagač, u ovom slučaju lokalna ministrica kult ure Ildiko Lovaš (smatrajući valjda da je za jednog Radomira Konstantinovića dovoljno navesti par redaka), nije navela dovoljno podataka, tako da članovi komisije nisu bili obavešteni o tome šta radi Radomir Konstantinović. Opcija da se u komisiju za dodelu takvih priznanja biraju ljudi koji su pročitali nešto više od obavezne školske lektire – nije razmatrana.


A evo sastava

Tamaš Korhec, Agošton Pribila Valerija, Kalman Kuntić, Svetislav Rajšić, Franjo Vujkov, Janoš Brener

Za doskorašnjeg ministra za nacionalne manjine i sadašnjeg profesora Ustavnog prava si najverovatnije čuo, ali nije naodmet link ka biografiji Dr. Tamaša Korheca

Ovde mi je neverovatno da gospodin Korhec koji je diplomirao na Pravnom fakultetu u Novom Sadu a dalje usavršavanje imao u Budimpešti kod profesora Tibora Varadija na "Srednje evropskom univerzitetu" u Budimpešti gde je magistrirao i doktorirao na Uporednom ustavnom pravu, nije čuo ako ne za Radomira Konstantinovića ono bar za njegovog oca Mihaila Konstantinovića autora „Skice za zakonik o obligacijama i ugovorima“ iz 1969. godine.Veoma čudno. Neki bi rekli indikativno.
No ovo je i tako zemlja čuda

Gospođa Agošton Pribila Valerija je bila direktor Gradske biblioteke Subotica u to vreme ( za nju se izgleda postoji osnovana sumnja da je čula za Konstantinovića)

Treći član je za razliku od ministra koji je podneo ostavku postao nakon ovako mudrog promišljanja o Konstantinoviću Pomoćnik sekretara za informisanje , gospodin Kalman Kuntić

i da dalje ne davim samo još mali link na direktora zatvora, profesora teologije u Novom Sadu i pesnika gospodina , gospodina Svetislava Rajišića


Deleći sličnu ignorantiu možeš ostvariti blistavu karijeru u ovom društvu u najmanju ruku kao gore navedeni poslenici sa javnim ovlašćenjima .

Nije za zanemariti. Dva fakultetska profesora, ministar, pomoćnik sekretara za informisanje, upravnik biblioteke, upravnik zatvora,....


Evo ti i link za ceo tekst iz Danasa ali kod Vegela ( ne mogu da ga nađem na sajtu Danasa).

Konstantinović je na ovo ukazivao i mnogo ranije.Evo Branke Arsić:

: „Ne samo, dakle, što svakodnevno živimo usred ove normalne čudovišnosti i ne samo što smo se svikli na čudovišta, što smo se orodili s njima, nego, evo, i sami se preobražavamo u čudovišta: živeti pod nasiljem totalitarističkog nacionalizma, iz dana u dan, sve više pristajati na to nasilje”

....

Radomir Konstantinović problematizovao je samu mogućnost govorenja u svetu u kome su pobedila čudovišta protiv kojih je mislio. „Kako uopšte mogu da govorim? Odavno naslutio sam da govor podrazumeva nekakav pristanak na svet, da pretpostavlja taj pristanak: da bih govorio svet ipak mora za mene da bude moj svet, bez obzira koju silu negacije da on pokreće u meni”. Ovaj paradoks govora po kome se ne može govoriti ako se ne pristane na svet koji sav može biti uperen protiv onoga o čemu se govori, Radomir Konstantinović pokušao je da razreši razlikom između konstituisanog sveta i sveta koji se tek konstituiše. Govor podrazumeva svet, ali je govor, takođe, uslov mogućnosti nekog sveta, utoliko što je govor taj koji konstituiše svet.


E ovde ti neću dati link. Moraćeš se potruditi ako te interesuje. Gugluj.



Vidiš ja ipak posle svega ovde neću staviti smajlija. Nije mi smešno
master.dragi master.dragi 13:23 10.03.2011

Re: Pesnik i pas

Vidiš ja ipak posle svega ovde neću staviti smajlija. Nije mi smešno

wtf, guzva u saobracaju?
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 08:45 09.03.2011

Pobjeda

Sad mi javio moj drug Srdjan Kusovac, negdasnji bloger B92, urednik crnogorske Pobjede, da je preneo u Pobjedi ovaj intervju sto sam uradila s Borom Cosicem.

Drugi pišu : Danas - Bora Ćosić srpsko-jugoslovenski pisac u Njemačkoj (1)
master.dragi master.dragi 15:33 09.03.2011

Re: Pobjeda

Vesna Knežević Ćosić
Sad mi javio moj drug Srdjan Kusovac, negdasnji bloger B92, urednik crnogorske Pobjede, da je preneo u Pobjedi ovaj intervju sto sam uradila s Borom Cosicem. Drugi pišu : Danas - Bora Ćosić srpsko-jugoslovenski pisac u Njemačkoj (1)

cestitam, dobro je nekad imati i veze, za svaki slucaj, ako negde zapne...
Goran Vučković Goran Vučković 15:36 09.03.2011

Re: Pobjeda

Sad mi javio moj drug Srdjan Kusovac, negdasnji bloger B92, urednik crnogorske Pobjede,

Aha, znači vratio se u novinarstvo, kao glodur Pobjede - lepo
Vesna Knežević Ćosić Vesna Knežević Ćosić 09:11 09.03.2011

Pisac Filozofije palanke

Bora Ćosić

U poslednjoj knjizi Radeta Konstantinovića ispričana je povest njegove prepiske s Beckettom. Tu su mnogobrojne Beckettove poruke i Radetovi komentari. Materijal nije celovit jer nedostaje deo, uništen u ulici Montalbano, rovinjskoj, na početku hrvatske slobode. Koju su pojedine osobe shvatile tako da se može upasti u tuđi dom i devastirati ga, a nameštaj, knjige, rukopise i pisma zatečena onde, izbaciti na ulicu. Bio je jedan momenat u toj godini slobode kada je cela ulica montalbanska bila popločana papirima iz kuće Konstantinovića. Kao u nekom snu negativne utopije kada, možda će svaka stopa koju pružimo u prostor biti postavljena lepom književnošću, pa će naš andeoski boravak u toj arkadiji biti postavljen pesništvom. U toj je zemlji mnogošta bilo uništeno u doba poslednjeg rata, dugo je zjapila rana na kubetu šibenske katedrale, ali malo ko zna da je slobodni narod grada Rovinja mogao u jedan čas gaziti po rukopisima Konstantinovićevim, i Becketta. To svakako nema nikakvog značaja za jednog našeg generala, ali za mene ima. Pa smatram da i ovo treba dodati optužnici kada taj general ipak jedanput dođe pred lice pravde.

Ja mu već sada sudim kao svedok u ovom sporu. Jer vratnice su bile razvaljene, nameštaj ispreturan, a rukopisi i knjige razvučeni. Bilo je to golemo smetlište iz jedne Beckettove dramske igre. Đubre epohe i praznina ljudskog života. Hodao sam dugo po tom groblju našeg prethodnog bivstva, jer sam puno puta bio u toj kući ranije, i sedeo za onim stolom, sada nestalim. Pa sam samo u svojim fantazmima mogao da se vratim u to doba od pre, probajući da zauzmem položaje, različite, po ovim sobama, koje sam koristio nekad. Samo što više nije bilo stolice da se onde sedne, kako sam nekada sedeo, ni onih knjiga koje sam, saginjući se do najniže police, preturao. Jer čovek ovako treba da se sa knjigama ponaša, ponizno i saginjući se, a ne da ih, kao staru skramu izbacuje kroz prozor i da ih šutira čizmom. Znamo da je to način na koji vojnici knjige čitaju, nogom. Onda i druga stoka ljudska, ohrabrena tim metodom, čini isto. Ne znam dakle, ko je izgazio pisma Beckettova, izbačena iz kuće Konstantinović, u gradu, gotskom, Rovinju, pa zato prozivam onog generala. A on kasnije, neka se opravdava kako ume. Govore da je u kući najpre boravio nekoliko beskućnika. Možda su bili odeveni u elegantne rite iz komada Čekajući Godota, a možda ne. Nego su samo sedeli po podu opustošenog doma, kao što oni junaci, Becketta, sede u jednoj jaruzi. Očekujući da se bog siromaštva i bede pojavi, a njega nema. Kasnije, kuću Konstantinović naseljavaju protuve, deklasirane osobe, poluzlikovci i svodnici, drogomani i uličarke. To su dakle osobe iz drugih pozorišnih radnji irskog pisca, najpre ono dvoje konačnih stanovnika zemlje, iz Kraja partije. Koji obitavaju na đubrištu, a njihov izveštaj o našoj planeti jedan je od završnih računa ljudske rase pred apokalipsu. Sve ovo govori mi da je Radetov dom godinama bio pripreman za scenu, dramaturšku, Samuela Becketta. Ovo sam i sam utvrdio, hodajući u dva ili tri maha po pustoj pozornici, između dve bande nasilnih stanovnika, onde. Tlocrt, prema tome, bio je iscrtan odavno, trebalo je još samo da za-mahne ruka pisca, koji je u poznim svojim danima sve manje pisao, sve više režirao vlastite ideje. Ona ruka za koju Rade veli da joj nikada nije ugledao dlan, kao ni možda, neko drugi. A žena Radetova, Kaća, posmatrala je brižnost Beckettovu koji osmatra vlastitu nadlanicu kao da se plaši da li su mu ruke dovoljno čiste. Ne znajući da prljave ruke biće – nas ostalih, iz one zemlje. Koji smo dopustili da njegovi papiri budu izgaženi čizmama, umesto da ih sačuvamo, kako znamo. Rukopisi ovog klasika koji nikada nije stigao do Radetovog doma, nego samo ovako, kao martir. Ovo je govor protiv moći sistema, veli Rade Konstantinović u svojoj knjizi. Moć sistema je moć celine koja se svuda potvrđuje, potpuno i neposredno, pa je zbog toga svako biće, svako slovo, samo neka vrsta njegove manifestacije. Tako rasprava, Radetova, o irskom književniku pretvara se u disput o nama samima i našoj nacionalnoj koheziji, ubitačnoj za većinu koja tu celinu predstavlja. Godine 1957. nazvao je Konstantinović Beckettov govor kao govor promašene Celine, promašenog jedinstva, „visoki etički terorizam“ koji nas vraća „stravi sveta uhvaćenog na delu“.

Jer čovek u sebi samom mora da odneguje taj personalni, lični terorizam protiv kolektiva, ma koje vrste. U tome bila je jedina pobuna Becketta, osobe nesposobne za bilo kakav društveni „angažman“, za bilo koju kolektivnu akciju. Više spreman da trpi nego da se bori. Zbog toga, moguće, šalje on iz La Valete Radetu jednu razglednicu sa reprodukcijom usekovanja glave svetog Jovana Krstitelja. To je ona poznata scena dekapitacije krstiteljeve iz katedrale na Mal-i. U kojoj Konstantinović razaznaje dva plana, ali ne geometrijska, nego jedan je plan stradanja i onaj drugi,ravnodušnosti. Zato što na ovoj tamnoj slici, kao što uvek sve tamno je u Caravaggia, dok jedni čereče sveca, drugi ovu stvar posmatraju ravnodušno, kao što se mnogo puta i u svetovnoj povesti događa. 1969. Beckett nije otišao na podvorenje švedskom kralju da bi od njega dobio Nobelovu nagradu. Nego je radije izabrao da sa ženom hoda po pesku, na obali Maroka. Tih godina, irski bard najčešće je oblačio stare džempere i u toj garderobi, vrlo bliskoj odeći sopstvenih junaka, išao je levo-desno po Mediteranu, ne želeći da vidi nikoga. Dogodilo se, prema tome, nešto i u prijateljstvu njegovom, sa Konstantinovićem. J’ai n’ai plns de projets de voyage que les naufrages. Ne planiram putovanje ništa više nego neki brodolomnik. To ovaj manijakalni usamljenik piše Konstantinovićima na početku 1970. A potom, prestaje svaki kontakt.Nije nam više odgovarao na pisma. Otšao je. Ponekad sam se pitao: da li se ikad osvrnuo za nama? Ovo stoji na kraju knjige Konstantinovića, o Beckettu. Jedan sud koji ne izražava toliko razočarenje, nego čudenje. Jer još je mnogo puta požrtvovana Radetova žena pisala na adresu tog Godota, koji nikada nije stigao da dođe u dom jugoslovenskog pisca, rovinjski. Sve manje bilo je izgleda da se išta u njihovoj vezi nastavi, kao kada čovek odlazi od žene, zauvek, i otac od svoje dece, pa se zaputi u svet. Jer Beckett bio je u svet otišao, mada on sam svet bio je već davno. A naša balkanska siročad, ta samozatajna devica naše pismenosti ostala je napuštena i sama. Jer mi u našem jeziku, i u našem položaju, jugoevropskom, mi smo parije, deca bez oca i porod siromaštva. Upravo tih godina Konstantinović piše Filosofiju palanke. Onu fundamentalnu knjigu našeg evropskog mišljenja na temu duhovnog provincijalizma, koju Evropa još uvek ne poznaje. Jer u njoj, opis palanačkog mentaliteta, poguban po naš mali južni zakutak, odnosi se i na ostatak kontinenta i na njegov takođe postojeći provincijalizam. Pa kada se ne interesuje za duhovne tvorevine, one najbolje, nikle u manjim jezicima i među maloljudnim narodima onde, i sama kraljica Evropa kao da zeva u svojoj ignoranciji na onom prestolu, koji nije samo njen. Žalim što i Beckett, koji se interesovao za manje važne tekstove Konstantinovića, ostao je prikraćen za ovu veliku knjigu. U kojoj Radeta mogao je prepoznati kao saborca, a ne samo kao siromašnog rođaka, sa juga. Pišem ovo u slavu te umne tvorevine, koja danas doživljava neku vrstu premijere. Iz koje može se saznati gde su pripremani koreni naše balkanske tragedije. Otišao je Beckett iz „našeg“ života, kao što nekakav plemić (svakako umstveni) napušta jedan siroti kraj, a mi smo ostali u svome siromaštvu i u onoj bezdomnosti koja posle odlaska roditelja preostaje. Sada je vreme da rastumačimo sudbinu tog napuštenog poroda i njegovu dalju pripovest. Jer ona vetrometina, dole, učinila je sama sebi mnogo zala, a usred tog nevremena istorijskog niklo je nešto rukopisa i staloženih uvida, kao što i na neplodnom tlu, ono zrno Nietzscheovo, neznano kako nikne. Sada ga ja držim na svome dlanu, a ako naš cenjeni publikum bude imao malo vremena za tu našu numeru u kabaretu, duhovnom, ovog vremena, možda će je ova stvar zabaviti. Jer mi smo nomadi jedne pismenosti i zabavljači evropskog opštinstva, koje animiramo svojom nezavidnom sudbinom. A kada u tim našim spisima, koje preturamo po džepovima, nađe se koješta interesantno, svi se veoma začude. Beckett je u poslednjoj svojoj fazi teško pisao, teško se i rešavao da nešto napiše. Pa je više bdeo nad svojom osobom, koju želeo je da od velikog sveta, publiciteta, sačuva. To je ono najbitnije, ostati sam u svetu, i neokrnjen. Mi, iz domovine Konstantinovića, to dobro razumemo. Jer naša privatnost, neokrnjena, druge je prirode, ali ipak. Zato što smo ostavljeni da u svojoj palanci trajemo neuznemireni, isključeni iz sveta.

Istorija nas je zaboravila, kaže Konstantinović. Tako smo ostali u svojoj palanci, svesni da ovaj udes nije samo naš, nego jedna opšta pošast. Jer palanački svet, njegov ubitačni duh jedan je lutajući duh, nema zemlje u kojoj on nije moguć. Pa se njegova doktrina utelovljuje i u najrazvijenijim sredinama, ponekad. Svuda gde biće te sredine postaje samo sebi dovoljno. A svet koji je opšti, želi iz svoje posebne kuće da izgna. A tamo gde prestaje mogućnost sveta počinje mogućnost ovog duha. Otud težnja ka zatvaranju u svoj svet, moguća je svuda. Znamo šta se u ovoj zemlji, Nemačkoj, dogodilo kada je ona sama sebi zaprečila izlaz u svet, rešivši da sav svet podvede pod svoj sopstveni poredak. To je bio jedan poseban potez palanačkog duha, protezanje palanke na ceo svet. Zato možda nije posebno potrebno obrazlagati Konstantinovića nego ga treba čitati. Zato žalim što ga ostareli Beckett nije stigao da pročita, te da ga kao sabrata prepozna. Jer upravo u Filozofiji palanke stoji jedan nalaz sasvim beckettovski, svet je dakle, odrod, a ne ja. Svet, bio „veliki“ ili „mali“ ono je zlo kojim ljudsko biće pritisnuto je kao grobnim kamenom. Zato što palanka uspeva da utaba svet, da zaravni svaku njegovu vijugu, da bi se uspostavio, Nemcima takođe poznat, duh jedno-obraznosti. Jer upravo taj mentalitet provincije, sa provincijskim, umišljenim, diletantskim subjektom na čelu, uspeva da svoj nacion odvede u zabran uskogrudosti i klaustrofobije. Zato što se on boji sveta, izlaska u svet, jer palanka ne voli nepoznato, a shodno tome, taj mentalitet, ubog i ništavan radi na uništenju onog što bi njemu bilo nepoznato. On je, istina, sam kažnjen da živi u zatvorenom svetu koji je zaustavio. To je ona svest bez svesti koju palanka proizvodi. I koja svu svoju civilizacijsku tekovinu svodi na seoski milje, to je plemenska kultura ove zatvorenosti. Ona je norma, a ne stvarnost. Tako se razvija nagon za ismevanjem svega nerednog, svega što ispada iz uobičajenog, koja ide do nepriznavanja i fizičkih zastranjenosti pojedinaca. Da li je moguće da je Konstantinović, pišući ovo, opisivao jugoslovensku povest, a ne nemačku? To današnji nemački čitalac treba sam da zaključi. Jer podsmeh fizičkoj mani, u ovoj zemlji doveo je do fizičkog isključenja te vrste jedinki. Podsmehom svemu što je izrazito pojedinačno, sa beskrajnom mržnjom na svaku različitost palanački duh, čak i kada u velikom svetu procveta, vodi poznatim institucijama, kvazimedicinskim, mengeleovskog tipa. Tako dobijamo filozofiju malog raspona, jer sećamo se kako i najveći mislilac jednog vremena u stanju je da skrati svoj raspon, samo ako poklekne pod duhom palanke i njene ubilačke isključivosti. Tu pada dramatičnost svakog mišljenja, duh palanke protivan je duhu tragedije, a kada se okrenemo umetničkoj praksi takve sredine nalazimo sentimentalizam, kao simulaciju doživljavanja. Jer tom duhu potreban je život kao u operi, kako nam jedan filmski žurnal razjašnjava: Hitler u društvu porodice Wagner.

Ovo je moj pledoaje za filosofa srpskog, Konstantinovića, koji možda najtačnije rastumačuje sudbinu našeg naroda i metafizičke potke naše novije istorije. Koja se ružno poigrala sudbinom naših ljudi, a oni su joj u tome, na sopstvenu štetu, veoma pomogli. Jer to je, mimo svega, bila jedna pristojna sredina, koja je unutrašnjim razlamanjem, kolektivnom neurozom naših ljudi i koječim drugim, pauperizovana, osiromašena i dovedena na nivo izbezumljenih balkanskih plemena, kao što nekad besmo. O tome svedoči Konstantinović svojim slučajem, koji je građanin evropski, bio i ostao. Koji svojom ličnom sudbinom prikazuje duhovnu strukturu one naše sredine i njene respektabilne korene. Postoji jedna Konstantinovićeva knjiga, Dekartova smrt, koja predstavlja lament nad onom sredinom, građanskom, iz koje je taj autor ponikao. Od oca univerzitetskog profesora, pravnog eksperta i ministra, koji u Radetovom spisu igra ulogu Dekartovu. U toj knjizi rastumačen je razvoj jedne intelektualne individue na našem prostoru, kao da se Proustovo detinjstvo pripoveda. Jer u nas takođe beše građana i građanstva, samo je to kasnije veoma zanemareno.Dekartova smrt sadrži onu scenu, za mene kvintesencijalnu, u kojoj Konstantinović opisuje jedan izlet, porodični, iz svoga detinjstva. Kada se po tratini prostire dekica, na nju se iznosi sadržaj ove male gozbe, a kada se taj domjenak obavi, onda se svaka mrva s te tratine pokupi i obitelj odlazi doma. U toj sceni meni se otkriva sudbina cele građanske klase i njene prolaznosti. Koja se pojavljuje na našoj evropskoj tratini u jedan mah, onde boravi neko vreme u mnogim oblicima svojih zadovoljstava, a potom, kupi za sobom svaki trag, i odlazi. Ko umesto ovih ljudi na taj travnjak dolazi, to znamo.

Zu einer „psiholosphie der kleinstadt“, Lettre International, Berlin, decembar 2001.
aleksanadar aleksanadar 09:46 09.03.2011

Подземље

Kusturica je jedan od tih zatucanih ljudi, na način Handkea, koji, svesno ili ne, širi neistinu o srpskoj nevinosti tokom proteklih ratova. Ali, mimo mišljenja mnogih, meni se čini da je ta pogreška u mišljenju unazadila njegov artizam; na dobrom putu u prvim filmovima, kasniji su se ovi srozali onako kako se srozao autor etno-parka na Kopaoniku. Skoro je bezumno da u Evropi to ime važi više no i dalje živog Makavejeva.


На Копаонику!?

Кустурица је, уистину, више пута са симпатијама говорио о Милошевићу. Њега Кустурица процењује, на свој начин, као некога супер-анти-глобалисту.

У Kустуричином Подземљу читава је новија историја југословенских народа интерпретирана - по моме уверењу, не баш исправно - као последица дуготрајне комунистичке владавине, одн. боравка у "подземљу". Зачуђујуће је да су Срби ту добили извесну позитивну, а Хрвати извесну негативну улогу.
ecce-florian ecce-florian 23:13 09.03.2011

Re: Подземље

Aleksanadaru biće da se radi o omaški

Citirani deo o Nemanji se ne nalazi u komentaru na koji si odgovorio

Vidi pod Frojdovska omaška

Da se ne zamaraš , evo po Vukajliji

cit
Frojdovska omaška

Podsvest na delu.

Kada slučajno izgovorite ono što stvarno mislite umesto onoga što ste želeli da kažete.

Kada muž ženi umesto „Skuvaj mi kafu, molim te“ slučajno kaže: „Život si mi upropastila, pizda ti materina!“
aleksanadar aleksanadar 11:16 10.03.2011

Re: Подземље

biće da se radi o omaški


Поштовани колега, биће да се не ради о омашки.

Цитирани део се налази у тексту интервјуа са Бором Ћосићем:

Ne volite umetnost zasnovanu na „na tuđem jadu" , koja „emituje pogrešnu sliku o bivšoj Jugoslaviji"?

Kusturica je jedan od tih zatucanih ljudi, na način Handkea, koji, svesno ili ne, širi neistinu o srpskoj nevinosti tokom proteklih ratova. Ali, mimo mišljenja mnogih, meni se čini da je ta pogreška u mišljenju unazadila njegov artizam; na dobrom putu u prvim filmovima, kasniji su se ovi srozali onako kako se srozao autor etno-parka na Kopaoniku. Skoro je bezumno da u Evropi to ime važi više no i dalje živog Makavejeva.


Осим тога, ја нисам одговорио на претходни коментар, него сам оставио свој, нови и потпуно независан коментар.

Дакле, омашка је Ваша.


П.С.

И даље ми није јасно: зашто се спомиње Копаоник?
ecce-florian ecce-florian 11:32 10.03.2011

Re: Подземље

Осим тога, ја нисам одговорио на претходни коментар, него сам оставио свој, потпуно независан коментар.

Дакле, омашка је Ваша.


Potpuno ste u pravu.Omaška je moja , sa svim poslidicama kao što su primeri na koje sam ukazao.

Nakon Ćosićevih promišljanja odnosa Konstantinovića i Beketa nisam mogao tek tako da prebacim misaoni tok na Vaše citiranje dela intervjua i promišljanje odnosa Kusturice i Miloševića u komentaru.

Mae culpa.

Molim Vas da primite moje iskreno izvinjenje.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana