Kada se jednom nađete u Egiptu, po bilo kom osnovu, imaćete potrebu da postavite mnogo pitanja a na mnoge od njih nikada nećete dobiti zadovoljavajući odgovor. Najčešći odgovor koji ćete dobiti je “To je jednosavno tako”. Neki će možda i pokušati da vam daju neke odgovore ali će mnogi odgovori na ista pitanja biti potpuno različiti. Ja sam ovde čula i videla toliko nepojmljivih situacija da ponekad ni ne želim da pričam o njima jer se bojim da mi niko neće verovati.
Šta bi se moglo reći za Kairo osim da je to totalno sumanuto mesto gde danju živi oko 22 miliona ljudi dok se noću taj broj spušta na 18 miliona jer se kući vraćaju svi oni koji su preko dana radili u Kairu. Saobraćaj je blago rečeno haotičan. U centru grada postoje dva (i brojem: 2) semafora od kojih samo jedan radi. Saobraćaj se odvija po pravilu jačeg, bržeg, većeg i bezobraznijeg. Ja lično u Kairo odlazim samo onda kada moram. Jednom prilikom sam zamolila svog prijatelja Egipćanina iz Kaira da me sačeka i da me sprovede kroz lavirint kairskih ulica ne bih li što pre završila neku privatnu papirologiju a potom se evakuisala na neko mirnije mesto . Kada smo se našli prvo me je pitao da li imam nešto drugo osim papuča da obujem. Nisam razumela šta je mislio tim pitanjem pa mi je on objasnio da je avantura prelaska ulice u Kairu mnogo komplikovanija ako se ne poseduje određena obuća – po mogućnosti patike ili neke udobne cipele što bi olakšalo manevrisanje između automobila koji tutnje svuda unaokolo. Postoje retki obeleženi pešački prelazi koji Egipatskim vozačma ne predstavljaju nikakav znak da uspore ili ne daj bože propuste pešaka. Verovatnoća uspešnosti prelaska ulice u Kairu je direktno propocionalna manevarskim sposobnostima pešaka i njihovoj predhodnoj pripremi i treningu. Glavne saobraćajnice imaju 3 – 4 trake kao i u svakoj metropoli ali se ne retko može naći po 5-6 automobila jedan pored drugog koji se ćuškaju i manevrišu jer je jedino pravilo da se može voziti svuda gde ima asfalta priliklom čega se u potpunosti zanemaruje horizontalna signalizacija o kojoj, na kraju krajeva, malo koji vožač ima ideju šta predstavlja. Zato se valjda i ne trude oko postavljanja bilo kakve signalizacije bilo gde jer ionako niko nema pojma da ih tumači. Jedini način da ih spreče da voze po trotoarima su veoma visoki ivičnjaci a za usporavanje koriste armiju ležećih policajaca posejanih svuda unaokolo i po definiciji neobeleženih.
Vožnja taksijem kroz ulice Egipta (u bilo kojem gradu da se nađete) je opet posebna vrsta avanture. Prva stvar je da ih ima na hiljade i svuda. Ne postoji nikakav sistem interne komunikacije ili bilo kakav call centar. U Egiptu jednostavno ne možete telefonom naručiti taksi osim ako ne znate privatan broj određenog vozača…..i tako ja u memoriji svog mobilnog imam brojeve bog zna koliko Ahmeda i Mohameda iz različitih gradova Egipta. Uostalom, u Egiptu niste vi koji tražite taksi. Oni će naći vas. Nije ništa neobično da taksisti voze unaokolo i viču “taksi, taksi!!” svakome ko hoda na dve noge. Ako vam ne treba taksi najbolje bi bilo da im odmah odmahnete ili date do znanja da ne želite taksi jer u suprotnom rizikujete da će vas ovi pratiti sve vreme ponavljajući “taksi, taksi!!!” bez obzira što su ranije videli da ste vi upravo izašli iz nekog auta, da šetate psa, da samo stojite na ulici i pričate sa nekim ili da upravo ulazite u svoju kuću. Ništa od ovoga ih neće sprečiti da vas i dalje proganjaju misleći valjda da ste gluvi pa ih zato ignorišete. Taksi usluge će vam na ovaj način nuditi ne samo taksisti u taksi vozilima već i svako drugi ko ima auto i nema nikakva pametnija posla u sledećih pola sata. Ja vam nikako ne bih preporučila da sedate u ova vozila pogotovu što je ovakva vrsta taksiranja zabranjena pa će oni zahtevati da sednete na suvozačevo sedište kako ne bi izazvali sumnju kod policije. Ovo posebno važi za ženske predstavnike čovečanstva a posebno ako nose mini suknje, šortceve ili neku sličnu garderobu. UVEK sedajte na zadnje sedište. Ovde moram naglasiti da NIKADA ne sedate u taksi ako se predhodno niste dogovorili oko cene i NIKADA nemojte dozvoliti taksisti da vam diktira cenu. Pre nego što uđete u vozilo recite taksisti gde želite da idete i koliko ste spremni da platite. Ako ne prihvati vašu cenu jednostavno zaustavite nekoga drugog. Njih ionako ima na hiljade. Idealno bi bilo i ako unapred znate, bar donekle, put do vaše destinacije kako da biste izbegli višesatno tumaranje unaokolo. Neka vozila imaju i taksimetre kojima nikako ne treba verovati i uvek se možete dogovoriti za najmanje 30% niži cenu od one koju bi vam taksimetar pokazao. Takođe je važno da se SVE plaća u egipatskim funtama jer će vam oguliti kožu sa leđa ako shvate da imate stranu valutu.
Kada jedanput sednete u vozilo niko i ništa vam ne može ni iz daleka proceniti za koje ćete vreme stići na željenu destinaciju jer vas na tom putu mogu zateći mnoga uznenađenja od kvara vozila, do potpunog gubljenja u saobraćaju,vremenu i prostoru. Nikada se neće dogoditi da vam taksista prizna da nema blage veze gde se nalazi mesto na koje treba da vas odveze tako da se vrlo lako može dogoditi da provedete sate u neprepričljivo prljavom vozilu u stanju raspadanja na paklenim temperaturama sa širom otvorenim prozorima (koje je nemoguće zatvoriti) kroz koje ćete punim plućima udisati izduvne gasove okolnih vozila koji se nalaze tik ispod vašeg nosa a sve u društvu neopisivo smrdljivog vozača sa koga teče znoj u slapovima. Nije isključeno da će uz put stati da pokupi još nekog putnika koji može biti član njegove porodice, prijatelj ili još jedan klijent kako bi uzeo još neke ekstra pare za istu vožnju. Onomad sam odlučila da taksi od aerodroma u Sharm el Sheiku potražim van placa aerodroma. Glavna ulica se nalazi na 10-ak minuta hoda od terminala tako da je zgodno prošetati pod uslovom da nemate previše prtljaga. Na 50-ak metara pre izlazne kapije zaustavlja se taksi pored mene i ja već prevrćem očima očekujući da ću biti smarana od nekog taksiste-krvopija. Zatim čujem da me neko ljubazno pita da li mi treba vožnja do Naama Bay-a. Ja se okrećem u vidim svog komšiju iz aviona sa sedišta do. Dok mi tako čavrljamo taksista izlazi iz vozila i pita me koliko ću da platim za vožnju. Ja zatim pitam mog viteza spasioca za koju se cenu dogovorio i govorim taksisti da ja njemu lično neću dati ni prebijene pare a da ću se dogovoriti sa mojim spasiocem da podelimo troškove. Taksista i dalje insistira da ja platim isto onoliko koliko se dogovorio sa svojim prvim putnikom. Tu se ja zahvaljujem svom poznaniku na ljubaznoj ponudi, sočno opsujem taksistu na arapskom i prošetam još tih 50 metara do izlaza gde sam nahvatala svoj taksi. Ovo je naravno izvodljivo samo na malim aerodromima kakav je u Sharm el Sheiku. Kairski aerodrom je totalno drugačija priča. Ovde se suočavate sa čitavim jednim malim gradom koji ima svoj unutrašnji autobuski saobraćaj koji funkcioniše…..ponekad….a nikad sa sigurnošću ne možete predvideti gde će vas taj autobus na kraju odvesti. Ovde zaista zavisite od aerodromskih taksista krvopija. U tom slučaju je definitivno najbolje ako imate broj telefona nekog pouzdanog taksiste koji bi vas sačekao. I kada NAJZAD stignete do željene destinacije tražiće vam više para nego što ste se dogovorili jer je vožnja trajala mnogo duže nego što je bilo ko od vas dvoje mogao da predpostavi na početku zanemarujući činjenicu da je ceo put trebalo da traje značajno kraće da je on znao pravi put. Tokom te istorijske vožnje ćete takođe imati priliku da saznate još ponešto o mentalitetu egipatskih taksista. Naime, vaš taksista će tokom celog puta pokušavati da dobije informaciju o načinu stizanja na željenu destinaciju dovikujuću se sa ostalim taksistima kroz prozor i svaki put će dobiti različita uputstva. Po zakonu verovatnće jedno od tih uputsava će biti tačno. Ali kako proceniti koje? Zato će on pratiti svako prilikom čega će se sve više zapetljavati. O čemu se ovde radi? Egipćani su uvek spremni da pomognu svakome ko traži neku vrstu pomoći a najviše vole da daju uputstva o načinu stizanja od tačke A do tačke B. Najveći broj njih neće imati pojma o čemu priča ali će vam bez obzira na to pružiti detaljna uputstva i pri tome biti potpuno uvereni da je to jedini pravi način. Ne treba ovo shvatiti lično. Oni jednostavno vole da pomažu ljudima po svaku cenu.
Meni i mojoj prijateljici se dogodila probušena guma na njenom autu. Tek što smo izašle iz kola i počele da vadimo alat za menjanje gume oko nas se skupilo 5-6 Egipćana koji su nam otimali alat iz ruku i insistirali da nam pomognu. Tako smo se nas dve sklonile u stranu i pustile naše egipatske vitezove da ispune svoju svetu dužnost pomaganja damama u nevolji. Zaista su se svojski trudili, ali nikako nisu mogli međusobno da se dogovore kako da izvedu ceo poduhvat. Tako se tu razvila žučna rasprava. Rasprava je bila prvo oko toga koji alat služi čemu, gde treba postaviti dizalicu, čime odvrnuti šrafove etc. Ja i moja prijateljica smo samo stajale sa strane i posmatrale ovo pozorište. Nigde nismo žurile tako das mo mogli sebi da priuštimo malo zabave. Što je vreme više prolazilo to je grupa uključena u celu ovu ujdurmu postajala sve veća i veća. Na kraju smo imali konzilijum od nekih 10-ak straučnjaka za menjanje gume. Onda je najhrabriji među njima odlučio da preuzme stvari u svoje ruke i da se baci sa reči na delo. Sledeća scena izgleda ovako: najhrabriji vrši proces menjanja gume tokom kojeg ostali okupljeni komentarišu, sugerišu, drobe mu nad glavom, otimaju mu alat i doturaju mu ono što oni misle da treba da koristi a ja i moja prijateljica se valjamo od smeha sa strane. Već nakon sat-i-po vremena od početka guma je najzad zamenjena i grupa počinje da se polako raziazi zadovoljna obavljenim poslom. Nas dve smo pokušale da im damo neki bakšiš za utrošeni trud i vreme a najviše za sat-i-po zabave. Naša finansijska nadoknada je bila listom odbijena sa obrazloženjem da im je bilo zadovoljstvo da pomognu damama u nevolji.
Ovde bih napomenula i još jedan običaj kod egipatskih vozača a to je vožnja sa ugašenim svetlima. Objašnjenje za gradsku vožnju je to što su ulična svetla dovoljna da vide oko sebe, pa zašto bi onda palili svetla na svojom kolima. Čula sam i objašnjenja u smislu da tako štede benzin. Na otvorenom putu voze sa pozicijama tek kako bi ih onaj koji dolazi iz suprotnog pravca mogao naslutiti. Zato valjda uvek daju migavce kada ulaze u krivinu koji indicira na koju stranu ide krivina. I ovde se poštuje pravilo drug na putu.
Sirenu na kolima se koristi svuda i stalno. To im je postalo nešto kao kompulzivna radnja. Jednom sam se dogovorila sa taksistom da ći mu skidati 50 pjastera od dogovorene cene svaki put kada upotrebi sirenu. Do kraja vožnje je potrošio skoro sav kredit. Oni to jednostavno ne mogu da kontrolišu što neverovatno bučnom gradu kakav je Kairo daje još dodatnih decibela buke. Permanentne. Dan i noć.
Sve ovo je jedan od osnovnih razloga zbog kojega ja ne vozim auto u Egiptu ako BAŠ ne moram. Nemoguće je predviditi šta onome drugome za volanom može pasti na pamet.
I taaaaakoooo…imalo bi tu još svašta nešto da se dopriča…ali za ova put toliko.