Autor: Rodoljub Šabić
Kako biste se osećali kada bi i vi, kao nedavno jedan naš sugrađanin dobili od Poreske uprave poziv da objasnite utaju poreza od nekih 5 miliona dinara u vezi s prometom nekakvog cementa. Nimalo prijatno, izvesno. Niko, koliko god bio siguran da sve to nema nikakve veze sa istinom ne bi se osećao prijatno. A u našim medijima su sve češće vesti o ljudima na čije adrese stižu računi za razna dugovanja ili prijave za utaju poreza, u vezi sa poslovanjem preduzeća čiji su „vlasnici" iako za ta preduzeća prvi put čuju.
Krađa identiteta i u Srbiji postaje sve unosniji „posao".
Bilo bi, razume se sasvim logično očekivati da se društvo, država pre svega, tome energično i efikasno suprotstavi. Samo, koliko su takva očekivanja realna? U pogledu energičnosti, bar u ponekoj prilici, možda i jesu, ali u pogledu efikasnosti...
S tim u vezi indikativno je nešto što je Poverenik za (informacije od javnog značaja i) zaštitu podataka o ličnosti morao da uradi. Upravo gore pomenutoj Poreskoj upravi morao je uputiti upozorenje da dostavljanje poreskih rešenja i akata na način koji podrazumeva da je na pošiljci pored imena, prezimena i adrese poreskog obveznika vidljiv i jedinstveni matični broj građana (JMBG) postupanje koje je direktno protivno odredbama Zakona o zaštiti podataka o ličnosti.
Prethodno je, povodom obraćanja većeg broja građana, po službenoj dužnosti u Poreskoj upravi sproveden nadzor. Nadzor je pokazao da se rešenja Poreske uprave poreskim obveznicima dostavljaju u dve vrste koverata. Neke su potpuno zatvorene i na njima se vidi samo adresa i ime i prezime poreskog obveznika, ali neka rešenja idu u kovertama sa prozirnim prozorčetom i kroz koje se osim imena, prezimena i adrese vidi i JMBG poreskog obveznika. Uz to neki poreski akti, šalju se i tako što se presaviju na tri dela, pričvrste se i šalju, bez koverta i na njima se takođe vidi JMBG.
Nema sumnje da je ovakvo postupanje u suprotnosti sa jednim od osnovnih načela obrade podataka o ličnosti, koje proizilazi iz odredbi člana 8. tač. 6. i 7. Zakona o zaštiti podataka o ličnosti. Reč je o načelu srazmernosti koje znači da je dozvoljeno koristiti, odnosno obrađivati samo one podatke koji su očigledno potrebni i primereni za postizanje svrhe obrade. Da bi poreski akt stigao na adresu poreskog obveznika očigledno je dovoljno napisati ime, prezime, naziv ulice, kućni broj, eventualno i broj stana. Podatak o JMBG za tu svrhu, više nego očigledno, potpuno je nepotreban. A valjda je istovremeno podjednako očigledno da nepotrebno vidno isticanje tog podatka (kao uostalom svakog drugog podatka o ličnosti) nije samo u apstraktnoj suprotnosti sa odredbama zakona već (što bi se u organu kakav je Poreska uprava moralo znati) podrazumeva nepotrebne a ozbiljne rizike povrede privatnosti i eventualnih zloupotreba.
Poreska uprava je od strane Poverenika za upozorenje izabrana kao veliki organ koji se bavi obradom ogromne količine podataka o ličnosti. Ona sasvim sigurno nije jedini državni organ koji postupa na gore opisan ili sličan način. Ima ih dosta, da o onim „nedržavnim" subjektima i ne govorim. Podaci o ličnosti se prosto „seju" na sve strane, JMBG pogotovo. A, i bez toga da im se lični podaci nude „na dlanu" kradljivci istih pokazuju da su sve „vredniji" i „uspešniji". Nešto se mora menjati bez odlaganja. Na svim nivoima treba menjati odnos prema pitanjima zaštite privatnosti. Bez toga preostaje da „verujemo" da se rastućem trendu krađe identiteta možemo efikasno suprotstaviti samo aktivnostima kriminalističke policije, tužilaštva i sudova. A to je, čak i kad bi te aktivnosti bile mnogo energičnije nego što stvarno jesu, - iluzija. I kao svaka iluzija, neefikasna, pa i opasna.