Na slici njih dvoje. Dimitrije i Ursula. Grle se, vole se pred kamerama.
Dirljiv prizor iskreno radosnog susreta ministara vanskih dela Slovenije i Austrije negde u Alpima. Ruke šire, u lice se ljube, za junačko pitaju se zdravlje. Mita je srećan što će moći da ide u Austriju koliko puta hoće i kad hoće a da nikome o svojim namerama ne polaže računa. Bečka gospođa je isto zbog nečeg radosna, pojma nemam zašto. Možda zato što je pomogla drugaru da se iščupa iz lošeg društva.
Nisu oni jedini dobitnici. Tu su i miljuni drugih EUropljana koji od danas mogu da gmižu od uvrđene granice do fortifikacijskih prepreka skroz na drugom kraju kontinenta. Od Malte do Škotske i Estonije.
Među tim miljunima svojim veselim osećanjima ističu se i Jelica iz Ljubljane i Dejan iz Lisabona, pošto su, rođeni u istoj zemlji napokon ponovo zemljaci. Drugim rečima, svako od njih dvoje sad može da sedne u kola i ode u posetu onom drugom bez da ga bilo ko u usput priupita: Gde idete? Koliko ostajete? Kod koga idete? Otvorite prtljažnik, molim vas? i druga neprijatna pitanja o švercu, vizama, planovima za skoru budućnost, identitetu itd. Jeste to tri dana puta ali neometanog. J & D mogu da se posećuju, i to je divno, iskoristiće priliku, ali ako hoće da im u goste dođe prijatelj, majka ili brat Neeuropljanin, to već ne ide tako lako.
Dok se gospoda ministri i gospodje ministarke tako ljube i grle, dok J & D razmenjuju tople čestitke i izraze zadovoljsva međusobnim približavanjem, dok se Evropljani neometano smucaju starim kontinentom, negde na pučini Gibraltarskog moreuza, ispred Seute, španskog utvrđenja ograđenog žicom od ostatka Afrike, neki se Subsaharijanci, oba pola i svih uzrasta verovatno dave u moru. Oni nisu mogli da biraju prevozno sredstvo već su uzjahali neke gumene čamce, malo veći talas a gumenjak im se prevrne, struja im otrgne dete iz ruku, pa se svi podave. Nađu ih razbacane po plažama. Doduše ne sve. Češće nađu žene jer ženska tela duže plutaju zbog većeg procenta masnog tkiva. Decu retko nađu. A ako ilegalci i stignu velike velika je verovatnoća da će ih pohvatati na plaži i deportovati. Možda se to nije dogodilo baš danas, ali sutra sigurno hoće. Ginu svakodnevno. Beže od gladi. U poslednjih deset godina ko zna koliko ih se podavilo. Procenjuje se na desetine hiljada. A ko zna koliko ih je stradalo u kamionima s duplim kutijama koji dovoze žive SSSR-ce u EU.
Građani Srbije MS i ZS, penzioneri, roditelji i deda i baba punopravnih građana EU ponovo su morali da podnesu svaku moguću potvrdu koju oboleo mozak može da smisli - da plate takse u visini dvocifrenog procenta svojih penzija, da daju pasoše na pečatiranje i da na granici čekaju u redu za Neeuropejce. I to baš kada su najnestrpljiviji. Sve to da bi praznike proveli sa svojima. Šta li treba da podnesu oni koji u EU idu da bi nešto naučili, nešto novo videli?
PS. Jes da su nas šikanirali al i mi konja za trku imamo. Majka je u njedrima prošverala kajmak. Nemoš Srbina niko da pređe. :-)
PSS. Jednom je Svilanović negde pričao o meri u kojoj su naši krivi za tako strog režim. Znam da ponekad čita, možda bi mogao da nas podseti.