Evo kako sam i obecao. Bloger Hansel je zapoceo veoma zanimljivu temu o digitalizaciji TV signala u Srbiji. Posto je bilo dosta zucnih rasprava, bilo je i dosta lutanja, zamolio sam jednog od nasih najvecih experata, Aleksandra Luj Todorovica da bude gost na Blogu B92 i da nam pojasni o cemu se radi.
I evo texta.
PS: Molim Blogera Hansela da nastavi tamo gde sam ja stao i da preuzme Blog. Hvala mu unapred.
A. Prelaz na digitalni način emitovanja donosi:
Prema tome digitalno emitovanje televizijskog programa donosi:
B. Prelaz na digitalni način emitovanja je neminovan
Kada se sve ovo zajedno sagleda očigledno je da prelaz na digitalno emitovanje donosi značajan napredak i profit društvu kao celini, te da je takvo usmerenje u potpunosti opravdano. Uostalom i pravljenje autpouta je izuzetno skupo, bitno povećava zagađenje sredine izduvnim gasovima i bukom, povećava rizik od teških saobraćajnih nesreća, ali je civlizacijski i ekonomski napredak u odnosu na makadamski put toliko veliko da se pitanje opravdanosti takve odluke praktično ne postavlja.
Prema tome jasno je da i Srbija mora da učini sve što je potrebno da do 2015 godine ukine analogni servis.
C. Kako emitovati digitalni TV signal
Krajem osamdesetih i tokom devedesetih godina u svetu su razvijena četiri osnovna sistema za emitovanje digitalne tlevizije:
Severna Amerika je uglavnom usvojila američki sistem , Kina jedina koristi DMB, Japan je sledila većina južnoameričkih zemalja, dok su sve Evropske zemlje, i veliki deo Azije i Afrike usvojile DVB.
DVB projekat - rezultat zajedničkog rada radiodifuznih organizacija, naučnih instituta, elektronske industrije i regulatornih tela - uspešno je razvio nekoliko standarda, koje je kasnije zvanično usvojio ETSI (evropski institut za telekomunikacione standarde):
DVB T standard za emitovanje preko zemaljskih predajnika
DVB S standard za emitovanje preko satelita
DVB C standard za kablovsku distribuciju
DVB H standard za emitovanje do prenosnih prijemnika (na primer mobilnih telefona)
DVB SH standard za emitovanje preko satelita prema prenosnim prijemincima
Posle uspostavljanja ovih standarda DVB projekat je nastavio sa njihovim daljim usavršavanjima. Kao rezultat tog rada proizašla su dva nova standarda DVB S2 za satelite i DVB T2 za zemaljsko emitovanje.
Šta se dobilo ovim usavršavanjima koja se ne zaustavljaju samo na promeni kompresione šeme (sa MPEG 2 na MPEG 4), već se sastoje u uvođenju niza optimalnijih tehničikih rešenja koja nisu bila izvodljiva u vreme razvoja DVB T standarda?
Svaki prenosni kanal ima svoje karakteristike. U skladu sa Šenonovom teorijom komunikacija svaki realni kanal ima sopstveni maksimalni teorijski kapacitet prenosa. Taj teorijski limit se naziva Šenonova granica. Uvođenjem novih rešenja u DVB S i DVB T standarde, nove verzije označene kao S2 i T2 nude kapacitet koji je veoma blizu Šenonovoj granici, te je teško pretpostaviti da bi se mogla postići veća efikasnost korišćenja prenosnog kanala. Drugim rečima, teško je pretpostaviti da bi u dogledno vreme mogao da se javi neki T3 ili T4 standard.
Kada je počeo prelazak na digitalno emitovanje u Evropi postojao je samo DVB T standard, te zemlje koje su prve krenule u konverziju nisu imale izbora. Zemlje koje sada pristupaju digitalizaciji mogu da se opredele za jedan od dva postojeća standarda.
Nema sumnje da je DVB T uhodan standard i da postoji veliki izbor proizvođača kako predajne tako i prijemne opreme, pa samim tim i širi dijapazon cena. Međutim, taj sistem dopušta smeštanje 4 do 6 programa u jedan televizijski kanal, dok DVB T2 nudi dvostruko veći kapacitet. S druge strane korišćenjem DVB T standarda može se preneti jedan HDTV program u jednom zemaljskom TV kanalu, dok je sa DVB T2 standardom moguće smestiti dva HDTV programa u jedan standardni kanal od 6 do 8 MHz. U teoriji i praksi komunikacija uvek se bira onaj prenosni sistem koji omogućava da se isti kvalitet servisa obezbedi sa što manjom širinom prenosnog kanala.
Mora se priznati da u svim zemljama u kojima se sada prelazi na digitalno emitovanje ima vema mnogo sporova oko odabira sistema. U Sloveniji, na primer, oponenti žestoko kritikuju državu zbog izbora novijeg sistema zato što se time, navbodno, slovenačka manjina u Italiji i Austrji ostavlja bez mogućnosti prijema nacionalnih signala jer je u Austriji i Italiji uveden DVB T sistem. S druge strane u Hrvatskoj, koja se trenutno opredelilla za DVB T, oponenti žestoko napadaju taj izbor tvrdeći de je nedopustivo birati stari sistem u trenutku kada novi već postoji i funkcioniše, da se time ugrožava budućnost. To bi bilo, kažu oni, kao opredeliti se za izradu cevnih uređaja u trenutku kada su tranzistori već bili na tržištu, ili projektovati atomobile koji troše benzin sa olovom jer su katalizatori navodno skupi.
Ovome treba dodati da se u svim zemljama koje su uvele DVB T standard ozbiljno razmišlja o budućnosti, to jest o tome kada i kako preći na efikasniji DVB T2 sistem
Konačno, što se tiče kablovske distribucije, ona će, najverovatnije još neko vreme biti analogno/digitalna, ali će veoma brzo i kablovski operateri uvideti da im je korišćenje analognih signala neracionalno jer u isti kabl mogu smestiti daleko, daleko više komprimovanih digitalnih signala i nuditi u sadašnjim kablovskim infrastrukturama mnogo više raznih paketa u DVB C standardu. A boigatija ponuda znači i veće prihode operaterima. Pored toga, verovatno je da će se u dogledno vreme i regulativa promeniti i zahtevati od kabl operatera da obavezno pređu na digitalnu distribuciju.
D. Koja je situacija kod nas
Naša država se odlučila za DVB T2, ali je istovremeno u nastupu ničim opravdanog ponosa, odredila kao rok 2013 godinu, verovatno stoga što je to bila preporuka EU za svoje članice, i to ne direktiva, koja se mora poštovati, već samo preporuka.
Odluka o prelasku na digitalno emitovanje i postavljanje datuma kada se taj prelaz mora završiti, postavlja pred državu niz obaveza. Neophodno je, pre svega, obezbediti finansijska sredstva za obnovu predajne infrastrukture. Ne treba zaboraviti da, na primer, RTS ima 9 glavnih prdajnih punktova koji su, budući da su birani u vreme kada nije bilo konkurencije, najpogodnije lokacije za ostvarivanje kvalitetnog pokrivanja zemlje televizijskim signalima. Samim tim to znači da je potrebno obezbediti neophodnu elektronsku opremu za tih 9 lokacija. Međutim, ne treba zaboraviti da su sve te lokacije bile bombardovane 1999. godine i da do današnjeg dana nisu sve u poptunosti obnovljene, te je neophodno uložiti dosta sredstava za njihovu obnovu. Za kompletno pokrivanje Srbije televizijskim signalom pored ovih glavnih predajnika neophodno je obezbediti nekoliko desetina manjih predajnika - repetitora, koje je takođe potebno nabaviti. Znači, pored velikih materijalnih sredstava potrebnih za kupovinu predajne opreme, potrebno je uložiti ozbiljna sredstva u obnovu predajnih punktova i u instalaciju i puštanje u rad novih uređaja. Kako je sada 2011. godina i kako u ovom trenutku postoje svega 2 i to eksperimentalna predajnika preko kojih se emituje „RTS Digital", teško je verovati da se za manje od dve godine (do sredine 2013 za kada je Ministarstvo zakazalo gašenje analognog servisa) mogu obezbediti sva potrebna sredstva i obaviti svi potrebni infrastrukturni radovi. Nemojmo, pritom, zaboraviti da prelazak na novu tehnologiju zahteva i preobuku tehničkog osoblja, a, koliko je meni poznato, na ovom planu još ništa ozbiljno nije urađeno.
Prelaz na digitalno emitovanje podrazumeva i da se svi televizijski programi uključe u jedan od multipleksa koje će emitovati novoosnovana javna institucija za emitovanje radio i TV signala. To znači da će komercijalni emiteri morati da napuste svoje predajne lokacije i svoje predajne uređaje, obezbede dotur svojih signala do punkta javne ustanove za emitovanje i počnu da joj plaćaju servis multipleksiranja i emitovanja signala. Složenost ovog dela posla je bila očigledna u svim zemljama u kojima se obavljao prelaz na digitano emitovanje. Tako je, na primer, u Nemačkoj, odlukom vlade država dala finansijsku pomoć komercijalnim stanicama za prelaz na digitalno emitovanje, dok javnom servisu nije, jer se smatralo da dobijanjem pretplate oni već dobijaju javnu finansijsku pomoć, a da država ne sme ozbiljno da naruši uslove poslovanja privatnih komercijalnih kompanija, ma kojom se delatnošću one bavile. U svakom slučaju, kod nas do sada ova materija još uvek nije kompletno zakonski regulisana.
Prelazak na digitalno emitovanje znači i obavezu svih vlasnika TV prijemnika da se opreme na odgovarajući način. To jest, bilo da kupe novi prijemnik opremljen za prijem digitalne televizije, bilo da kupe prilagodnu kutiju (da ne koristimo bez potrebe engleski izraz „set top box" - kutija na vrh televizora, koji je ionako već prevaziđen jer na vrhu današnjih tankih ekrana teško da se bilo šta može smestiti). U ovom trenutku cena DVB T2 prilagodnih kutija svakako je viša od cene sličnih uređaja za DVB T. Međutim, i ovi uređaji koriste integrisana kola te će njihova cena neminovno slediti Morov zakon i osetno opadati u bliskoj budučnosti. U svakom slučaju neophodna je jasna i definitivna odluka vlade da li će, u kojoj meri i kako subvencionisati nabavku ovih uređaja. Jasno je, pritom, da je svojevremeno, u trenutku donošenja strateških odluka, propuštena prilika da se oživi domaća elektronska industrija. Do sada je neka industrija (na primer, ono što je ostalo od Ei Niš, mogla da ovlada proizvodnjom prilagodnih kutija i da njihova cena bude niža od trenutne cene na svetskom tržištu. No, sada je već kasno i za 2015. a kamo li za 2013. godinu. Ove će kutije morati da se uvoze.
Uz sve to postoji još jedan važan propust: Dosada skoro ništa nije učinjeno na edukaciji. Naime, poznavanje ove materije je dosta skromno i u stručnim krugovima i potpuno nepostojeće među potrošačima. Napomenimo samo, da je Nacionalna asocijacija radiodifuzera SAD (NAB) utrošila svojevremeno 27 miliona dolara samo na propagiranje prelaska na digitalne signale i edukaciju građana. Štampane su i deljene besplatno brošure, organizovana predavanja, pravljene televizijske emisije i reklamni spotovi, stručnjaci su krstarili zemljom i najavljivali i objašnjavali predstojeće gašenje analognog servisa. Bio je to dosada najveći edukativno reklamni poduhvat NAB-a. Pa uprkos svim tim promotivnim i edukativnim kampanjama u trenuktu ukidanja analognog servisa u mnogim delovima zemlje došlo je do zagušenja telefonskog saobraćaja usled navale gledalaca koji su panično pitali „gde nam je televizija". Teško je zamisliti kakva bi tek panika bila da nije bilo sve te prethodne obrazovno-reklamne aktivnosti. Kod nas, kao što vidimo, nema ni traga organizovanog napora na edukaciji stanovništva.
Prema tome, kao zemlja koja se dosta kasno uključuje u proces digitalizacije emitovanja programa Srbija se pravilno opredelila za novi sistem koji ima izgleda da bude dugotrajniji od starog i time izbegla dvostruki prelaz sa analognog na digitalni, pa onda se jednog na drugi digitalni sistem, što bi svakako bilo komplikovanije i skuplje. Nažalost, ostali potezi nisu bili tako dobro osmišljeni, a još gore je što ih je bilo mnogo manje no što bi trebalo da bude. A što se tiče „ugrađivanja", o tome se ne bih izjašnjavao jer je to u sferi nagađanja. Jedino što je sigurno to je da cena prilagodnih kutija neće imati uticaja na eventualno „ugrađivanje" jer smo videli da kod nas ljudi uspevaju da se „ugrade" i u iznose koji su jednaki ceni jedne tramvajske karte. Ova pojava se iskorenjuje drugim sredstvima a ne opredeljivanjem za jeftinije uređaje.