Milan Nikolić
Juče sam usvojio Princezu iz jednog prihvatilišta u Novom Sadu. To je zahvalna, pozitivna strana društvenih mreža. Odslušaš pesmu koju je neko postavio, a ti je baš voliš, ugovoriš date, rešiš poneki psihotest, saznaš koje ti je boje karakter i usvojiš psa. Jednog od onih iz mnogobrojnih kartonskih kutija po našim gradovima. Princeza nije izašla iz kutije. Odrekli su je se. Nisam mogao da odolim tom neodoljivom stvorenju, teškom kilogram i nešto i starom dva meseca. Nisam se ni na trenutak dvoumio budući da kod kuće već imam štene shar pei, devetomesečnog ćutljivog Bruna, kupljenog u jednoj vojvođanskoj odgajivačnici. Princezi sam promenio ime. Ništa ideološki. Ja princeze i dan danas vezujem za bajke. A u njima se srećan kraj podrazumeva. Verujem da će i moj dom biti happy end za Princezu koja se sada zove Boni. Zamislite samo onoliki Kalemegdan, razigranog psa i taj dugometražni, sladunjavi vokativ. Bolje je Boni. Bruno i ja smo je preuzeli od službenika neprofitne organizacije koja se bavi spasavanjem napuštenih pasa na Terazijama. Potpisao sam da ću se starati o njoj. Znam da hoću. Šta piše u famoznom Upitniku koji su naši političari uredno popunili ovih dana vezano za ovo pitanje, ne znam. Znam samo da je sve više napuštenih pasa i znam da njihova lica ne mogu da posmatram nezainteresovano.
Jedna sredovečna žena nam se pridružila na ulazu u Sremsku i nikako nije mogla da se odvoji od nas. Bila je do te mere oduševljena da odmah postaneš podozriv. Za tren se sudariš sa zidom predrasuda u svojoj glavi za koje si bio ubeđen da ne postoje. Ali predrasude su zapravo ledeni breg koji se sporo topi. One su stvar nasleđa, vaspitanja, čak i kada je ono sasvim liberalno i fleksibilno, nemoguće ih je izbeći, susrećeš se sa njima u sopstvenom okruženju. A nisi u svakom trenutku ni zreo ni sposoban da bar deo njih ne upiješ u sebe, da ne usvojiš, ne prihvatiš. I to se taloži. Živi unutra i onda u trenutku kada ti jedna žena, na ivici suza, kaže: "Ti si zlatan. Svaka ti čast sine. Eh, da je više humanosti", ti suziš pogled i zapitaš se: "Da li je ova normalna?" Nisi navikao na tako nešto. Navikao si da ti kaže kada te vidi sa jednim psom na povodcu, a drugim u naručju: "Bolje da šetaš decu nego džukele p.... ti materina!" Tada se ne bi pitao da li je ta osoba normalna. Naprotiv. Sasvim je normalna. Ne pada ti na pamet da posumnjaš u to.
Baš kao kada onaj iz Dveri ili nebitno odakle, da ne bi opet bilo ideološkog predznaka, kaže: "Kada kroz prozor sa suprugom gledaš svoju decu kako odlaze u školu - to je parada ponosa." To je za ponos. Nema alternative. To! To! To i samo To! Ne postoji ništa drugo. Zna se šta je ljubav, zna se šta je porodica, jasno je čime se jedino može ponositi i ti vidi da li možeš da se uklopiš u te okvire ili ne možeš. Ali nemoj ni da pokušaš da tražiš da sa nečim, ličnim, neuokvirenim, budeš jednak. Ne odgovaraš definiciji i dijalogu je kraj. Gubi se u svoja četiri zida šta god da si, u šta god da veruješ, kakvu god viziju da imaš. Tamo možeš da dubiš na glavi ako želiš, ali u javnom prostoru, na otvorenom suncu ćeš da ćutiš i da se tornjaš u neki ćošak. Probaj da se ne vidiš ukoliko je moguće. I stidi se svom snagom koju imaš.
Svi žele da vide Boni. Dolaze, raduju se, ali onda, baš kao kada je Bruno jula prošle godine stigao u moj život, krenula su pitanja:
-Da li si svestan koliko odgovornosti to nosi sa sobom?
-Sad ćeš ti da vidiš kad krene da ti ovo i ono po stanu!
-Jao, kad dođe zima, a on u cik zore hoće napolje da piški!
-Lepo, lepo, i ja sam imao/la, ali rekao/la sam - nikad više!
-Imaš li predstavu koliko košta pristojno održavanje jednog psa?
-Vezaćeš se, videćeš, pa nećeš moći nigde da mrdneš!
-Ma znam ja tebe, voliš ti da blejiš po gradu, dosadiće ti, sputavaće te i završiće kod tvojih u vikendici!
Sada sam usvojio drugog psa. Pitanja, ukoliko se to uopšte moglo nazvati pitanjima,jer odgovor niko nije očekivao, bila su samo oštrija i otvoreno osuđujuća, a rezimiraju se u jednom - "Da li si ti normalan?" I odmah zatim:
-Kako će se Bruno i Boni složiti?
-Sada ćeš ponovo da prolaziš kroz proces vaspitavanja psa!
-Sve iz početka, sve duplo, sve teže i teže...
Istina je u tome što ništa od toga nije istina. Bruno ima već devet meseci. Sa mnom je od šeste nedelje svog života. Ne sećam se da mi je išta tokom celog tog perioda tako dramatično i teško palo. Trud se podrazumeva, svest o drugom biću se podrazumeva, o potrebama drugog se vodi računa, ali čekajte, pa nije li tako i sa ljudima? Ili životinje jednostavno nisu vredne brige i pažnje? Nije li tako i sa vašim suprugama, muževima, decom, ljubavnicima, prijateljima? Unosite li se u to ili tako mali i sebični, kakvi ste (mada i sebe delom ubrajam u isti skupinu) u međuvremenu postali? Da li samo izvršavate predviđeni /normalni scenario:
-zna se kad se ide u vojsku
-zna se kad se upisuje fakultet
-zna se kad se završava fakultet
-zna se kad se ženi i udaje
-zna se kad bi trebalo da stignu prinove
Sve zna. Kao neki prascenario. Tvoje je samo da ideš po stavkama. Srcem? Razumom? Ne. Očekivanjima. Obično tuđim. Ili sopstvenim ukoliko si ih kao takva prihvatio. Da li zaista voliš tu ili tog sa kojim ideš pred matičara,zar je uopšte važno. Ko te pita! Ni sam/a sebe ne pitaš. E sad, kako brakovi izgledaju kada ispunjavanje po stavkama zaliči na "ubistvo po stavkama" (naslov jednog filma), to znamo po potrebi za "sigurnim kućama" i napuštenoj, maltretiranoj deci, po zavetu ćutanja, po onim mračnim hronikama u dnevnim listovima, po nesigurnostima i frustracijama, tom teškom bagažu sa kojim posle, kao dete iz neskladnog braka, diluješ kroz život. Ubistvo po stavkama je postepeno ubijanje samog sebe. Deo po deo. A ljudi najčešće ne stignu ni da shvate ko su, šta zaista žele, šta im prija, kuda bi krenuli. Omlet ili jaja na oko? Nebitno je. Drži se predviđenog. Odumiranje ćeš shvatiti kasnije. I?I dođe ti samo da ustaneš, da otvoriš vrata i da zamoliš goste da odu kući. Ili da brojiš u sebi do hiljadu i nazad. Ali, nisu ni ti ljudi krivi. Čak ni oni koji ti bez razmišljanja kažu - "Ti si budala!" Ne misle oni zaista tako. Problem je u tome što ne misle uopšte. Samo su odavno ušli, uplivali u sve to nasleđeno, sve čime su zatrpavani od malih nogu, a što se obično prevodi kao okean stereotipa, kao jasno pozicioniranje onoga što je očekivano i normalno ponašanje i onoga što je neočekivano i samim tim - nenormalno. Previše su ih udarali u glavu time šta je ponos, šta sreća, šta je zdravo, šta je normalno. Plus pozamašna kvota tog našeg "ne" već na prvi pomen nečega što bi možda moglo da se proba, da se osmisli, da se izvede. Ne! Zašto! Dobro je i ovako, Ovako je normalno.
Uvek se iznenadim kad sretnem svoje školske drugove, recimo još iz osnovne. Neverovatno koliko su se, kao čarobnim štapićem, pretvorili u svoje očeve. Od tih stomaka preko kaiševa do rezona. Čak i raspored bora sličan. A srećan roditelj bi trebalo da bude onaj koji gleda kako ga sopstveno dete prevazilazi u znanju, iskustvu, stavovima. Recimo, meni je tako nešto normalno. Na stranu sad to što tata Vlada obično ima sina Jevstatija. Ne bih o tim trendovima. Ja bih samo o ljudima i naslagama koje se skupljaju na njima. O svoj toj koroziji, koje smo često nesvesni. Životinje je osećaju. I tada vas mogu pogledati ovako, kao Bruno, umoran posle snimanja:
A tako malo treba da bi bilo ovako. Samo malo hrabrosti:
EDIT/NJIHOV I NAŠ LAVEŽ: Neprofitna nevladina organizacija, Medijski edukativni centar, odlučila se na snimanje dokumentarnog filma o psima, podstaknuta pričom o Boni ali i stalnom slikom na beogradskim ulicama, od kartonskih kutija do otvorenih čeljusti, od nemoći do agresije. I to jeste veoma široka tema koja pokreće pitanja o blagostanju i ogranićenosti, o gladi i slobodi, o divljaštvu i pitomosti, o povodcu i trotoarima. O psima i ljudima, što znači da će filmskim jezikom biti dotaknut lavež životinja i lavež naših naravi: Sa kojim motivima kupujemo ili usvajamo pse, kako se odnosimo prema njima, na koji način nas vide ljudi uvek spremni da nas osude zbog toga i šta mi o njima mislimo, zbog čega "žrtvujemo" deo svog slobodnog vremena da bi uzgajali i negovali ljubimce, šta očekujemo od njih, šta želimo, ukoliko želimo, da time kažemo o sebi. Na kraju ili na početku - gde je u svemu tome njihova sreća?
Javite mi se sa svojim "psećim pričama"...
:)