Milan Nikolić
Ko životari na Parnasu, a ko se bahati na Olimpu savremene srpske književnosti (drugi, završni deo)
"Doktor mi je rekao da sam otvorena pet prstiju i da mogu odmah da se porodim (...)Tada nisam baš najbolje govorila engleski, a nisam imala ni šta da kažem doktoru. Nije bilo ni potrebe za tim jer mi je on od prvog trenutka ulivao poverenje. Bio je poreklom Grk, pravoslavac"
Marijana Mateus, Amouage,p.84
U prvom delu ovog teksta postavio sam nekakav teorijski okvir, neophodan da bi se o savremenoj, megahit literaturi, reklo nešto više od "bljak, bezveze, krš" iako se nijednoj od ovih etiketa ne može ništa zameriti. Ostalo je pitanje - Šta sve prepoznajemo kao jeftino u ovoj tiražnoj priči? Ispostavilo se da su citati u tekstu bili povod za sjajnu zabavu i budući da sam obećao drugi deo, stavio sam akcenat na zabavni aspekt "svog tog krša", uz malo neizostavne - ironije.
ŠTA JE MARIJANA MATEUS ZAMERILA OLIVERU TVISTU?
"Doktor mi je rekao da sam otvorena pet prstiju i da mogu odmah da se porodim (...)Tada nisam baš najbolje govorila engleski, a nisam imala ni šta da kažem doktoru. Nije bilo ni potrebe za tim jer mi je on od prvog trenutka ulivao poverenje. Bio je poreklom Grk, pravoslavac.Rekao mi je da želi da, kada se porodim, bez obzira nato što mi muž nije tu, pozove sveštenika, koji će mog sina poprskati svetom vodicom. Pitala sam se kako ću sve to sama proći i izdržati" - opsuje Marijana Mateus svoj porođaj u Beću, nadovezujući se, bez predumišljaja svakako, na aktuelne "duhovne trendove", na sve to "pravoslavlje za poneti", čija je literarna karijatida njena starija koleginica, Ljiljana Habjanović Đurović. Verovatno, autorka "Petkane" dublje "promišlja" Boga, nego Marijana Mateus, a možda se nama samo tako čini zbog Marijaninih golih ramena, seksipila i avantura. Uostalom, u svom prvencu "Amouage", gospođa Mateus govori o "konzervativnom delu svog bića", ali i o književnosti koju je zavolela još kao devojčica - "Prvo me je osvojio Branko Ćopić kada smo dobili da ga pročitamo za lektiru. Silno me je poremetio i Dnevnik Ane Frank, u petom razredu osnovne. Stvarno sam bila zaluđena literaturom." I odmah zatim, u prvoj sledećoj rečenici - provalija: "Na sreću nikada nisam bila u fazonu sirotog Olivera Tvista", ali je zbog toga jako rano otkrila ruske klasike. Marijana priznaje da u tom periodu svog života mnogo više vremena poklanja knjigama "u odnosu na muškarce" i da je između Ane Karenjine i Nataše Rostove, uvek birala Anu, sa upečatljivom, originalnom argumentacijom - "Uvek sam odabirala ovu prvu zato što je važno imati svoju ličnost. Više ćemo biti cenjeni ako se pokažmo u pravom izdanju." Šta nam je autorka ovim redovima želela reći ostaje čudno nejasno, ali njene čitateljke će je verovatno razumeti. Poznanstvo sa prvim suprugom, Miodragom Kostićem, koje počinje njegovim pitanjem dok je parkirao motor- "Kuda, šećeru?", definitivno je spasava sudbine Olivera Tvista, mada ova friška spisateljica navodi da ju je budući muž "osvojio malim stvarima", a nešto atmosfere iz ruskih klasičnih romana osetila je u dvorcu Dunđerski u koji ju je, jednom prilikom tokom zabavljanja, poveo. I ovo iskustvo je majstorski opisano: "Bila sam fascinirana: ući u dvorac, osetiti se kao u nekoj bajci - gledaš konje, šetaš, ručaš. Ne, nismo uzeli sobu. Nisu to bile te varijante, nego me je kao dete - poveo na sladoled. Proveli smo neko vreme zajedno, a onda je morao da se vrati da radi. Imao je firmu za proizvodnju aparata za kokice".
SAMO NAS BOG JOŠ NIJE IZNEVERIO
Otprilike u isto vreme kad ovaj devojčurak hoda zamkom Dunđerski, Ljiljana Habjanović Đurović i ne sluti dane slave koji je očekuju, mada radeći u tadašnjoj, ratnohuškačkoj "Dugi", večitog glodura Milomira Marića, daje oduška svom talentu. Iza sebe već ima dva romana, koje je napisala, dok je još, kao ekonomista radila u banci. Ne u onoj u kojoj je službovao Slobodan Milošević. I ona, vrlo poetično i nadahnuto govori o stvaralačkom nemiru koji je osetila veoma rano: "Od svoje sedme godine želela sam da budem pisac. Bila sam veoma usamljena. Moje drugarice i drugovi su izlazili i zabavljali se, a ja sam čitala, pisala i maštala..."Suočenju sa čuvenom proročicom tog doba koja joj predviđa dobijanje Nobelove nagrade za književnost, sledovalo je suočavanje sa Mirom Marković, čiji je imunitet na pisanu reč, na sve te smene noći i dana, godišnjih doba i dečijih osmeha, takođe bio veoma slab. Na sreću, prijateljice (Habjanović je sklona da ovaj odnos u eposi demokratije naziva - "poznanstvom") nisu jedna drugu doživljavale kao konkurenciju. Rivalstva nije bilo, ali bilborda sa Ljiljaninim likom, sredinom devedesetih, svuda po Beogradu - jeste. U uglu svakog od njih je stajao logo Narodne knjige. Spuštajući se genezom ženskog rodoslova, spisateljica obrađuje "večnu žensku patnju" i za samo nekoliko godina, u svom duhovnom i stvaralačkom razvoju, stiže do još jedne žene - Svete Petke. Od objavljivanja ovog romana koji je pisala, kako sama tvrdi nastojeći da mu obezbedi kredibilitet, uz stalne konsultacije sa duhovnikom, Ljiljana Habjanović Đurović, danas vlasnica sopstvene izdavačke kuće "Globosino Aleksandrija", ostaje verna isključivo ovoj vrsti štiva. Ređali su se naslovi: "Svih žalosnih radost", "Igra anđela", "Voda iz kamena"... O vanserijskoj spritualnosti tih romana najbolje svedoče njihovi - vanserijski tiraži. Do naše Ljilje, nikada se "duhovna literatura" nije prodavala punom parom, premašujući čak i spisateljice, koje nisu eksploatisale duhovnost, ali jesu seks vodeći se maksimom - "Sex sells". Nema te intimne biografije niti "chicklita" koji je, u Srbiji, mogao da joj izađe na crtu. Jer samo ona, po sopstvenom prizanju - "U svom književnom radu osećam podršku svojih anđela čuvara i svetitelja. Kao devojčica bila sam uvereni ateista. I dugo je vremena prošlo dok nisam postala sigurna i mirna vernica. Odavno već živim s osećanjem da ono što je neuobičajeno nije i nemoguće. Duboko verujem da mi, ljudska bića, nismo sami na svetu. Ponekad osećam živo prisustvo onih koji mole Boga za nas, i živo prisustvo Boga samog. Na promocijama svojih knjiga često kažem i ovo: "Sve velike ideje koje su tokom istorije ljudska srca grejale nadom pokazale su se kao iluzija. Bog nas jedini nije izneverio. Tu je. I čeka da mu se vratimo."
I dok se, skromna i smerna, Ljiljana Habjanović, pita: "Ne znam da li je to dovoljno kako bih opravdala milost koju sam zadobila kada mi je dato da napišem roman PETKANA. Da pod svojim imenom objavim knjigu o najvoljenijoj Svetiteljki pravoslavlja, Prepodobnoj Majci Paraskevi. Ta knjiga uveliko prevazilazi ne samo moju karijeru, već i sav moj život", ja se razmišljam o tome kako je Dante Aligijeri mogao tako ozbiljno da omane. Poslednji deo "Božanstvene komedije" - RAJ smatra se, upravo zbog apstaktnosti sadržaja, spiritualnosti i fantazije, najmanje upečatljivim, dok je PAKAO, kao slika punog života, strasti i greha, umetnički najbogatiji. Danteovo rajsko uzdizanje do spoznavanja Boga, vrhovnog dobra i ljubavi (contemplatio beatifica), do mističkog spajanja božanskog i ljudskog - čitaocima Komedije je uvek najteže padalo.
LJILJANA I NIKOLAJ, NIKOLAJ I LJILJANA
Ljiljana Habjanović Đurović je to bolje izvela i stoga je čitaoci lakše razumeju. Ili je "Petkana" spritualnija od
Danteovog "Raja"? Ili Danteu "anđeli nisu šaputali"? Barem se on savremenicima nije tako hvalio. Ljiljin ugled i tiraži, mada je, potpisujem, kao prava hrišćanka, ravnodušna na novac - jesu očekivani. I nagrada koju je dobila, u novembru prošle godine je očekivana: "Sa blagoslovom patrijarha moskovskog i cele Rusije, Kirila, povodom Dana narodne sloge, dodeljene su književne nagrade Ruske pravoslavne crkve i Foruma „Pravoslavna Rusija". U Moskvi, u čuvenoj galeriji Manjež, koja se nalazi uz sam ulaz Kremlja, na velikoj svečanosti kojoj su prisustvovale istaknute ličnosti ruske Crkve i države, ugledni književnici i izdavači, nagrade je uručio mitropolit kaluško-borovski Kliment, direktor Izdavačkog odbora Ruske pravoslavne crkve, koji je bio i predsednik žirija. Članovi žirija bili su i šef Odbora za umetnost Državne dume Rusije Popov i istaknuti ruski književnik i univerzitetski profesor Vladimir Krupin. U kategoriji „Nabolje umetničko delo" drugu nagradu dobila je Ljiljana Habjanović-Đurović za roman "Igra anđela". Kako je prvo mesto tradicionalno rezervisano za ruskog pisca, "Igra anđela" je nagrađena kao najbolji roman stranog autora objavljen u Rusiji u 2010. godini. U kategoriji Svetootačkih spisa treća nagrada je pripala delima Svetog Vladike Nikolaja." Habjanovićka je u pravu - režimi se menjaju, čitaoci ostaju. Ali, izjavljujući tako nešto, spisateljica zaboravlja na činjenicu da promene režima ne znače nužno i diskontinuitet sa modelima i (ne)vrednostima bivših.MARIJANIN PIONIRSKI KROS
Ko bi se svemu ovome nadao? Ljiljana sigurno nije budući da je "kao devojčica bila uvereni ateista". Pa ipak dočekala je svoju, rusku, pravoslavnu verziju Nobela. Verujem da joj ovo priznanje više imponuje od onog koje je dobio Andrić. I sada moram da se vratim Marijani Mateus, ni krivoj ni dužnoj, a svakako bezazlenijoj i duhovitijoj od Lilje, samo zbog još jednog čarobnog među svim njenim čarobnim sećanjima u romanu Amouage - "Ja sam bila prava Titova pionirka. Čak sam i štafetu nosila. Za mene je bila čast što sam mogla tih pedeset metara da je držim u rukama." Kasnije je i ona naučila da prepoznaje duhovnost koja "uliva poverenje" ili je jednostavno preovladao "konzervativni deo njene ličnosti".
Mira Marković je, kao dosledna levičarka, puštajući vetar u leđa projektu "Habjanović", iz nehata, nije namerno, podržala turbo duhovnost, tu važnu komponentu nacionalizma na kojem je živeo i održavao se njen suprug, sve dok nije završio kao diktator "koga su studenti gađali cipelama".
VELIKA MAMA I NJEN POSLUŠNI MAG
Pored svih svojih pisanja, a sećamo se korica na kojima se smeši pored zemaljske kugle, verovatno nadajući se tome da je jednom čitavu pokori, ambiciozna Mira je završila i kao fiktivna junakinja literature, u prvom delu ovoh teksta više puta pomenute - Vesne Radusinović. Tu smo na terenu, suprotnom, a opet bliskom "duhovnom stvaralaštvu" a la Ljiljana Habjanović Đurović. Reč je o napajanju žučima tabloidne štampe. Sama spisateljica je u više navrata dajući intervjue govorila: "Ako nemaš petlju da budeš pevačica, onda pišeš o estradi". Formula je jednostavna. Kako pisac može da živi od folka? Tako što piše o njemu. Otuda toliko silikona, najlonskih suknji i usijanih asocijacija na stvarne likove, političara sakrivenih iza izmišljenih imena, gradskih i prigradskih tračeva u njenim romanima. Inače, zvanično, za javnost, na sve to je veoma gadljiva. Ona samo stvara "krokije", duhovite hronike o jednom vremenu. Tako (joj ) je govorio Milomir Marić. U jednom od tih krokija, "Ostrvo muškaraca, obala žena" našlo se i poglavlje o Velikoj mami, koja je, opsednuta opstankom svog supruga na vlasti, sanjala ružan san: "Sa obale reke posmatrala sam trsku kako se savija. Cvrčali su cvrčci i bilo je sparno kao i uvek u julu, dozivala sam ptice, zrikavce, kornjače i puževe i razgovarala sa biljkama. Nežne latice su okretale od mene svoju glavu na drugu stranu i nijedna šumska zver mi nije prišla. Čak sam imala osećaj i da me se plaše, znate..." Velika mama se obraća belom magu, inače crncu, Karlitosu, jednom od onih čijoj je profesiji, po našim palanačkim predanjima, pardon, urabim legendama - veoma verovala. Autorka romana je morala biti verzirana u te priče, svakako ne zbog toga što su je zanimale, već što su pukim slučajem dospevale do nje. Vesna je samo bila predana, vredna i odgovorna. Skandal nastaje u trenutku kada Mama treba da izvrši obred pročišćenja od loših uticaja što podrazumeva razodevanje pred magom: "Jao, ja se nikada u životu nisam ni počešljala, a kamoli skinula pred nekim muškarcem. Čak ni pred mojim mužem, našim dragim predsednikom i vođom napaćenog čovečanstva." OK, Radusinovićka ume da bude duhovita, iako je ovaj tekst pogodniji kao dramski predložak u nekom bulevarskom pozorištu ili kao tekst za strip u "Svetu", ali ona voli da se njeno pisanje naziva književnošću iako je bez "konekcije" na tabloidnost u svim njenim vidovima - neostvarivo. Štaviše, većina tih romana je zapravo produžena verzija tabloida samo bez fotografija, na više strana i sa većim fontom kako bi se nabila gramaža. Zbog svegan toga, ne bi trebalo propustiti zenit obreda kada Mama mora da uzme med iz isceliteljevih usta: "Ju, ja se nisam u životu poljubila tako ni sa mojim mužem a kamoli sa crncem..." Toliko o hronikama.GORKI REZIME ili NAGRADOM DO ČITAOCA
I dok o junacima devedesetih, pišu drugi, ja bih voleo da neko od njih progovori, onako hroničarski ili dnevnički, ispovedno. Samo radi zabave. Ništa gnoseologija. Recimo, u ritmu savremene žute književnosti, koju izdavači, kako reče ovogodišnja dobitnica NIN-ove nagrade, Gordana Ćirjanić, upotrebljavajući termin "petparačka" - nude u istom paketu sa dobrom i osrednjom literaturom. S druge strane, "U Srbiji više ne postoji književni život i merodavno vrednovanje književnosti. Književni život se nekada odvijao kroz renomirane časopise, profilisane tribine i druženje u kafani, za koje su pisci imali novac. Vrednovanje književnosti danas je prepušteno novinarima, izdavačima, trgovcima...I zbog toga su ovakve nagrade jedini most sa čitaocima" - zaključila je autroka nagrađenog romana "Ono što oduvek želiš".
ČEKAJUĆI MEMOARE SPOMENKE JOVIĆ
U kontekstu literarnog okoliša verujem da bi memoari Spomenke Jović, na primer, izazvali talas interesovanja koji bi prilično zaljuljao Radusinović, Bačić Alipmić, Mateus, ne i Habjanović. Duhovnost je ipak duhovnost. Znamo šta su nam prioriteti na putu ka boljoj budućnosti i tu zabune nema. Ovih dana u parku često viđam Miloša Markovića, nekadašnjeg voditelja Slobinog udarnog, drugog dnevnika, koji, takođe, redovno šeta psa. Neko mi je šapnuo, kada smo ga zajedno sreli, a kunem se da nije Radusinovićka (njoj bi kucu šetala posluga, možda i Marić kada završi snimanje "Ćirilice") da je gosin Marković napisao knjigu. Reč je o priručniku za spikere u informativi. Ne znam za vas, ali ja mnogo volim ironiju. Samo zbog njene rečitosti, kada je sponatna, efektna. Jedan od autorovih saveta, kako sam tog dana čuo, odnosi se na voditelje vremenske prognoze, koji po njegovom mišljenju, nikada ne bi smeli samo da kažu:
"Danas će da pljušti kiša, da pada grad i da veje sneg", već i da ovu ružnu vest zaviju u nešto malo optimizma tipa "Biće sve u redu" ili "Vlada je preuzela stvar u svoje ruke". Potpisujem da ima onih koji bi tom saopštenju verovali. Ali eto, nema zainteresovanih izdavača. Legija se nekako snašao.
DAN KASNIJE/EDIT: "Učlanjena sam u biblioteku. Izdavači mi poklanjaju nova izdanja. Nemam novac da kupujem knjige."
Gordana Ćirjanić, dobitnica NIN-ove nagrade za roman godine