Djevojčica sa šibicama nije usamljena – In memoriam

/ 20.12.2007. u 15:18

Komentari: 69
Čitanost: 12670
/
Preporuke: 4224
/

Jedino što još možemo za njega učiniti je da mu posvetimo par riječi, zapalimo svijeću i odemo na sahranu. Doduše, za sahranu se još ne zna ni gdje ni kada. Policija moli građane da se jave i tko zna, da dade informacije o njegovom identitetu.

Ne zna se ništa ni o eventualnim događajima koji su doveli do prerane smrti.

Neznanac je bio neodvojivi dio slike Aldija (samoposluge) iza ugla. Stajao je uvijek pored ulaza i u ruci držao „Strassenfeger“. Očigledno nije bio obdaren za prodaju, jer svaki put kada bismo poželjeli od njega kupiti jedan primjerak ovog časopisa koji pišu, uređuju i prodaju ljudi bez stalnog mjesta stanovanja, on kao da je bio trgnut iz dubokog razmišljanja, iznenađen da netko od njega nešto želi kupiti.

(Inače, konkurencija oko prodaje „Strassenfeger“ je žestoka. Na ulici, u ponekim kafićima, u javnom prijevozu, u javnosti općenito, može se susresti mnogo beskućnika, različitih životnih dobi i radnog staža na gradskom asfaltu, kako pokušavaju prodati ovaj ili neki drugi mjesečnik iste provinijencije, kao npr. „Motz“. Polovica od cijene odlazi na troškove izdavanja časopisa, a polovica ostaje prodavaču, plus bakšiš. Nije nešto, ali pruža mrvicu dostojanstva, osjećaja da je novac zarađen, ne isprošen.)

Rekoh, naš Neznanac je po kiši, suncu i vjetru stajao pred Aldijem, nespretno pokušavajući prodati pokoji primjerak lista koji piše o temama koje nas se sve tiču, ali se posebno dotiču njegove braće i sestara po muci. Stajao je tamo, vječito dovodeći košare i kolica za kupovinu u red, čitajući požutjeli poljski politički magazin, ljubazno pozdravljajući i otpozdravljajući lica koja su mu uzvraćala pogled. Posebno bi rado pričuvao pse koje su vlasnici morali ostaviti ispred ulaza. Nikada nije tražio novac i s nelagodom uzimao ako bi mu nešto „tek tako“ dali.

Nekoliko puta sam pokušala stupiti u razgovor s njim. Moj muž također. S vremena na vrijeme smo vidjeli kako i drugi pokušavaju isto. „Jeste li dobro?“, „Nije li Vam hladno?“, „Treba li Vam nešto?“, „Želite li popiti nešto toplo, vodu, jogurt?“, „Jeste li umorni?“, „Željeli bismo ako biste nam došli na ručak?“, ... Usamljeni Neznanac bi samo ljubazno odmahnuo rukom, klimnuo glavom kao da je sve u redu i s gestom nelagode davao do znanja da nije spreman ulaziti u razgovor.

I djeca su pokušavala. Po izlasku iz kupovine poklanjali bu mu voćku, sok ili jogurt koji su ekstra za Neznanca izabrali. Primao bi njihove poklone s osmijehom, a kada bi imao, uzvraćao sličnim poklonom.

Ljetos jednom prilikom su se u glasnom i nedefiniranom raspoloženju tu pred Aldijem bili okupili par skinsa ili neonacija. Prepala sam se da će biti frke, posebno znajući njihov animozitet prema beskućnicima. Počela sam razgovarati s par tu prisutnih ljudi, tražeći njihovu podršku ako dođe do neprijatnosti. Na sreću, skinsi nisu nikome obratili.

Nismo znali ništa o Neznancu, osim da govori poljski i ne zna (ne usudi se? neće?) govoriti njemački.

Prije par tjedana mi se obratio vlasnik „našeg“ kafića i, misleći da govorim poljski, pitao mogu li prevoditi, želio bi razgovarati s Neznancem? Do tada je ovaj kod njega već nekoliko puta s nogu pojeo ponuđenu supicu, ali na tome se kontakt i završavao. Ne govorim poljski, ali imam kolegicu Poljakinju, doći ćemo čim se Neznanac ponovo pojavi pred Aldijem. Naime, već nekoliko dana njegovo mjesto kraj ulaza je bilo prazno.

Danas oko podne susreće me vlasnik kafića. Neznanac je umro. Na vratima Aldija zalijepljena obavijest policije o preminulom nepoznatom. Mole se oni koji nešto znaju da se jave. Starost: procjenjuje se 50-60 godina. Visina: 175 cm. Težina: 40 kg! Tamno blond kosa. Plave oči. Slika. Na slici mrtvac, ispijeni lik koji ne bih prepoznala da ne znam o kome se radi. Rana na nosu, kao od udarca ili posjekotine. Pronađen na stanici U-Bahna (podzemne željeznice) Bernauer Strasse. Umro u St.Hedwig bolnici.

Saznajemo da je nekoliko ljudi iz susjedstva Neznancu nudilo smještaj, u sobi trenutno nekorištenoj, u potkrovlju, u ateljeu. Sve je odbijao. Nikada nikome nije prelazio kućni prag. Viđali su ga u jednom haustoru da ponekad prespava.

Kod kuće zovemo policiju, želimo znati kada je sahrana, zna li se kako je umro, kako se zvao? Ne znaju ništa, osim da je imao upalu pluća, ranu na nosu i bio neishranjen (40 kg na 175 cm visine!). Ljubazno pitaju što mi znamo? Javiti će nam za sahranu. Prvo čekaju odgovor od poljske policije, tamo su poslali otiske i fotografiju na identifikaciju. To obično traje, rezigniran je policijski službenik.

Jedino što još možemo učiniti za njega je da mu posvetimo par riječi, zapalimo svijeću i odemo na sahranu. Kad smo već zakazali. Svi skupa.

postavite na |

Komentari (69)

Sakrij replike | Pošaljite komentar

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Ana WithAFamilyNameTooHardToPron 15:42 20.12.2007

ponekad

se takve stvari desavaju bez obzira sta ucinili. to ne znaci da treba da prestanemo da cinimo.

MilutinM 15:53 20.12.2007

Najtužnije

Ono što mi teško pada je da vidim ljude kojima ne mogu pomoći. Jer, nije problem pomoći nekome kome je takva pomoć potrebna samo tada, samo privremeno, samo da krene pa će se onda sam o sebi brinuti. Ali toliko ljudi ima koji ne mogu sami. Koji ne mogu u ovom svetu. To me toliko rastuži da ne znam šta bih od sebe.

U godini u kojoj sam radio za REC, tu ispred naše kancelarije, na ulasku na Brankov most, jedan takav čudak živeo je na ulici, sakupljajući novine i kartone da bi preživeo. Nismo uspostavljali kontakt, mada smo se svaki dan vidjali. Nije moglo. Svo troje smo ga smatrali svojem i o njemu pričali, ali jednostavno nije išlo. Danas, samo povremeno protutnjim tuda, autom ili u busu, i često se setim njega.

A koliko je takvih slučajeva...

dunjica 15:57 20.12.2007

Re: Najtužnije

Milutine, hvala da ste podijelili svoju priču s nama. Lakše je donekle kada se čuje da i drugi poznaju ono što nam se događa i što osjećamo.

Osjećam se bespomoćnom do boli. Pitam se, što sam (još) mogla učiniti, a nisam? Sve je još svježe.

Iako, ovo nije prvi slučaj. Prije više godina su moji in-laws ponudili smještaj i brigu jednom starom beskućniku. Ostao je nekoliko dana kod njih i vratio se na ulicu. Rekao je na rastanku da je kasno, da ne može bez ulice. Nedugo nakon toga više ga nismo sretali.

bronx 16:09 20.12.2007

Re: deja vu

Nismo znali ništa o Neznancu, osim da govori poljski i ne zna (ne usudi se? neće?) govoriti njemački.

covece evo sva sam se najezila na neko drugo secanje.
tamo jedne godine sam bila u poseti kod prijateljice u torontu.uvece kad smo se vracali kuci jedan takav je uvek stajao u ulazu neke radnje.primetila sam to i ona mi je objasnila da je uvek tu i da na kraju te veoma dugacke ulice, sad sam zboravila kako se zove ali vodi u centar grada postoji neko naselje napravljeno od nekoh bednih udzerica i da tu zive oni-poljaci i da je on jedan od njih.drzava im pomaze koliko moze ali su apsolutno neprilagodjeni.

bronx 16:14 20.12.2007

Re: deja vu

zaboravila sam jos da kazem a i bilo je porilicno davno; to sto me je sokiralo; mislim da je rekla da su tu 2-gta ili
3-ca generacija.

dobronamjeran 16:57 20.12.2007

Re: Najtužnije

Osjećam se bespomoćnom do boli. Pitam se, što sam (još) mogla učiniti, a nisam? Sve je još svježe.

Eto ucinila si da sjecanje na jednog Covjeka ostaje zivjeti. I to je jako puno.

dunjica 17:54 20.12.2007

Re: deja vu

Bronx,
ovdje u Berlinu, moguće zbog blizine domovine, ne postoji taj problem neprilagođenosti Poljaka. Ili barem ne u pažnje vrijednoj mjeri.

MightyNora 16:01 20.12.2007

Toliko...

Nekada mislim da mozemo uvek bolje:

"Practice random kindness and senseless acts of beauty." - Philosophy of guerrilla goodness

Support D

MilutinM 16:13 20.12.2007

Re: Toliko...

guerrilla goodness

Ovo je zanimljiv naziv!

MightyNora 16:36 20.12.2007

Re: Toliko...

Aha nije los :)

dunjica 17:56 20.12.2007

Re: Toliko...

Practice random kindness and senseless acts of beauty.

Kada bi to bilo moguće, koliko li bi manje patnje u svijetu bilo... Imaš pravo, počnimo od sebe!

AlexDunja 16:47 20.12.2007

brana petrovic

ОГ(ЛЕД) О ЛЕДУ

Све је већ лед. И мисао о леду као трансцеденци.
И кадионица на гробу, и тамњан, и венци.

И зеба (озебла), слетела на крст, следила се у трену:
прхнула, једноставно, у своју птичју васељену.

И сећање на тебе, следило се:
постало мало, малецко, мање од капи росе.

И даждев, онај наш, са страшним писком, следио се.
Следиле се пчеле, стршљен храбри, осе.

И наша бела кућа пред којом крава пасе.
И звезда Даница изнад наше куће следила се.

Слеђен је виноград, вино, у вину запечаћени снови.
И поезија је леда допанула. И псалми Давидови.

Мисао моја непорециво ми не да
да видим ишта друго осим свеопштег леда.

Творче, луђачка сило, генијална еуфоријо!
И ти си лед. И лед је све што си створио

MilutinM 16:53 20.12.2007

Balada iz predgradja

I lije na uglu petrolejska lampa
Svijetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja udje
U njezinu svetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Predje je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
A morao bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I vec je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je vec,
I sniježi

I prolaze kao i dosad ljudi,
I maj već miriše -
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više

I lije na uglu petrolejska lampa
Svijetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.

Dobriša Cesarić
Pevao Krsto Hegedušić

dunjica 17:52 20.12.2007

Re: pjesničko

Hvala vam na stihovima! Pjesnik zna reći ono što nemušto srce ćuti.

angie 18:25 20.12.2007

Re: pjesničko

evo jedna preporuka:))))

dunjica 18:28 20.12.2007

Re: pjesničko

evo jedna preporuka:))))

Hvala srdačno! Nadam se da nije bila PRIJE čitanja i da je zaslužena

angie 18:34 20.12.2007

Re: pjesničko

bila je zbog tebe:)))), valjda se i to vazi, kako sam shvatila, he, he,...

(ma ne.)

ivana23 20:36 20.12.2007

Re: Balada iz predgradja

dunjica 09:05 21.12.2007

Re: Balada iz predgradja

Hvala ti, Ivana.

nikola svilar 20:55 21.12.2007

Re: Balada iz predgradja

Pevao Krsto Hegedušić

aleks-dunja, krsto slikar (mrtve vode etc.) ili ste mislili na hrvoja hegedušića?

Jelena Pavlović 21:19 21.12.2007

Re: Balada iz predgradja

Hrvoje Hegedusic:

MilutinM 14:26 22.12.2007

Re: Balada iz predgradja

aleks-dunja, krsto slikar (mrtve vode etc.) ili ste mislili na hrvoja hegedušića

Moja greška. Izvinjavam se svima i prihvatam odgovornost. Šta ću - brzi prsti.

AlexDunja 18:33 22.12.2007

Re: Balada iz predgradja

nikola svilar
Pevao Krsto Hegedušić

aleks-dunja, krsto slikar (mrtve vode etc.) ili ste mislili na hrvoja hegedušića?

nope

Srđan Mitrović 18:42 20.12.2007

bez komentara

dunjica 18:47 20.12.2007

Re: bez komentara

Hvala, Srđane! Upravo smo se vratili, išli smo mu svi 4 zapaliti svjeću na mjestu gdje je uvijek stajao.

To je tako pervezno, ljudi ulaze i izlaze iz Aldija, opijeni potrošnjom (konzumacijom), kupovinom, bace ovlaš pogled (ili ni to) na sliku mrtvog čovjeka pored kojeg su do nedavno u istoj opijenosti konzumom prolazili. I jedina reakcija bude nervozna polupsovka ako se netko pred njih ugura u red na kasi ili okrzne kolicima za kupovinu...

Postali smo tako bešćutni...

margos 05:46 21.12.2007

Re: bez komentara

Postali smo tako bešćutni...

Dunjice, i jesmo i nismo... I tvoj tekst... i komentari.. i pesme... i tuga... i sveće... sve govori o saosećajnosti koja postoji... nepravilno raspoređena, doduše, kao i mnoge druge osobine i stvari na Planeti, ali je ima... Nekako se još održava Život, još nismo nestali...mislim na ljude na Zemlji. I to daje nadu.

Jedan takav, dostojanstven, prišao mi je na stanici u Subotici i zatražio 10 dinara... pitala sam ga treba li mu više, on reče da je 10 dinara sasvim dovoljno. Lep čovek, došao iz nekog Dinarskog krša - biciklom... Naravno, reče da mu je dobro... i toliko...

Nešto smo svi osetljivi u pretpraznične dane... i kad je napolju hladno... uh... šta reći.. :(((

dunjica 09:11 21.12.2007

Re: bez komentara

Hvala, Margos.

Da, saosjećanje postoji, lijepo kažeš, nepravilno raspoređeno. Ali nedovoljno, svakako nedovoljno.

Sada sam se vratila iz kupovine. Pred Aldijem još stoji svijeća, gori. I ne shvaćam, netko je umro od gladi (40 kg na visinu od 175cm! Piše na policijskom plakatu.), bolesti, usamljenosti, ispred hrama konzumerizma (Aldi), u alternativnom berlinskom kvartu (mnogo ljudi socijalno angažiranih, umjetnika, inteligencija). U pretprazničke dane jurnjave za poklonima kojima ćemo obradovati bližnje, napuniti trpezu i praviti se da slavimo veliki kršćanski praznik. Zar je moralo tako?

margos 03:39 23.12.2007

Re: bez komentara

U pretprazničke dane jurnjave za poklonima kojima ćemo obradovati bližnje, napuniti trpezu i praviti se da slavimo veliki kršćanski praznik. Zar je moralo tako?

Uh... ne znam... Angie na nekom mestu napisa kako se u Kanadi oko ovog Praznika angažuju da pomognu beskućnike, daju ono što im je višak od odeće i slično. Možda bi bilo lepo uvesti takav običaj svugde. Malo je, znam... ali je nešto. A Gospodin ispred Aldija... ko zna, možda je to bio neki njegov izbor... nećemo saznati...:(((
Žao mi je, zaista.

dunjica 22:15 23.12.2007

Re: bez komentara

Margos,
nigdje se ne daje za humanitarne svrhe kao u Njemačkoj, što novca, što viška od stavri, kaže statistika,a i moja je procjena da jako puno daju. Ne samo pred praznike, nego tokom cijele godine. No, ljudi ne žive samo od odjeće i namještaja, nego i od brige, pažnje, solidarnosti, ljubavi, ...

Što više razmišljam o Neznancu, sve češće pomišljam da je to bio možda njegov izbor; bijeg od nečega i prepuštanje da bi što prije otišao. To nećemo vjerojatno nikada saznati.

Za mene je u cijeloj ovoj priči tema: vlastita odgovornost. Što činim kada vidim da je netko u nevolji? Koliko sam spremna angažovati se? Koliko često okrećem glavu? Eto, danas su u minhenskoj podzemnoj željeznici 2 mangupa pretukli starca koji ih je upozorio da ne puše, jer je zabranjeno u metrou. Prvo su ga u vlaku pljuvali i obasipali psovkama, u PRISUSTVU DRUGIH PUTNIKA! Kada su izašli, tukli su ga nogama. U pol bijela dana na stanici podzemne željeznice. NITKO nije reagirao! Ovakvi slučajevi se stalno ponavljaju.

Bojim se da sam ja u priči o Neznancu okrenula glavu i nisam prepoznala da mu treba pomoć, čak unatoč tome što ju je odbijao.

margos 23:46 23.12.2007

Re: bez komentara

...znam:(
Volela bih kad bih imala neku mudru reč koja bi te umirila, a nemam...:(

Spadalo 18:47 20.12.2007

Bodler

Za svoje ću kosti sam izdupsti raku
U tlu masnih gruda, gdje puževa ima,
Zaboravljen tu ću spavati u mraku
Ko pas morski skriven u dubokim dnima.

Oporuke mrzim, mrzim sjaj grobova;
Ne prkosim od svijeta suze žalosnice,
Živ, prije bih pozvao jato gavranova,
Da raskljuju moje truplo nemilice.

Crvi! slijepi druzi, oguhli u tami,
Gle, mrtvac se k vama pun radosti sprema;
Mudri sladokusci, koje trulež mami,

Bez kajanja leš mi prorujte posvema
I recite: patnje ima li još koje
Za trup bez duše, za to tijelo moje.

dunjica 18:53 20.12.2007

Re: Tuga...

Spadalo,
kao i MilutinM, sjetih se istih Cesarićevih stihova. Toliko su odgovarajući... podudarnost koja je nevjerojatna. Slika, emocija, trauma... sve je tu, baš to.

Hvala.

dunjica 19:07 20.12.2007

Re: .

Spadalo, zašto si obrisao svoj komentar?

Spadalo 19:14 20.12.2007

Re: .

dunjica
Spadalo, zašto si obrisao svoj komentar?

Gore, iznad, neko je već postavio ovu lepu pesmu, a ja sam, da mi ne bi stajao prazan prostor za komentar, postavio jednu Bodlerovu.

dunjica 19:17 20.12.2007

Re: .

Hvala za Bodlera! On je bio omiljeni pjesnik moje nastavnice Jezika iz gimnazije.

Ja sad stalno mislim na Sylviu Plath, ona je mnogo pisala o ovakvim stavrima. Idem potražiti. Na žalost, imam samo na engleskom, al ne smeta, nadam se.

dunjica 20:54 20.12.2007

Sylvia Plath.

Život, ni malo lakši... barem smo u smrti svi jednaki.

Nick and the Candlestick

I am a miner. The light burns blue.
Waxy stalactites
Drip and thicken, tears

The earthen womb

Exudes from its dead boredom.
Black bat airs

Wrap me, raggy shawls,
Cold homicides.
They weld to me like plums.

Old cave of calcium
Icicles, old echoer.
Even the newts are white,

Those holy Joes.
And the fish, the fish—
Christ! They are panes of ice,

A vice of knives,
A piranha
Religion, drinking

Its first communion out of my live toes.
The candle
Gulps and recovers its small altitude,

Its yellows hearten.
O love, how did you get here?
O embryo

Remembering, even in sleep,
Your crossed position.
The blood blooms clean

In you, ruby.
The pain
You wake to is not yours.

Love, love,
I have hung our cave with roses.
With soft rugs—

The last of Victoriana.
Let the stars
Plummet to their dark address,

Let the mercuric
Atoms that cripple drip
Into the terrible well,

You are the one
Solid the spaces lean on, envious.
You are the baby in the barn.

Spadalo 21:03 20.12.2007

Re: Sylvia Plath.

Život, ni malo lakši... barem smo u smrti svi jednaki.

Silvija Plat (zbirka pesama Arijel)

Čisto? Šta je to?
Jezici pakla su
mlitavi, mlitavi k'o trostruki

Jezici mlitavog, debelog Kerbera
što na ulazu dahće. Nemoćan
lizanjem da očisti

Grozničavu tetivu, greh, greh.
Zapomaže fitilj.
Neuništivi vonj

Ugašene sveće!
Ljubav, ljubav, niski pramenovi dima se viju
oko mene k'o Isidorini šalovi, bojim se

Zakačiće se jedan i u tačku zaglaviti.
Takvi sumorno žuti pramenovi dima
sopstveni element tvore. Neće se razići,

Već će oko Zemlje kružiti
gušeći staro i nejako,
bolešljivo

U kolevci odojče nežno,
grozna orhideja
viseći svoj vrt u zraku veša,

Djavolji leopard!
Izbeli njega radijacija
i ubija začas.

Tela preljubnika pomazujući
k'o pepeo Hirošimu i razjedajući.
Greh. Greh.

Dragi, svu noć
gasih se i palih, gasih se i palih.
Preteški postaju čaršavi k'o bludnikov poljubac.

Tri dana. Tri noći.
Limunova voda, pileća
voda, gadi mi se voda.

Prečista sam za tebe il' bilo koga.
Telo me tvoje
ranjava kao što svet ranjava Boga. Svetiljka sam -

Moja glava mesec
od japanske hartije, moja od zlata iskovana koža
beskrajno fina i beskrajno skupa.

Zar te ne užasava moja vrelina? I moja svetlost.
Celom sobom kamelija sam neizmerna
što žari se i ljeska, blesak do bleska.

Mislim da se dižem,
mislim da ću se uzneti...
Late brojanice od vrelog metala, i ja, ljubavi ja

Čista sam acetilenska
Devica,
opervažena ružama

Poljupcima, kerubinima,
svim onim što te ružičaste trice znače.
Ni tebi, ni njemu

Ni njemu, ni njemu
(moja se ja rastvaraju, podsuknje stare drolje) -
Raju.

U originalu glasi ovako:

Fever 103
by Sylvia Plath

Pure? What does it mean?
The tongues of hell
Are dull, dull as the triple

Tongues of dull, fat Cerebus
Who wheezes at the gate. Incapable
Of licking clean

The aguey tendon, the sin, the sin.
The tinder cries.
The indelible smell

Of a snuffed candle!
Love, love, the low smokes roll
From me like Isadora's scarves, I'm in a fright

One scarf will catch and anchor in the wheel.
Such yellow sullen smokes
Make their own element. They will not rise,

But trundle round the globe
Choking the aged and the meek,
The weak

Hothouse baby in its crib,
The ghastly orchid
Hanging its hanging garden in the air,

Devilish leopard!
Radiation turned it white
And killed it in an hour.

Greasing the bodies of adulterers
Like Hiroshima ash and eating in.
The sin. The sin.

Darling, all night
I have been flickering, off, on, off, on.
The sheets grow heavy as a lecher's kiss.

Three days. Three nights.
Lemon water, chicken
Water, water make me retch.

I am too pure for you or anyone.
Your body
Hurts me as the world hurts God. I am a lantern ---

My head a moon
Of Japanese paper, my gold beaten skin
Infinitely delicate and infinitely expensive.

Does not my heat astound you. And my light.
All by myself I am a huge camellia
Glowing and coming and going, flush on flush.

I think I am going up,
I think I may rise ---
The beads of hot metal fly, and I, love, I

Am a pure acetylene
Virgin
Attended by roses,

By kisses, by cherubim,
By whatever these pink things mean.
Not you, nor him.

Not him, nor him
(My selves dissolving, old whore petticoats) ---
To Paradise.

dunjica 21:13 20.12.2007

Re: Sylvia Plath.

Antun Branko Šimić

POST SCRIPTUM

U siromastvo gledah
i htjedoh da ga otpjevam

Al kad se dublje zagledah unutra
zanijemih
vidjeh:
Bezdana je bijeda!

Sto posta mojom pjesmom?
jedan pogled, uzdah
Sve ostalo mi osta izvan pjesme
neopjevano

To mogu samo cutati.

ili:

SIROMASI

Siromasi nestalno lebde
izmedju zivota i smrti
i svaki cas moze da pretegne
nevidljivi uteg smrti.

Svaki cas mogu da prijedju
medju i odmah budu
u smrti: najblizoj blizini.

Spadalo 21:19 20.12.2007

Re: Sylvia Plath.

Da, nesrećni, bolesni Šimić je to umeo lepo da kaže... Divno si se setila Dunjice!

Jelena Pavlović 18:53 20.12.2007

nesrecni ljudi

Dunjice, ovo je zaista potresna prica.

I u ovom gradu, u Americi gde zivim, ima mnogo beskucnika, psihicki poremecenih, alkoholicara koji kao da su zbog svega postali ibivsi ljudi. Ovaj tvoj tekst je slika i ovakvih koje vidjam ovde gde sam. Ponekad volontiram u Prihvatilistu za beskucnike u koji dolaze ovakvi na besplatan obrok.. Sve su to neke male prostorije sa ogranicenim brojem kreveta jer na takvim mestima ovi ljudi mogu i da prespavaju. Preko dana im nije dozvoljeno da dodju i odmore se, sem kada je vreme za obroke i to u odredjeno vreme. Sreca, da je grad u kome zivim na jugu i da je temperatura iznad nule i preko zime.

dunjica 19:05 20.12.2007

Re: nesrecni ljudi

Jelena,
ovaj čovjek nije bio alkoholičar. Jednom kada sam pitala što mu mogu kupiti za piće i pomenula i pivo, odbio je rezolutno. Primao je vodu ili jogurt.

Upadao je u oči svojom čistoćom i kao da je svaki put bio uredno ispeglan. Odavao je nekako, da kažem, otmjeni dojam, ili bolje reći, kao da je bio naobražen, s manirima. I djelovao je jako, jako tužno. Kao da je od nečega bježao, nekih svojih muka.

Srećem beskućnike svakodnevno, s ponekima razgovaram. S ponekima redovito. Ali ovaj čovjek... ne znam... pogodila me njegova smrt jako, neupotrebljiva sam danas. Mislim da je njegova smrt u meni dirnula nešto više od obične sućuti, tuge zbog gubitka. Kao da je taj nesretnik bio slika i podsjećanje na mnoge strahove, traumatična iskustva, ljudsku usamljenost, ... Ne znam, ni sama ne mogu objasniti. Važno mi je sada nekako da sjećanje ostane.

Možda je sve "samo" zbog tuge koju po sopstvenoj tradiciji osjećam u ove predbožićne dane...

MilutinM 20:05 20.12.2007

Re: nesrecni ljudi

U Ženevi, ovi ljudi i mnogi drugi beskućnici leto provode po parkovima i pod mostovima. Zimi, otvore za njih skoništa koja su kod svake škole, od rane večeri do jutra. Tako se jadnu tu ogreju.

Ima ih puno, ili se možda jasnije vide nego slični kod nas. Malo, malo, pa naletiš nekoga ko se svadja sa samim sobom.

No, nakupi se svakakvog šljama, pa je cela ideja pod znakom pitanja. Ima sada puno rumunskih cigana koji danju prose, a prošle godine su pored nekih skloništa našli upotrebljene špriceve pa su roditelji digli bunu.

dunjica 20:15 20.12.2007

Re: nesrecni ljudi

UN Opća deklaracija o pravima čovjeka

Član 1
Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću i treba jedni prema drugima da postupaju u duhu bratstva.

Član 25
1) Svatko ima pravo na standard života koji osigurava zdravlje i blagostanje, njegovo i njegove obitelji, uključujući hranu, odjeću, stan i zdravstvenu njegu i potrebne socijalne službe, kao i pravo na osiguranje u slučaju nezaposlenosti, bolesti, onesposobljenja, udovištva, starosti ili drugih slučajeva gubljenja sredstava za izdržavanje uslijed okolnosti nezavisnih od njegove volje.
(2) Majke i djeca imaju pravo na obiteljsku brigu i pomoć. Sva djeca, rođena u braku ili van njega, uživaju jednaku socijalnu zaštitu.

Jelena Pavlović 20:21 20.12.2007

Re: nesrecni ljudi

Možda je sve "samo" zbog tuge koju po sopstvenoj tradiciji osjećam u ove predbožićne dane...

E, draga moja.

Lucifer 20:26 20.12.2007

Als ex-Düsseldorferin

kennst du den ihn sicherlich

dunjica 20:34 20.12.2007

Re: Als ex-Düsseldorferin

Peter von der Kö, der bekannteste Düsseldorfer Obdachloser. Thx, Luci, na podsjećanju.

Matthäus Werner i Hubert Ostendorf (na slici s Barbarom Gladysch, s kojom sam šetala mnoge proteste po Düsseldorfu), dva inicijatora i nosioci mnogobrojnih projekata pomoći beskućnicima, izbjeglicama i azilantima u D´dorfu. MW je i pokretač Fifty-Fifty (düsseldorfska verzija Strassenfeger). Čuda su činili i još čine!

mikimedic 01:21 21.12.2007

Stari Pjer

Još kada je bio mlad, rat mu je odneo sve,
i ženu i djecu, i topli dom.
Ostao je sam, i zaboravio je na prošlost
jer Pjer i više nije bio Pjer.

Sad luta sam taj stari Pjer,
da svaki dan i svaku noć.
Sad luta sam taj stari Pjer,
da svaki dan i svaku noć.

Pjeru je ipak ostalo nešto,
i mnogi su imali priliku, da ga vide,
kako svira na usnu harmoniku.
On oduvjek svira za jedan groš,
a ljudi se u strahu pitaju,
dali će jednog dana i čitav orkestar biti tu.

I svira Pjer, da svira još,
taj stari Pjer, za jedan groš.
I svira Pjer, da svira još,
taj stari Pjer, za jedan groš.

Kažu, da jih danas ima mnogu kao što je Pjer,
a mnogi su imali priliku, da ih vide,
kako bez cilja lutaju.
Daleko od stvarnosti uni su tako sami,
a ljudi se u strahu pitaju,
dali če jednog danai čitav svijet ostati sam.

I svira Pjer, da svira još,
taj stari Pjer, za jedan groš.
I svira Pjer, da svira još,
taj stari Pjer, za jedan groš.

Jelena Pavlović 15:16 21.12.2007

Re: Stari Pjer

Ivica Percl

mikimedic 01:32 21.12.2007

Prica o jednom Ciki

Kod jednog Maxia na novom...... Beogradu.... supruga i ja smo stalno sretali jednog ciku. Da, tako prosto i jednostvano ga zovemo, on je uvek nas Cika... Stariji covek koji izmucenog pogleda skuplja kartone iz Maxia. Sredjuje ih, sortira, povezuje. Izmuceno telo i izmucene oci kojih se cesto setim. Vise puta je moja supruga htela da mu damo neki sitnis ali cika je to upordno odbijao 'nemojte deco, imam ja svoj posao, dobro je meni'... Prihvatio je, doduse, samo flasicu vode kad bi mu supruga rekla da smo samo zbog njega kupili, na plus 40.... Nas Cika (sa velikim C) ima svoj posao i ima svoje dostojanstvo. I to je najvaznije. NIsam u prilici da ga sretnem cesto, ali cujem da i dalje sa ponosom radi svoj mukotrpan posao. I to je ono sto ga cini Velikim Covekom.

Mozemo da mislimo svasta, ali cesto su mali ljudi mnogo veci nego sto to mozemo i pomisliti. Mnogo veci od nas, i mnogo veci od raznih drugih 'velicina'. Oni imaju ono sto mnogi nece a to je dostojanstvo. Uvek se pojavljivao ispred Aldija, ispeglan, kazes... isto kao sto je i stari Pjer svirao harmoniku...

hvala na lepom blogu Dunjice.

dunjica 08:33 21.12.2007

Re: Prica o jednom Ciki

MikiMedic,
važno je sačuvati dostojanstvo, čini mi se da je jedna od snaga koja pokreće te velike ljude o kojima je ovdje riječ. Hvala ti na priči i stihovima. Da li su stihovi Ibricini (Jusić) možda?

mikimedic 09:12 21.12.2007

Re: Prica o jednom Ciki

Hhhm za stihove ne znam. Moram oguglati. Original je francuska sansona, a ovo je prepev. Moguce da je Ibrica. zaista nisam siguran.

dunjica 09:15 21.12.2007

Re: Prica o jednom Ciki

Upravo sam našla: autor Đorđe Novković, izvodi Ivica Percl.

AUDIO

Jelena Pavlović 16:51 21.12.2007

Re: Prica o jednom Ciki

Nije francuska sansona, ali je pevana na francuskom: Nana Moskuri, Tereza Kesovija.

06.05.2007 IN MEMORIAM ĐORĐE NOVKOVIĆ
U Zagrebu je 6. svibnja 2007. godine, u 64. godini života preminuo Đorđe Novković, jedan od najvećih i najpoznatijih skladatelja hrvatske pop i zabavne glazbe. Rođen je 2. rujna 1943. godine u Sarajevu gdje je na Muzičkoj akademiji diplomirao dirigiranje u klasi profesora Mladena Pozajića.

Svoju 40 godišnju glazbenu karijeru započeo je 1967. godine kada je i osnovao grupu Pro Arte, s kojom nastupa kao autor i klavijaturist. 1968. godine seli u Zagreb, a već početkom 1969. zakratko postaje član Indexa s kojima nastupa na Zagrebfestu, izvodeći njegovu pjesmu "Ne želim tvoju ljubav". Ponovno 1973. kraće vrijeme djeluje kao član grupe koja je nastupala od nazivom Indexi-Pro arte.

S velikim hitovima "Lola" i "Pruži mi ruku ljubavi" iz 1970. godine postiže značajniji uspjeh, ali najveći i to svjetski uspjeh postigao je pjesmom "Stari Pjer" u izvedbi Ivice Percla koju je obradila Nana Mouscouri. Đorđe Novković je pisao za Mišu Kovača, Željka Bebeka, Nedu Ukraden, Đanija Maršana, Srebrna krila, Severinu, Danijelu i mnoge druge. Osvojio je brojne nagrade na festivalima, pobijedio na prvoj Dori s pjesmom "Don't ever cry" 1993.godine u izvedbi Putokaza, a dobitnik je i Porina za životno djelo koji mu je uručen 1996. g. Napisao je preko 3000 hitova i prodao preko 3 milijuna nosača zvuka što ga čini jednim od, ako ne i najvećim tvorcem hitova.

Od 1968. godine kad je napisao pjesmu Stari Pjer pa sve do prije 15-ak dana kad je Croatia Records objavila njegovu kompilaciju Gold collection: 40 mega hitova, povodom 40 godina njegova rada, Đorđe Novković bio je dio Jugotona odnosno Croatie Records čiju je fonoteku obogatio svojim neprolaznim pjesmama.

Kao djelatnik Croatia Records od 1997. g. na mjestu direktora programa, Đorđe Novković sa zadivljujućom energijom i ljubavi upućivao je mlade izvođače u svijet glazbe- svijet koji je svojim stvaralaštvom, on, itekako zadužio.

Njegovim preranim odlaskom ostali smo zakinuti za velikog čovjeka i prijatelja, a hrvatska glazba za još pregršt prekrasnih pjesama.

dunjica 18:47 21.12.2007

Re: Prica o jednom Ciki

Jelena, znala sam da Đ. Novković autor, ali za Terezu i Nanu M. nisam znala. Da, čula sam za odlazak ĐN i tek tada shvatila koliko je bio dio muzičke scene ex-Yu.

Ima li Terezina ili Nanina audio/video verzija negdje na netu?

Jelena Pavlović 19:11 21.12.2007

Re: Prica o jednom Ciki

Terezina verzija:

dunjica 19:49 21.12.2007

Re: Prica o jednom Ciki

Hvala, Jelena, jako je lijepo.

mikimedic 21:47 21.12.2007

Re: Prica o jednom Ciki

Hvala na razjasnjenju, zaista nisam bio siguran. Ja pesmu povremeno cujem u Svajcarskoj, na francuskom i zaista je divno da je postigla toliki uspeh. pozdrav svima, miki

jasnaz 11:26 21.12.2007

ovde sam

PRIČA

Ribari u dubinama ulovili bocu. U njoj papirić, a na njemu sledeće reči: „Ljudi, spasavajte! Ovde sam. Okean me izbacio na pusto ostrvo. Stojim na obali, očekujući pomoć. Požurite. Ovde sam!”
– Nedostaje datum. Sigurno je već kasno. Boca je mogla dugo plutati morem – reče prvi ribar.
– Nije označeno ni mesto. Čak se ne zna ni koji je okean – reče drugi ribar.
– Nije ni previše kasno, ni previše daleko. Ovde su svuda ostrva – reče treći ribar.
Postade neprijatno. Zavlada ćutnja. To je odlika opštih istina.

Vislava Šimborska

dunjica 11:33 21.12.2007

Re: ovde sam

Zavlada ćutnja. To je odlika opštih istina.

Da, da, JasnaZ, istina.

Spadalo 16:15 21.12.2007

za Neznanca

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
sto kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikad ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
što se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih teško ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
što žive kao samotna i divlja drača,

ali s bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce, i sebe.
Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

dunjica 16:21 21.12.2007

Re: za Neznanca

i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

Praznina je pred Aldijem očigledna, zjapi...

Hvala. Tko je autor?

Spadalo 17:57 21.12.2007

Re: za Neznanca

dunjica
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

Praznina je pred Aldijem očigledna, zjapi...

Hvala. Tko je autor?

Aleksandar Leso Ivanović je rođen 21. novembra 1911. godine na Cetinju. Otac mu je bio državni činovnik, a majka domaćica. Gimnaziju je završio na Cetinju. Posle završena četiri razreda gimnazije stupio je u državnu službu (činovnik). U literaturi se prvi put javio kao šesnaestogodišnjak. Kako kaže Niko S. Martinović to su bili "stihovani đački akvareli" rađeni na odbljescima narodne pesme i Šantića. Godine 1929. se desetak puta oglasio u beogradskom "Vencu" Jeremije Živanovića i to je značilo priznavanje i relativnu afirmaciju jednog novog pesničkog imena. Od 1931. do rata je radio u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu prosvete i u "Narodnoj knjizi" na Cetinju. Do 1935. godine u onovremenim crnogorskim publikacijama: u podgoričkom almanahu "Srž", u cetinjskom "Pregledu", "Zapisima", "Odjeku", i "Zetskom glasniku" štampao je još nekoliko pesama. Sledećih desetak godina nije ništa objavljivao. Pred sam drugi svetski rat se oženio.
Jedan od njegovih sinova je poznati crnogorski šahovski velemajstor Božidar Ivanović.
Posle 1945. godine povremeno sarađuje sa "Pobjedom", "Susretima" i "Stvaranjem". Godine 1950. cetinjska "Narodna knjiga" izdala mu je prvu zbirku pesama "Stihovi", a deset godina kasnije titogradski "Grafički zavod" štampao mu je drugu knjigu poezije "Čapur u kršu". Poslednjih desetak godina života je radio kao lektor u "Pobjedi". Umro je 13. oktobra 1965. godine.
Najpoznatije pesme su: "Kari Šabanovi", "Pohodi na Crnu Goru", "Ljudi sjenke", "Slomljenom oknu"...

dunjica 18:44 21.12.2007

Re: za Neznanca

Potražiti ću ako nađem još nešto A.Ivanovića, leži mi baš. Hvala, Spadalo.

Ovi kao da su posvećeni mojoj pok. majci:

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
sto kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a naše oči nikad ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.
.
Ali s bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rođeno srce, i sebe.
Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta,
kad tiho prođu u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

Spadalo 11:31 22.12.2007

Re: za Neznanca

Nisam mogao da odolim, a da Neznancu ne poklonim i malo od Jesenjina...

POKOJNIKU

Već sanduk zatvaraju čvrsto
Da večno budeš plen tog sna,
U zemlju nose te pod krstom
Gde trnu osećanja sva.

I bićeš nem sred grobne tame
Na poklič naš nad tvojim grobom.
A ruke će nam tad i same
Sve vence slagati nad tobom.

Nad tobom biće - cvet do cveta,
Grob će sijati kao presto
I taj tvoj odlazak sa sveta
Mi ćemo pominjati često.

Počivaj mirno, dragi druže,
I čekaj dolazak naš samo,
Pretrpećemo zlo mi duže
I brzo ćemo i mi tamo.

dunjica 12:54 22.12.2007

Re: za Neznanca

Eh, Spadalo, Jesenjin je poznavao tugu.

Bojim se da Neznančev grob neće "sijati kao presto" i teško da ćemo slagati vijence ili "cvet do cveta". No, saznajem ovdje po kraju da će ostati u sjećanjima mnogih. A živi smo dok nas se sjećaju, zar ne? Ljepše od vijenaca i cvijeća koje vene.

Pozdrav.

Spadalo 13:24 22.12.2007

Re: za Neznanca

dunjica
Eh, Spadalo, Jesenjin je poznavao tugu.

Bojim se da Neznančev grob neće "sijati kao presto" i teško da ćemo slagati vijence ili "cvet do cveta". No, saznajem ovdje po kraju da će ostati u sjećanjima mnogih. A živi smo dok nas se sjećaju, zar ne? Ljepše od vijenaca i cvijeća koje vene.

Pozdrav.

Sijati će u našem sećanju i tu ćemo slagati cvet do cveta. Zahvaljujući tvojoj priči, ja ću se do kraja mog života sećati Neznanca i ako ga nikada nisam video.

Pozdrav i tebi.

dunjica 22:19 21.12.2007

Ruža

Večeras je netko pokraj ugasle svijeće, na mjestu koje zjapi prazninom, ostavio bijelu ružu. Moj muž je samo rekao: "Vidiš, ima ljudi kojima je stalo..."

Ali što to vrijedi? Propustili smo sačuvati jedan život. A prilika je bilo mnogo.

mikimedic 02:06 22.12.2007

Re: Ruža

:( zaista Dunjice... jos jednom hvala na blogu.

dunjica 12:59 22.12.2007

Re: Ruža

MikiMedic, hvala i tebi i svakome ovdje na Blogu koji je doprinijeo da sjećanje potraje duže od života leptira.

Sada moram izaći i obavljati posljednje kupovine i pripreme za Praznik. A tako sam bezvoljna. Nikada nisam hitala na božićne sajmove i u okićene shopping-centre, ali ovih dana me to nekako još više odbija. Taj kontrast i pojačana spoznaja koliko blizu jedna do druge egzistiraju ljudska obijest i ljudska bijeda.

Sakrij replike | Pošaljite komentar

dunjica

RSS Feed Saznajte više o autoru

Blogovi autora

Svi blogovi

Djevojčica sa šibicama nije usamljena – In memoriam

ponekad

Najtužnije

Re: Najtužnije

Re: deja vu

Re: deja vu

Re: Najtužnije

Re: deja vu

Toliko...

Re: Toliko...

Re: Toliko...

Re: Toliko...

brana petrovic

Balada iz predgradja

Re: pjesničko

Re: pjesničko

Re: pjesničko

Re: pjesničko

Re: Balada iz predgradja

Re: Balada iz predgradja

Re: Balada iz predgradja

Re: Balada iz predgradja

Re: Balada iz predgradja

Re: Balada iz predgradja

bez komentara

Re: bez komentara

Re: bez komentara

Re: bez komentara

Re: bez komentara

Re: bez komentara

Re: bez komentara

Bodler

Re: Tuga...

Re: .

Re: .

Re: .

Sylvia Plath.

Re: Sylvia Plath.

Re: Sylvia Plath.

Re: Sylvia Plath.

nesrecni ljudi

Re: nesrecni ljudi

Re: nesrecni ljudi

Re: nesrecni ljudi

Re: nesrecni ljudi

Als ex-Düsseldorferin

Re: Als ex-Düsseldorferin

Stari Pjer

Re: Stari Pjer

Prica o jednom Ciki

Re: Prica o jednom Ciki

Re: Prica o jednom Ciki

Re: Prica o jednom Ciki

Re: Prica o jednom Ciki

Re: Prica o jednom Ciki

Re: Prica o jednom Ciki

Re: Prica o jednom Ciki

Re: Prica o jednom Ciki

ovde sam

Re: ovde sam

za Neznanca

Re: za Neznanca

Re: za Neznanca

Re: za Neznanca

Re: za Neznanca

Re: za Neznanca

Re: za Neznanca

Ruža

Re: Ruža

Re: Ruža

dunjica

Blogovi autora

Najnovije VIP blogeri

Najnovije blogeri

Arhiva

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana

Najaktivniji autori u poslednjih 15 dana