Pošao Sveti Sava preko jedne planine, pa srete đavola. Kad ga đavo ugleda, uplaši se i šćedne da pobegne, ali ne mogne, pa se tada sretnu na putu. Sveti Sava rekne đavolu: „Pomozi Bog!" a ovaj odgovori: „Nije ti za tim stalo."
- „Kako si?" reče Sveti Sava; a đavo mu odgovori: „Šta je tebi briga, kako sam."
- „Kuda hoćeš?" upita ga Sveti Sava; a ovaj odgovori: „Ni za tim ti nije stalo."
- „Šta bi radio?" reče Sveti Sava; a ovaj mu odgovori: „Radio bih bašču, kad bih imao mršave zemlje i takvog ortaka."
Onda Sveti Sava kaže đavolu: „Ako baš hoćeš da radiš baštu, evo sam ti ja ortak, no da se dogovorimo, kako ćemo i šta najpre sijati, i ko će sjeme nabavljati."
A đavo mu odgovori: „Ako me i mrzi s tobom raditi, i opet ti se pokoriti neću, ali hoću da načinimo ugovor, pa da otpočnemo raditi."
Sad se dogovore, da posade najpre mrki luk (Allium cepa); ovo i učine. Kad luk počne da raste, došao bi đavo, pa gledao kako su lijepa i dobra pera u luka, a ne gledaše šta je u zemlji. Kad luk u najvećoj snazi bude, onda Sveti Sava pozove đavola, te dođoše.
- „E," reče sad Sveti Sava đavolu, „pola je moje, a pola tvoje, pa biraj koje voliš." Videći đavo silna pera u luka, prevari se i uzme ono što je na zemlji, a Sveti Sava uzme ono što je u zemlji. Kad luk stane zreti, dolažaše đavo počesto da ga obiđe, ali mu ne bijaše milo, kad vidi, da pera trunu i suše se. Luk sazri, pera sva uvenu; a Sveti Sava povadi luk i odnese ga.
Ovo đavola vrlo ožalosti, pa se riješi, te još jedan ugovor sa Svetim Savom učini, da posade kupus (Brassica oleracea), pa đavo reče: „Ja ću ono, što je u zemlji, a ti ono što je na zemlji." I tako bude.
Kupus posade, i ovaj sve rastijaše više i razvijaše svoj list, dok se i glavice ukažu. Videći ovo, đavo mišljaše: kad je ovolika čvonta na zemlji, ta kolika mora biti u zemlji, pa se vrlo radovaše. Kad u jesen bude, Sveti Sava dođe, te kupus posiječe, a đavolu ostavi korijenje. Malo zatim eto ti i đavola, tu su gajde, tu su svirale, huka, buka, pjesma i arata velika. Pa čim jedan korijen izvadi i vidi, da nema ništa, prenemogne se od muke, pa onda umoli Svetoga Savu da još jedan ugovor načine, da posiju krompir (Solanum tuberosum), pa onda, što je u zemlji, to neka bude Svetoga Save, a što je na zemlji, to da njemu ostane. Ovako i učine.
Posiju krompire. Krompiri izniknu, ukaže se najprije cimina, pa onda cvijet, a za ovijem bobe. Videći ovo, đavo se stane smijati i Svetom Savi prkositi. No kad bude u jesen, onda cimina opadne i istruhne, a Sveti Sava povadi krompire, pa u trap.
Nadimaše se đavo, da pukne od zla .
Videći ovako sebe prevarena, kajaše se što je sa popom imao posla, pa opet umoli Svetoga Savu, te poseju pšenicu (Triticum) i ugovore: što je na zemlji, neka bude Svetoga Save; a što je u zemlji, to da bude đavolu. Kad pšenica poraste i klasa, đavo dođe nad ogradu, pa gledaše koliko je izrasla i govoraše:
- „Iz maloga zrna naraste ovolika stabljika!" Kad bude jesen, onda Sveti Sava pozove žeteoce, te pšenicu požnju, a đavolu strn.
Sad đavo stane plakati, pa od ljutine reče: „Baš hoću s tobom još da posadim vinograd, pa šta bude; i ako me još i ovde prevariš, onda od našeg ortakluka nema ništa." I tako posade vinograd.
Kad vinograd treće godine rodi i pokaže se vrlo lijepo grožđe, onda se sastanu da biraju, šta ko voli. Sad Sveti Sava upita đavola: „Šta voliš, ortače, ili čorbu ili gustižu?"
A đavo odgovori: „Ja ću gustižu, a tebi na čast čorba."
Kad vinograd sazri, onda Sveti Sava obere grožđe, metnu u kacu, pa poslije istoči vino, a đavolu ostane džibra. Sad se đavo domisli, te u džibru naspe vode, načini kazan i prepeče rakiju; a Sveti Sava tek njemu, pa mu reče: ,Šta je to, ortače?"
A ovaj mu odgovori: „Pečem rakiju, pobratime!"
Onda Sveti Sava rekne: „Dajde, ortače, da vidim valja li."
A ovaj mu natoči u čašu; sad Sveti Sava srkne jednom, drugom, pa treći put i prekrsti se; a đavo pobjegne i reče: „Vala, to je staru lijek, a mladome bijes!" pa tako iščezne.
I više ga nikako nema tamo gdje čuje da je pop.