Eto dogodilo se i to. Vlada Srbije je i "zvanično" imenovala šefa tima za pregovore sa Prištinom. Ma kako sve to izgledalo danas, krajem januara 2011. godine, nešto se ipak pomera u tom odnosu. Mislim na odnos establišmenta u Beogradu i Prištini. Oni koji žive na Kosovu teško da to mogu osetiti. Naravno, Beograd smatra da je u prednosti, kao i Priština. Lingvističko-terminološke rasprave o tome da li se radi o "pregovorima" ili "razgovorima", da li su učesnici Beograd i Priština ili Kosovo i Srbija ili, pak, Srbi i Albanci, sva je prilika da će okupirati medije i političare u narednim nedeljama, možda i mesecima. Deluje kao da niko nije spreman da se uhvati u koštac sa pravim problemima. Onim koji muče ljude koji žive na pomenutoj teritoriji, severu i ostalim delovima Kosova.
Datum početka razgovora, pregovora ili čega god, još nije određen. I to, kao i teme razgovora odrediće neko drugi. Na sreću. Razgovori o temama, koje će makar privremeno doneti mir u ovaj deo Evrope, isuviše su ozbiljna stvar da bi se prepustila političarimau Srbiji ili na Kosovu.
Političari, kao i bilo gde na svetu, zavise od birača I "cigli koje im mogu prodati". A teme koje se pominju za razgovore teško da predstavljaju dobar materijal za birače na obe teritorije. Iako...ipak se radi o prilično veštim prodavcima cigli i magle, u paketu.
Biće interesantno videti ostatak pregovaračke platforme Beograda. Ovo do sada je isuviše uopšteno. Ako pokušamo da nagađamo na osnovu izjava političara iz Srbije svašta nešto možemo saznati.
Ne bih sada o anatomskim detaljima tipa "srce Srbije" ali neki od stavova su prilično čudni. Kroz sve izjave provejava neka "borba za teritoriju". Čak se ranije, pominjao procenat te teritorije (15%). OK, a gde su ljudi na toj teritoriji? Niko njih da pomene. Nije baš niko. Pominju se Srbi. Lepo, ali oni su nekih 15 - 20% stanovištva Kosova. Možda više možda manje. To znači da tamo žive još neki ljudi. Šta sa njima? Šešeljevske retoričke metode nisu baš ni za pominjanje. Ako sve saberemo ljudi na Kosovu čine između 15 i 20% stanovništva Srbije. Naravno ako uzmemo daje činjenično stanje ono koje se pominje u tako ponosno isticanoj preambuli dvodnevnog ustava.
Ako nije kako Ustav kaže šta onda? Pa onda sa Kosovom razgovara Srbija kao sa ravnopravnim? Oni nisu ravnopravni, reči će neko, uz opasku da imaju mentore. Sada ja ne znam da li je bolje imati mentore ili nekoga ko te tera na aktivnost.
Konfuzna situacija između činjeničnog stanja i slike koja se želi prikazati. Srbija razgovara sa svojim delom uz posredovanje stranaca (Koji jedini interes izgleda imaju u tome da se ova priča već jednom završi) ne priznaje više od 15% posto tamošnjeg stanovništva i pokušava kod svog dela, kome nepriznaje državni status, da za manji deo tamošnjeg stanovništva izboksuje neke beneficije.
E sada šta pokušava Srbija da dobije za svoje državljane koje priznaje (uvek je delovalo da većini na Kosovu ne priznaje ni da postoji)?
Za početak da imaju institucije Srbije umesto institucija teritorije na kojoj žive? Da dobijaju struju iz Srbije i ne plaćaju je? Ili možda da dobijaju stuju od Kosova i ne plaćaju je? Da budu unapred amnestiani za neka krivična dela? Da imaju svoje registracije na automobilima? Da imaju svoju policiju? Da ne plaćaju porez?
Ne znam odgovore na ova pitanja ali, se nadam da se kriju u strategiji koja je strogo poverljiva.
Nekako smatram da bi Srbija pregovarajući sa Kosovom trebalo da omogući svim svojim građanima slobodu kretanja, pravo na život, obrazovanje, rad. Od toga početi. Malim koracima. Na primer: Izvući se iz problema sa tablicama. Izvući se iz blago raspojasanih "paralelnih" institucija. Podržati političke strukture među onim koje priznaju da izaću na tamošnje izbore. Uporno raditi na tome da oružje više ne radi na Kosovu. Pokrenuti pitanje lične imovine. Svakakvih, naizgled sitnih sa "političarski visina", ima stvari koje bi trebalo raditi. To su krupne stvari za ljude na Kosovu.
Možda bi, ipak, trebalo krenuti od jedne krupne stvari koja nikako nije za igru. Treba priznati da na Kosovu (i Metohiji, za sitničare) žive ljudi.
Bez toga teško da se može "pregovarački proces" posmatrati drugačije nego kao igra. Za medije i političare u predizbornoj godini.