Putovanja

Penang na balkanski nacin

robylad RSS / 10.01.2011. u 02:30

Posle par mojih poseta Kuala Lumpuru konacno je dosao red da se sa mojim novim prijateljima sa nasih prostora sretnem na "mojoj" teritoriji - Penangu. Lepi, Cakarumba i dva najnovija clana balkanske mi familije ovde - Mona i Dilan su odlucili da vikend posle Bozica provedu u carima ostrva. Dok je Mona ovde starosedeoc poput Lepog, Dilan je tek sleteo ovde i uci da leti, a kao najmladji clan porodice svi smo tu da mu u tome pomognemo. Svako na svoj nacin, pa ce on odluciti koji mu stil najvise odgovara. Kao i Cakarumbi, i njemu je ovo prvi put da izadju iz Kuala Lumpura i osete koliko je Malezija raznolika, a nema bolje lokacije za to od "mog" Penanga.


Motor
Motor
Prijalo mi je da se osetim "vazan", da i ja konacno nekoga na svom jeziku sprovedem kroz Penang. Samo sto se ostrvo bas i nije slagalo sa mnom vecinu vremena. U stvari samo kada je trebalo da skrenemo levo a ne desno ono postavi jednosmernu ulicu, pa i sledece skretanje, pa i ono posle njega. Vecina ulica na ostrvu su jednosmerne sto nekome ko nije mnogo istrazivao saobracajne rute otezava da se pravi vazan i pametan da poznaje grad u kom zivi. Jedno auto i moja besna drumska masina su bili dovoljni za ceo vikend pun pustolovina. Pocevsi od nestajanja benzina i guranja motora do pumpe (tri puta), preko lutanja i vrtenja u krug cesto i oko iste raskrsnice, pa sve do trazenja bankomata koji tvrdoglavo odbijaju da rade posle ponoci. Ono sto mi je ipak poslo za rukom su tri stvari - da im pokazem budisticki hram na vrhu Penanga koji se smatra velikom turistickom atrakcijom ovde, odvedem u par najboljih lokalnih restorana i najzad da uzivaju u carima dzunglastih bazena podno moje zgrade. Ono sto nisam planirao a ipak se desilo su dva luda nocna izlaska posle kojih su neki od nas tek nakon gledanja slika od prethodne noci sledeci dan znali gde smo i sa kim bili, i zasto im se neki ljudi sutradan nasmejano javljaju na ulici.


Secam se mog prvog dolaska na ostrvo, pre ravno sedam meseci kada me je Konan odveo u moju prvu posetu budistickom hramu, gde sam se prvi put susreo sa statuama Bude, pagodama i svim sarenilom koje prati svaki ovakav kompleks. O tome sam pisao i u ovom postu. Od tada pa do sada nista se nije promenilo ovde; Buda je i dalje veliki i zlatan, sareni krovovi i dalje sijaju svim bojama na vrelom suncu tropskog ostrva i kornjace se i dalje guraju sa zlatnim ribama u feng shui jezercetu oko hrama. Ono sto se promenilo je samo meni bilo ocigledno, a to sam bio - ja. Nije me vise fasciniralo sarenilo skulptura, niti izuvanje ispred svake druge prostorije, nisam kao uzbudljivi tinejdzer kada vidi svoju simpatiju kao omadjijan gledao svaki detalj hrama i upijao pogledom svaki artikal izlozen na tezgama otvorene pijace na penjanju do vrha. Sarenilo je svugde oko mene, izuvam se gde god da odem, a na tezgama sirom grada sam vec redovni kupac. Postao sam ravnodusan, ili da se bolje izrazim - lokalac. Neko ko ne kaze za most kako je fascinantan i lep nego da je guzva kada treba da ga predjem. Vise ne gledam najstariju ulicu grada kao turisticku atrakciju, nego kao orjentir kada da skrenem levo ka putu za kancelariju. Sto ne znaci da i dalje ne pokusavam osmehom da ispratim sve divne boje koje se razlivaju u melodiji malajskog ostrva.


Klopa
Klopa
Ono sto me je isto tako trgnulo iz sna da sam bas nov ovde je cinjenica da sam tacno znao gde su jedni od najboljih mesta za jelo ovde, u raju hrane, kako popularno zovu Penang. Odavno sam cuo za price i slusao savete da kada si u stranoj zemlji najbolja klopa je tamo gde nema turista. Ziva istina i ja to potvrdjujem svakim danom. Zato i ne cudi sto ih nisam vodio u neke "fensi" restorane kojih ima i po Kuala Lumpuru, nego u tipicne malajske restorane. Jedan od njih je tik uz autoput, i ako niste odavde nikada ne biste znali da to mracno skretanje vodi u raj hrane, mirisa i ukusa divnih specijaliteta koje ovaj restoran nudi. Ali ono sto ga cini posebnim je to sto ima dosta stolova koji nisu visi od dvadesetak centimetara i gde mora da se sedne u turski sed da bi se jelo. Secam se da sam ja jedva izdrzao desetak minuta prvi put kada sam ovde doveden, a sada sam ja taj koji "muci" druge. I to je jedna od najprijatnijih stvari koje sam osetio dok su oni ovde bili - nisam se osecao kao vanzemaljac, nije mi bilo cudno sto sam visok, pogotovo uz Monu koji je za glavu visi od mene. Konacno sam na svom jeziku pricao setajuci mojim stranim gradom. To je nesto sto mi nedostaje svakim danom sve vise - osecaj stranca i usamljenosti u smislu nemanja nasih osoba na ostrvu. Na tome njima svim zavidim, sto imaju jedni druge u gradu gde zive, ma kakvi da su odnosi medju svima - nasi smo.


Uvece je bilo rezervisano za obilazak bara na plazi koji je sticajem cudnih okolnosti u petak uvece bio poluprazan, mada je to taman dobro doslo da se relaksiramo na stolicama na pescanoj plazi uz lagane zvuke evergreen muzike, a do tamo i nazad to auta lagani koraci po plazi dok talasi zapljuskuju noge - ko nije osetio - toplo preporucujem. Sledece dve noci smo obilazili "nas" kafic blizu hotela gde smo vec bili prepoznavani od strane promoterki. Dobra muzika, jos bolje raspolozenje i ponesto za svakoga da se opusti po svojoj volji je bas ono sto je trebalo Cakarumbi da iskulira probleme koje je ostavio ovde pre odlaska u Srbiju, Lepom da se podseti kako je Penang opusteniji od Kuala Lumpura, Moni da potvrdi koliko voli Penang i Dilanu da vidi sta ga sve ceka. A meni da shvatim da nisam sam, ma koliko se nekada usmaljen osecao.


Bazen
Bazen
Poslednji dan smo dosli kod mene, kupili rostilj, brckali nase bele noge u bazenu pod palmama i pevali serdalinke i starogradske pesme u sred Malezije. Zasto i ne, ko peva zlo ne misli. Kasno popodne i vreme je za rastanak. Trebalo mi je ovo, ovaj vikend u mom okruzenju sa nasim ljudima da se ne osetim kao potpuni padobranac koji se spusta na bodljikavo zbunje.

 

 

 

 

 

P.S. Zahvaljujem Moni na ustupljenim fotografijama.

 

Dalibor Kokic

Snimci

 

Atačmenti



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

radekokic radekokic 10:00 10.01.2011

PUJ PIKE - PRVI!!!

Sa tobom sam opet prosetao Penangom i osetio sve sto si mislio da treba osetiti - prosto su me opijali zvuci, miris, boje, ukusi.. E neka si i ti konacno dosao na svoje!.. Nisi vise stranac, sada mozes biti i "vodac", kao sto si davno, davno, kao malo klince, sav vazan, u brdima oko Sokobanje nas "vodao" po stazama i bogazama.... a mi te pratili i cuvali ti ledja, da ne zalutas...

Eto, sve dodje na svoje...
robylad robylad 04:17 11.01.2011

Re: PUJ PIKE - PRVI!!!

radekokic
Sa tobom sam opet prosetao Penangom i osetio sve sto si mislio da treba osetiti - prosto su me opijali zvuci, miris, boje, ukusi.. E neka si i ti konacno dosao na svoje!.. Nisi vise stranac, sada mozes biti i "vodac", kao sto si davno, davno, kao malo klince, sav vazan, u brdima oko Sokobanje nas "vodao" po stazama i bogazama.... a mi te pratili i cuvali ti ledja, da ne zalutas...

Eto, sve dodje na svoje...


..jos je to daleko od toga da "dodje na svoje", ali lagano..nigde ne zurim
jecullence jecullence 21:51 10.01.2011

:)

Ono sto nisam planirao a ipak se desilo su dva luda nocna izlaska posle kojih su neki od nas tek nakon gledanja slika od prethodne noci sledeci dan znali gde smo i sa kim bili, i zasto im se neki ljudi sutradan nasmejano javljaju na ulici.


...bez gore opisanog efekta, izlazak se i ne računa
robylad robylad 04:19 11.01.2011

Re: :)

jecullence
Ono sto nisam planirao a ipak se desilo su dva luda nocna izlaska posle kojih su neki od nas tek nakon gledanja slika od prethodne noci sledeci dan znali gde smo i sa kim bili, i zasto im se neki ljudi sutradan nasmejano javljaju na ulici.


...bez gore opisanog efekta, izlazak se i ne računa


...sve zavisi kako se vece zavrsi

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana