Moj omiljeni reditelj Bernardo Bertoluči najavio je da uskoro snima novi film prema romanu Nikola Amanitija „Io e te". Povodom aktuelne retrospektive njegovog filmskog stvaralaštva u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA), koja je otpočela 15. decembra i traje do 12. januara, Bertoluči je do sada dao nekoliko kraćih intervjua koji mogu da se pronađu na internetu. Za blog sam odabrao i preveo razgovor za okruglim stolom povodom otvaranja retrospektive, dok su fotografije iz filmova slavnog reditelja preuzete sa zvaničnog sajta MoMA.
Koja je bila vaša prva reakcija kada su vas kontaktirali u vezi ove retrospektive? Da li ste pomislili da je pravo vrijeme za to?
- Pošto je Muzej moderne umjetnosti (MoMA) za mene pomalo mitski, osjetio sam da je zamisao izvanredna. Osjetio sam se tako počastvovano i prijatno. Kada vidim sve te stvari koje govore o mom životu, pojavljuje se iznutra to pitanje koje izvire - „Da nisam ja hohštapler? Nije li opasno prikazivati baš sve o sebi u jednom istom trenutku?"
Da li postoji neki film u retrospektivi zbog kojeg ste posebno uzbuđeni kako će ga publika ponovo otkriti ili doživjeti po prvi put?
- Ne gledam svoje filmove. Kada me pitate o jednom od mojih filmova, to prosto ide zajedno sa mojim pamćenjem jer ponekad zamjenim jedan s drugim. Mislim da su svi filmovi poput sekvenci mog cjelokupnog stvaralaštva - ne postoji zapravo jedan film...
Zašto ne gledate svoje filmove?
- Zdravije je i bezbjednije zadržati nešto distance. Bojim se da ne budem razočaran.
Gdje ste pronalazili inspiraciju za svoje filmove? Pokrivate toliko mnogo tema.
- Svaki put je drugačije, drugačija priča, drugačija ljubavna priča. Ponekad je to knjiga koju čitam, nekad je to priča koju čujem. Sa "Dvadesetim vijekom" (1900), želio sam da uradim poemu o kraju u kojem sam rođen (o porodici, farmerima, o vlasnicima zemlje). Taj univerzum bio je veoma prisutan u mom djetinjstvu. Pošto sam snimio film "Konformist" (Il Conformista) nakon izvjesnog vremena moj stari prijatelj u Njujorku me upitao: „Zašto ne napišeš film za mene?" Tako sam tokom jednog jutra napisao dvije stranice i dao mu te dvije stranice. Tekst se zvao „Jedan dan i jedan noć i jedan dan i jedna noć", govorio je o čovjeku i ženi koji se sreću i otkrivaju da oboje trebaju jaku fizičku komunikaciju; oni ne pričaju o ničemu drugom. Tako da je to zapravo bila ideja o komuniciranju. „Konformist" je proizašao iz knjige Alberta Moravije (Alberto Moravia). Snimio sam „Sanjare" (The Dreamers) zato što sam zaista želio da se vratim unazad jer sam čuo toliko mnogo gluposti o '68-oj. Želio sam da se vratim onome što je za mene bila '68-a, kada su mladi ljudi mislili da mogu da promijene svijet. Ne postoji zapravo jedan način stvaranja filma koji se ponavlja.
Vaši filmovi trianguliraju između spiritualnog, seksualnog i političkog sa različitim nivoima naglaska specifičnog za određeni film; ali gdje nalazite vezu u tom trouglu?
- Život je poput toga: duhovno, fizičko, političko. Pošto nisam siguran kako će na kraju ispasti film kada ga radim, ja to ne znam. Ponekad mislim da ja zapravo razumijem svoje filmove tek pošto ih okončam. Vrlo često se vodim instinktom. „Sanjari" se zasnivaju na knjizi Gilberta Edera „Sveti nevini" (Gilbert Adair, „The Holy Innocents"). On je bio toliko precizan u vezi 68-e, a pošto sam ja imao potrebu da se vratim, odučio sam da snimim film na osnovu knjige. Tražim nove glumce i nove ljude za svoje filmove - što je uzbudljivo. Eva Grin (Eva Green) ništa nije radila prije "Sanjara", izuzev, možda, jednom predstavu. Pošto je otac Luja Garela (Louis Garrel) veoma dobar francuski reditelj, bio sam vrlo blizak s njim. A Majkl (Michael Pitt)... Kada sam 2002. godine došao ovamo u potrazi za američkim momkom, napokon sam našao dvojicu, a onda su se oni povukli jer su se bojali nečega što se, u ovoj zemlji, naziva prednja nagost (frontal nudity). Tako da je tu bio taj plavokosi tip u kancelariji reditelja, u kojoj se odvijao kasting, i rekao mi je sa tako iritantnim osmjehom „Izabraćete mene". Naposlijetku, njega sam i izabrao. Majkl radi. Radio je sa Martinom Skorsizeom (Martin Scorsese).
[...]
Jednom ste rekli nešto o Marlonu Brandu da je „kao glumac čudovište a drag kao ljudsko biće". Takođe ste pričali o iskopavanju njegovih emocija.
- Mislio sam da je sve to na neki način bilo poput dijaloga u kojem je on zaista odgovarao na moja pitanja. Po završetku filma, kada ga je pogledao, otkrio sam da je shvatio šta smo to radili, da je u film unijeo toliko mnogo svog vlastitog iskustva. I bio se veoma naljutio na mene, a ja sam mu rekao: „Slušaj, ti si odrastao čovjek. Stariji si od mene. Zar nisi sam shvatio šta si radio?" I nije pričao sa mnom godinama
Nekih 15 godina.
- Tako nešto. Nazvao sam ga jednog dana, mislim, '93-će, bio sam u Los Anđelesu, moja supruga je snimala film. Prije svega, on se javio na telefon i pričao je sa mnom kao da smo se vidjeli dan ranije. Rekao je „Dođi do mene." Pitao sam „Kada?" On je rekao „Sada." Tako da se sjećam kako sam vozio cestom Malholand do njegove kuće i razmišljao „Mislim da neću uspjeti, mislim da ću se slupati prije nego što stignem tamo." Bio sam vrlo emotivan.
Počevši tako kao mlad redatelj, da li ste zapanjeni kako ste nastavili da pravite filmove? Ponekad ljudi krenu sa 21-om i ne znaju da li će uopšte imati karijeru u trenutku kada napune tridesetu.
- Kako sam mogao? Živite dan po dan. Ne možete da gradite svoj život.
Postoji i jedan aspekt, ambicija u vašem životu - filmadžije moraju da budu ambiciozni da bi oblikovali viziju filma.
- O, da.
Umjetnička ambicija.
- Kada sam sa 21 godinom snimao film da li sam razmišljao o Oskaru? Ne, nisam. Dobro se sjećam svog prvog filma, '62-ge, produciram film za Londonski Filmski Festival, a Žan-Pol Sartr (Jean-Paul Sartre) tek što je dobio Nobelovu nagradu za književnost i odbio je. A ja čujem svoj glas kako govori, „Ako jednoga dana budem trebao da primim Oskara ja ću ga odbiti." Kontradikcija.
Da li ste ikada pomislili: „O, samo ću se vratiti pisanju poezije"?
- Da bar... Ponekad mislim da jesam, ali to bi bilo jadno jer sam konačno našao nešto što znam kako da radim. Osjećam se uzbuđeno u vezi filma, naročito zato što se mijenja. Mijenja se tehnički - postoji novi univezum u digitalnoj tehnologiji. Takođe, zaljubljen sam u ideju da napravim film u 3D. Mislim da bi 3D bio odličan za priču koju želim da radim, na realističan način, normalnu priču, koristeći 3D tehnologiju na osjećanja u nekoj vrsti intimne priče.
Koje reditelje danas pratite? Koji su vaši omiljeni filmovi u poslednjih pet godina?
- Veoma volim filmove Dejvida Linča (David Lynch). Izgleda da on u ovom trenutku ne radi.
Šta mislite o nekom poput Darena Aronofskog (Darren Aronofsky)?
- Dopada mi se jačina. Oženio je glumicu koju sam, u stvari, ja po prvi put otkrio, Rejčel Vajs (Rachel Weisz), glumila je u „Ukradenoj ljepoti" (Stealing Beauty).
Vi ste sigurno iznijeli stvari iz Eve Grin koje mislim da nisu bile viđene. Bila je odlična u „Sanjarima".
- Da, ali je bila veoma oprezna u vezi toga šta radi. Ona je tajanstvena. Najvažnija stvar za nekoga jeste da bude tajanstven; da bude neko sa tajnom inteligencije.
Da li je danas moguće da filmadžije eksperimentišu i da budu uspješni?
- Oduvjek je to tako. Ja volim da isprobam stvari koje su nove. Mislite da ste uradili nešto novo, a onda otkrijete da ništa nije novo. Kada vidim nešto eksperimentalno, rijetko kad osjetim zadovoljstvo jer eksperimentalno ne znači automatski lijepo ili postignuće. Ali kada se dvije stvari dogode zajedno - kada je neko zaista nadahnut i kada pronađe novi način izražavanja, novi jezik, novi način razmišljanja, osjećam se uzbuđeno. Spreman sam da idem kod veoma mladih reditelja zato što oni imaju nove ideje o tome kako da se obraćaju i kako da se obrate ljudima. „Konformist" je možda bio početak mog dijaloga sa publikom jer nisam imao potrebu da komuniciram. Rekao sam to i ranije ali to je tačno. Prešao sam put od filma kao monologa, kao forme monologa, ka filmu kao formi dijaloga jer sam otkrio da je važno da osjetite povratnu informaciju od publike, kao kada sam otišao u Linkoln Centar na prvo prikazivanje „Poslednjeg Tanga u Parizu". Jeziv zvuk kada ljudi ustaju i guraju sjedišta nazad, a bilo je ljudi koji su ustajali i napuštali bioskop.
Niko nije negodovao ili vikao tokom projekcije s obzirom na to koliko su scene seksa bile provokativne?
- Da, neko je uzvikivao „Uaa", ali neko je takođe stajao u odbranu.
Da li vas to navodi da se osvrnete i da razmislite o tome kako bi ste stvari uradili drugačije?
- Trudim se da gledam naprijed jer je moja prošlost prepuna različitih avantura. Mislim na „Konformistu", Dominika i Stefaniju (Dominique, Stefania), a onda mislim kako se nalazim u Zabranjenom gradu sa tim statistima ispred malog dječaka. Govorio sam dječaku da gleda u njih, on je gledao i rekao bi: „Moja majka i moj otac stalno to rade." To je bila njegova reakcija, manje više. Dakle volim to izmještanje, volim neku vrstu vrtoglavice.
Pored činjenice da je Dominik Sanda u njoj, što je to sjajan vrhunac, „Konformist" je takođe donijeo tako mnogo novih pristupa i ima veoma mnogo seksualno kontroverznih aspekata. Kada se danas osvrnete na njega, da li nalazite za čudno da ste slomili toliko mnogo ograničenja ili pravila a vjerovatno niste čak ni razmišljali u tim pojmovima?
- Nisam zapravo razmišljao. „Poslednji Tango u Parizu" bio je veliki skandal [zbog scena seksa Marlona Branda i Marije Šnajder (Maria Schneider)] a ja ga nisam mogao razumjeti. U Italiji sam osuđen na dva mjeseca zatvora. Vremena su bila drugačija. Nekada ste u harmoniji sa vremenom, nekada ste u prednosti, nekada kasnite. Ti aspekti su očigledno bili veoma važni za mene. Kada ste prilično mladi, iskušenje prestupa je bilo nešto veoma zastupljeno u mojim filmovima.
Da li ste iznenađeni kako se vremena izgleda ne mijenjaju u Americi?
- Sve se čini veoma, veoma sličnim. Bio sam tako utučen; gledao sam ubistvo na TV-u. Veliki tip puca u školi. Prije toga ima crveni sprej i na zidu crta krug i u njemu slovo V, identično kao logo u filmu „V za Vendetu" (V for Vendetta). U ovoj zemlji vidim izvandredno snažne stvari. Jednom, u Njujorku pratio sam program uživo - čovjeka koji je opljačkao banku i držao taoce, potom je bio zarobljen između vrata banke i drugih staklenih vrata - i nije imao kuda da pobjegne. TV ekipa ga je snimala, potom je okrenuo pištolj ka sebi a kamera se približavala sve bliže i bliže i bliže. Konačno, kada je osjetio da je kamera dovoljno blizu, upucao se. To je bila neka vrsta ekstremnog primjera televizije uživo.
Imamo dvostruke standarde kada su naša tolerancija na seks i tolerancija na nasilje u pitanju. Imamo tako mnogo tolerancije za nasilje, ali ako je seks u pitanju, poput „Poslednjeg tanga u Parizu", to je ljudima neprijatno.
- Nešto slično tome je i u drugim zemljama takođe. Ali u Italiji, kada sam rekao da sam osuđen za „Poslednji tango u Parizu", bio je to osjećaj kao da je u pitanju gest poštovanja - kao donosim vam glavu Poslednjeg tanga u Parizu u Vatikan, tom moralnom dijelu crkve.
"Konformist" ima tu erotsku scenu sa Dominik Sandom i ostalim glumicama, a to ste dobro uokvirili - kada potom prikazujete nasilje, onda se povlačite i imate ga nešto malo sa distance. To je tako različito od američkog pristupa nasilju. Vi birate suprotno.
- Morao bih ga ponovo pogledati.
To je jedan od repera filmova svih vremena. Gledao sam ga prije 25 godina, i nedavno ponovo.
- Znam da postoje nove kopije tih filmova tako da se nadam da nemaju previše bora i paučine.
A sada radite na svom novom filmu.
- Veoma je uzbudljivo pošto je moj poslednji film, „Sanjari", snimljen prije sedam godina, 2003. godine. Poslije toga imao sam problema sa leđima i počeo sam da gubim vrijeme u apsurdnim operacijama leđa. Tokom nekoliko godina mislio sam da je moja romansa sa filmom završena. Prije nekoliko mjeseci, pročitao sam roman na italijanskom koji je napisao Nikolo Amaniti (Niccolò Ammaniti). Na italijanskom knjiga se zove „Io e te". Osjetio sam veliku želju da se vratim snimanju. Tako da sam veoma uzbuđen što sam ovdje, što se suočavam sa svim tim godinama rada između 1962. I 2000. godine, gotovo 40 godina rada ali, bar znam da priča nije završena...
[ izvor: The Hufington Post / autor: Brad Baulfour / prevod: Bojan Ljubomir ]