U vreme kad muzika ne dolazi sa prozora i krova već iz pakle šibica, to je verovatno bio poslednji tranzistor koga sam video u životu. Sa njega je dopirala zimzelena muzika. Zimzelen je bio i vlasnik tranzistora, kose crne kao gavran, koji je sedeo prekoputa na ivici kreveta i kako se činilo, prdnuo pokušavajući da se pribere dovoljno da bi ustao. Muzika je bila zimzelena jer sam se nalazio u Sloveniji, gde tako zovu evergrin, a čovek je bio zimzelen jer je oboleo od ciroze jetre. Ta bolest u svom krajnjem stadijumu koži daje nadutost i boju koja kao da dolazi od žutozelene neonske lampe koja se nalazi negde unutar bolesnika. Boravio sam na odelenju za internu medicinu mariborske bolnice, gde sam primljen radi određenih ispitivanja, i trebalo je da tu ostanem do jutra. Do jutra ću slušati i stanicu za koju pre toga nisam znao ni da postoji, Radio Maribor, i koja pušta samo stare stvari, a pri tom ne mislim na Grace Jones.
U bolnicama vlada stroga podela na manjinu, potencijalno bolesne, i većinu, potencionalne zdrave. (Ili nikad zdrave). Ove dve grupe retko komuniciraju, i sa susedom koji bi da je bio crvenkast umesto zelenkast izgledao kao ostareli Sijuks, nisam razmenio ni reč, ali sam kao i cela soba slušao ono što i on na svom bez vidljive svrhe hanzaplastom zalepljenom tranzistoru. Bilo je tu pažljivo izabranog Din Martina („Let it snow", „King of the road"), pa je iznebuha emitovan čitav sat posvećen R&B muzici šezdesetih, zatim sam morao da trpim set slovenačkih popevki koje su zamenili šlageri, gde kao da su mene pitali pustiše i „Pridi, dala ti bom cvet" koju je Eva Sršen pevala na Pesmi Evrovizije 1970, a čije su reči u lascivnim sedamdesetim bile shvaćene na jedini moguć način. I tako je prošao dan u kome je, uz sav program Radio Maribora, ipak najsvetliju tačku predstavljala devojka anđeoskog lica koja se izdavala za člana lekarskog osoblja i koja me nije ni pogledala. Zauzvrat je sa Žalosnom Sovom od prekoputa izmenila niz pošalica. Anđeli više vole bolesne, i pravo je tako. Zatim je došla noć, i počeo sam da preispitujem svoju odluku da ne kupim mp3 plejer. Ne bih se žalio ni na Sony walkman iz vremena kad su ga pravili kao da su dizajnirali burence za bernardince. Kako je noć ispunjenja stenjanjem, kašljanjem i programom Radio Maribora odmicala, tako sam, poput Prustovog junaka, branio svoju odluku da ne slušam muziku sa slušalica dok učestvujem u životu.
Nekada davno je bilo dovoljno pritisnuti „rec" tipku na radio kasetofonu. Pritom izveden panterski skok je donosio osećaj koji imaju samo lovci. Danas je proces više nalik kupljenju šarana iz prenaseljenog ribnjaka. Mnogi zaboravljaju da postoje ljudi koji su plaćeni za to. Puštaju muziku na radiju. Svi oni vole svoj posao - bio sam jedan od njih. Ma gde bili u 20-kilometarskom krugu od iole većeg grada naći ćete takve profesionalce na dovoljnom broju stanica da imate izbor. To nikada neće biti ono što ste želeli, ali može biti nešto što vam se sviđa. Slično životu.
Rekoh, nemam mobilni plejer. Još kao klinac sa vokmenom sam otkrio da sveprisutna ispunjenost nasnimljenom muzikom proizvodi inflaciju koja obezvređuje vreme kad je zaista slušam. Osim toga, da nisam voleo slušati radio, postao bih fah idiot. Nikad ne bih saznao za "Pridi dala ti bom cvet", a možda čak ni za „Jutros mi je ruža procvetala". Bio bih uskraćen za cvetanje hiljadu cvetova. Uostalom, želim li da mi život bude takav da u svako doba znam koja će biti sledeća stvar koju ću poslušati? Da li mi je i sve drugo u životu podjednako predvidivo i kontrolisano i ako jeste, nije li to pomalo tužno?
No, te noći u bolnici sam ipak poželeo malo kontrole. Dok nikom drugom muzika koja se pušta u tri ujutru nije smetala da spava, ja nisam mogao oka da sklopim. Takođe nisam mogao da znam da li zeleni indijanac koji se povremeno s mukom meškoljio prekoputa spava ili sluša radio, a nisam se usudio da upitam. Osetio sam da nemam pravo. Nisam ni zvao sestru da se požalim. Samo sam slušao radio i nisam mogao da zaspim. Oko pola pet mi je bilo dosta svega, pozvonio sam sestri i zamolio za jednu šarenu pilulu. Bunovna žena me naravno nije razumela, pa sam jednostavno zatražio pilulu za spavanje, čemu mi je rado izašla u susret. Pre nego što ću utonuti u san, učinilo mi se da više ne čujem radio, e jebiga pomislio sam krajičkom svesti, džabe se drogiram, mora da je otpao hanzaplast.
Kad sam se oko devet probudio za doručak, krevet preko puta mene je bio prazan i golog dušeka. Upitao sam sestru reda radi, ionako sam znao, i dobio kratak odgovor: egzitus. Do tada sam mislio da je to stvar Boba Marlija. Nadam se samo da hanzaplast nije sa trandže otpao pre vremena, i da je stari Sijuks otišao slušajući ga.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Ovaj blog sam napisao nakon što sam u nekoj knjizi naišao na naslov pesme: "Stražaru, ima'l nešto novo u noći ovoj", a danas objavio da poželim jedan srećan rođendan.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
Usputno zapažanje. Ako već moram da jednog dana gore krenem sam, a kažu da je tako, neka to bude uz radio. Pitanje koju bi stvar želeli da čujete, a da je to poslednje što ćete ikada čuti je ionako nepodnošljivo. Verovatno bi malo ko pobegao od ličnog ružinog pupoljka. (U mom slučaju bi rosebud sigurno bilo nešto sa ABBA albuma „Greatest Hits" iz 1975 koji sam dobio od roditelja za rođendan. SOS bi bila istovremeno i najprigodnija i najbeznadežnija).