Putovanja

Druga strana ogledala

robylad RSS / 06.01.2011. u 02:04

Od malena sam zamisljao kako li izgleda da udjes u ogledalo i gledas svet sa one, suprotne strane? Da je umesto mraka dan? Da umesto sneznih pahulja sija sunce? Da umesto viljuske koristim kasiku? Ili kako je to da se vozi suprotnom stranom ulice? Nakon dvadesetak godina zamisljanja ispada da je sve sto je trebalo da uradim - dodjem u Maleziju i sve to dozivim. Sve gore nabrojano je ovde "normalno", a sve na sta sam ja navikao i kako sam ziveo je "drugacije". Kao da je neko uzeo i okrenuo svet za 180 stepeni a da mi niko nije najavio. Samo sto u ovom svetu nema carobno dugme za povratak na staro, nista se ne dogadja kada kucnem petama dva puta, nema povratka na drugu stranu ogledala kada se previse zbunim onim sto vidim.


Proslo je pola godine od kako sanjam Alisin san, ali se svakog jutra budim sa iste, one cudne strane ogledala. U pocetku sve to deluje zanimljivo i toiko razlicito da ni pomislio nisam da ce jednog dana sve sto je oko mene postati malo konfuzno i na momente neprijatno. U Evropi znam engleski, nemacki, nase jezike Balkana, sporazumevam se na italijanskom, ruskom i ne ispadam tupson ako se nadjem oci u oci sa nekim sa Iberijskog poluostrva. U pola noci da me neko probudi znam gde sam, sta sam, odakle sam i gde idem. Ovde znam engleski i ne ispadam toliki tupson kada mi se neko obraca na malajskom. I to je to, tacka, nema vise nabrajanja. Cak i engleski, moj skolski i pravilan ovde nailazi na osude i podsmehe. Da mi neko iz Evrope nije pomenuo da je ovdasnji engleski zaista iskrivljen (pogledati pod "Singlish" na Wikipedia) pomislio bih da sam lud. Kada se u sred noci probudim buncam na njima nepoznatom jeziku koji im je uvek smesan i cudan. Moje pismo nazivaju cudnim simbolima. Sva moja ocaranost razlikom ovdasnje kulture, tradicije i ljudi polako prerasta u shvatanje da moje prihvacanje razlika i razlicitosti ne nailazi na isti odziv sa druge strane.


Ma koliko moj jezik polako navikava na ljutu hranu, zeludac i dalje vapi za testom. Nije jednostavno posle 28 godina konzumiranja odredjene hrane i sastojaka odjednom promeniti sve i ocekivati da se organizam navikne u istom periodu kao i glava. Sedam meseci sam gladnjikav. Ne gladan, jer jedem sasvim ok, ali bez testa makar jednom nedeljeno stomak nikako ne moze da se umiri. Njima je sarma cudna, da se supa jede pre glavnog jela - smesno, da hleb uzimam uz sve - nerazumljivo. Meni je isto tako cudno sve u vezi ovdasnje hrane, ali se ne podsmevam nego prihvatam sve to, jer sam ja dosao na njihovu stranu ogledala. Sto ne daje za pravo nikome da osudjuje razlicitosti samo zato sto je ne razumeju ili nisu probali nesto toliko drugacije.


Otvori vrata svima, jer ako ih drzis zatvorena ko zna sta sve propustas. Ja moja ne zatvaram. Mozda ne bih upoznao divnog budistickog monaha, pa ni moju malajsku porodicu, sigurno ne bih imao prijatelja u vremesnom kinezu. Pitam se koliko bi zanimljivih ljudi svako od nas upoznao i zapamtio u zivotu da smo spremni pustiti toliko strasne promene u nase zivote. Osim kada smo prisiljeni na to, vecina nas nema volje ni hrabrosti za tako nesto. Ziv primer - ja! Do dolaska ovde sam bio prilicno zatvoren prema neznancima, sumnjicav i hladan. Cak i prema meni bliskim ljudima. Da li je do osobe, karaktera ili losih uslova u kojima smo svi mi tamo na brdovitom Balkanu odrastali, ne znam. Ali znam da sada, kada vrata svog novog sveta ne zatvaram upoznajem razne ljude, neke vredne mog vremena neke i ne bas. Da li je do slucajnosti ili neceg drugog, ali izgleda da je vecina vredna svake sekunde moje paznje. I to uzvracaju istom merom. Jedini problem je - vecina njih su nasi ljudi ovde. I to je nesto neobjasnjivo. Tamo, kod kuce smo zatvoreni, a ovde daleko od svega smo najotvorenije osobe koje sam sreo.


Sve ovo valjda spada u kategoriju prilagodjavanja na drugu sredinu, i samo nasi ljudi koji su dosli (ne turisticki) da zive u Aziju mogu ovo da shvate, i znam da ce me razumeti ako ne i prepoznati se u skoro svakoj recenici. Oni mi dosta pomazu cesto nesvesni toga, jer u prici sa njima shvatam da su sve ovo i oni prosli pre mene i da nisam jedini, da nisam lud, a pogotovo vredan podrugljivih podsmeha kada je nesto drugacije od uobicajenog.


Veliko hvala The Lepom, bratu mu, Manekenu Visokom, Cakarumbi, Besnom prijatelju sa severa, Panonskom Glumcu i svim nasim ljudima odavde koji su mi se javili preko blogova koji pomazu i sebi i drugima samo svojim prisustvom, jer da njih nema Dalibor bi odavno bio Palibor.


A, najveca zahvalnost svakako odlazi porodici. Da nema njih sa svakodnevnim porukama podrske i razumevanja Dalibor ne bi ostao ovako daleko da se bori. Rade, Ivanka i Lela - svaki sekund ste mi u mislima!


P.S. Sta se desava ako se ogledalo razbije...?

 

Dalibor Kokic

Snimci

 



Komentari (4)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

mlekac mlekac 06:39 06.01.2011

Ne brini, nece

Samo ces, kad se budes vratio na ovu stranu, odjednom shvatiti da ti fali ono, i ono i...

Sto rek'o moj Zmu - Kad ce vise da naprave to teleportiranje, pa da nam prekrate muke?

Skupljaj ta zrnca, nemas pojma koliko ce ti tek znaciti kad ponovo prodjes kroz ogledalo.

I dobro je sto pravis video zapise, volela bih da sam i ja mogla.

Samo ti uzivaj, za sve nas!

P.S.
A sto se hleba tice - mene i ovde gledaju belo zbog kolicine hleba koju kupujem za svoju 'malu' porodicu. Srecom, navikla sam u Bw, pa mi to vise ne smeta.
robylad robylad 06:47 06.01.2011

Re: Ne brini, nece

mlekac
Samo ces, kad se budes vratio na ovu stranu, odjednom shvatiti da ti fali ono, i ono i...

Sto rek'o moj Zmu - Kad ce vise da naprave to teleportiranje, pa da nam prekrate muke?

Skupljaj ta zrnca, nemas pojma koliko ce ti tek znaciti kad ponovo prodjes kroz ogledalo.

I dobro je sto pravis video zapise, volela bih da sam i ja mogla.

Samo ti uzivaj, za sve nas!

P.S.
A sto se hleba tice - mene i ovde gledaju belo zbog kolicine hleba koju kupujem za svoju 'malu' porodicu. Srecom, navikla sam u Bw, pa mi to vise ne smeta.


Welcome back

videcemo, a ta zrnca da prospem za sobom da ne zaboravim put?
mlekac mlekac 06:58 06.01.2011

Re: Ne brini, nece

robylad


videcemo, a ta zrnca da prospem za sobom da ne zaboravim put?

Naravno!

A usput se raspitaj i da neko nije ovladao tim teleportiranjem? Zgodno bi doslo.
radekokic radekokic 13:49 06.01.2011

Drzati vrata otvorena..

Ne boj se promaje, ni razbijanja ogledala, drzi ta svoja vrata otvorenima. Ima jedan nas prastari film: "Vrata ostaju otvorena", snimljen u Konjicu, blizu Mostara. Poruka je uvek ista:

NI JEDNA VRATA NIKAD NE ZATVARAJ POTPUNO - OSTAVI IH UVEK MAKAR ODSKRINUTIMA...

Taj "singlis", pa to ti je prava jedna nauka, jedno sasvim uzbudljivo i izazovno iskustvo! Eto, sada bar znas da niko nije lud i moze ti zato bar malo biti lakse i opustenije - imas singlis u vikipediji pa ga malo izucavaj, a i malajski, koliko znam usao ti je vec po malo pod kozu, i zato, opusteno i samo i dalje napred

Hvala Bogu, stices i nova iskustva i nove prijatelje, i nove izazove koje, uz pomoc tvoje sretne zvezde, uvek ih savladas u svoju korist

I zato - osmeh na lice, glavu gore i - niko kao ja!

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana