Imam zadovoljstvo i čast da ustupim ovaj prostor blogeru alselone. Opustite se i uživajte!
Entropija
Entropija se definiše kao mera neuređenosti sistema. Šta to zapravo znači? Lep (a i gurmanski, jer koliko je poznato, blogeri su vrsni sladokusci) primer je supa. Sastojci za supu su prilično uređen sistem. Imamo šargarepu (uređenu), peršun, paštrnjak, celer, luk (zapečen na ringli, mljac!), šafran, juneće grudi, juneću kost, malo vegetice i biber. Sve uređeno, do uređenog (dobro, vegeta je malo manje uređena). Sve to lepo stavimo u šerpu i lagano kuvamo. Toplota ovde samo ubrzava ono što je suđeno da se dogodi u šerpi, pre ili kasnije. Supica se kuva (najbolje je pustiti oko dva sata, lagano krčkanje) – entropija se povećava. Ako smo dovoljno nesmotreni i pustimo supu da se dovoljno dugo kuva na kraju nećemo dobiti ništa drugo osim jednolične kaše. Jednolična kaša nije lepa za jelo ali je lep primer maksimalne entropije. Nema ništa drugo osim jednoličnosti, nema više ni traga šta je to šargarepa a šta kost.
Uredjen sistem
neuredjen sistem
Strela vremena
Moj domaćin je onomad pisao o tome kako definisati protok vremena. Nemamo neke kosmičke podeoke, tražimo neku univerzalnu meru kojom bi smo odredili da li vreme teče ili stoji, da li teče unapred ili, nedajbože, unazad. Jedna lepa pojava za definisanje protoka vremena je entropija. Dakle, ne može šargarepa da se dobije iz supe – može samo supa iz šargarepe. Ako gledamo snimak raskuvavanja šargarepe znamo da vreme teče unapred, da snimak nije obrnut. Dakle, stvari se kroz entropiju prirodno raspadaju. Supa bi se skuvala i bez šporeta, ako bi smo dovoljno dugo čekali (naravno, bila bi potpuno bezukusna). Ako hoćemo da održavamo stvari ovakvim kakvim jesu moramo da ulažemo energiju, rad. Što se nas tiče – vreme je nastalo u Velikom prasku i ide samo u jednom pravcu. (Ko je rekao da je salo pokazatelj entropije a da se za mišiće ulaže rad?)
Enegija
Neko je rekao energija = progres = civilizacija. Jedna od najbitnijih stavki po kojoj može da se vidi razvitak jednog društva je potrošnja energije. Gledamo li kroz istoriju kako se kretala potrošnja energije na nivou planete možemo primetiti da su veliki padovi u potrošnji energije nagoveštavali velike istorijske događaje, veliki krah berze ’29. kao i drugi svetski rat. Izvori energije kroz istoriju su se kretali od drveta, uglja, nafte pa do fisije a u budućnosti ćemo verovatno videti i fuziju (naravno ne mislim na fuzioni izvor koji povećava entropiju kao H bomba) a možda i anhilaciju (anhilacija je proces totalne destrukcije, proces u kom materija nestaje a ostaje samo energija). Naša glad za energijom se povećava a izvori energije se smanjuju svakim danom. Nafte će nestati jednog dana, uranijuma će nestati jednog dana, vodonika takođe, vetrovi će prestati da duvaju a i sunce će se ugasiti. Na posletku, „poješćemo“ celu planetu da bi smo je pretvorili u energiju.
Ima li Sve Ovo dugoročnog smisla
Hm... meni se čini da nema. Da li ćemo uspeti da ostavimo neki trag iza sebe - nećemo. Proći ćemo kao ta šargarepa u supi. Svaka informacija, svaki trag postojanja će nestati u kosmičkoj smrti kada entropija dostigne maksimalni tj. termalni nivo. Da li to možemo da sprečimo? Odgovor je – ne možemo. Možemo se seliti sa planete na planetu, trošiti njene resurse – na kraju krajeva, potrošiti nju samu kroz entropiju ali kada se temperatura ujednači u svim delovima svemira, recimo zbogom ujka Luju.
Sve ovo je pod pretpostavkom da je naš univerzum zatvoren sistem. Da li je?
Beleske na horizontu događaja:
Pošto je sve ovo veoma upitno a i mnogo daleko, to nas ne sprečava ni najmanje da mi nazdravimo za praznike: Živeli!