Oko devet sati, kao i obično, teme su bile "Vreme života i vreme smrti". To je trajalo neko vreme. Posle se pričalo i o tome ko je peder a ko ne, na srpskoj političkoj sceni. Nikada neću biti sigurna kada je ta reč upotrebljavana kao seksualno opredeljenje a kada kao karakterna osobina. Ni da li to spada u "Vreme vlasti" ili "Vreme zla". U svakom slučaju, gde god da je otac nacije bio noćas, štucao je.
Dok se nije prešlo na neke beznačajne teme. Najznačajnija od svih beznačajnih tema bila je: da li je Dinkić lagao za soma eura po glavi stanovnika ili je verovao? I da li to ima veze sa licemerjem ili sa rečenicom mog mlađeg sina (8) koji je rekao: "Mama, molio sam se za Yu-gi-oh karte, ali nisam se molio bogu - u njega ne verujem".
Verujem da beznačajne teme svi bolje podnose uz značajno dobru večeru. Nas osmoro odraslih i četvoro dece jelo je "za sve pare". Domaćica se pokazala kao prava. Ja sam jela ćurku, deo od bataka, uz izuzetno pečen krompir u rerni. Posle sam jela saher tortu, kojoj možda nije ravna ni ona iz Beča. Meni je najznačajniji deo bila večera. Ovo je bio prvi put da večeram u gostima za Novu Godinu. Uvek sam kod kuće i nikada ne gledam novogodišnji program.
Dok smo večerali iz televizora je dopirao zvuk koncerta sa trga, koji je prenosio Studio B. U nekom užasnom i ničim izazvano promenjenom aranžmanu, Kiki je pevao pesmu "Čekaj me". To je zvučalo grozno, pa je neko rekao "Zaj...", ustao od stola i promenio kanal. Na HRT-u je bio koncert Olivera Dragojevića. Tu smo se svi obradovali. Ne za dugo. Jer su imali tako haotičan prenos koji je stalno prelazio na neki drugi koncert u Opatiji. To nas je stravično nerviralo. Na drugim programima nije bilo ništa bolje.
Pametnu decu ništa osim večere tu nije zanimalo, pa su otišla da se igraju u dečijoj sobi. Domaćin je menjao programe i ja sam se osećala kao da devedesete još traju. Tada sam još uvek gledala televiziju i pamtim da je bilo sve isto, jednako dosadno i besmisleno. Na Pinku je naravno bio Grand Šou. Ili Parada ili kako se to već zove. Prepoznala sam Lepu Brenu, Lepu Lukić, Tozovca i Cuneta. Pitala sam ko su neki koje ne znam i dobijala uvek isti odgovor: "Ibarska".
Bližila se ponoć. Domaćica je predložila: "Hajde da iz pedagoških razloga vratimo na Studio B, tamo je sad Bajaga, pa da pozovemo decu i dočekamo Novu Godinu." Dakle - za decu spremamo "doček na Kolarcu"? Smejali smo se i ja sam izjavila da ću napisati blog o tome, sa naslovom kakav sam stavila. Uz sav smeh i svo obožavanje domaćice i njene duhovitosti, razmišljala sam da li ti klinci sad misle da smo mi jezivo licemerni? Pa oni su u sobi čuli sve šta se slušalo u dnevnoj. Mišljenja sam da deca ne podnose licemerje. Svesno, nesvesno, kao god - ne podnose ga. I da ga u životu potom surovo kažnjavaju. Ili porastu u one koji bivaju kažnjeni. Osim toga, šta ako je mom Nidži Bajaga isto što i ovi sa Ibarske? Nemam pojma. Ali to su bile moje prve misli u Novoj 2011. Posle sam mislila na nešto drugo, što spada u "Vreme uživanja", ali koga pa to zanima... Dakle, želim vam svima Srećnu Novu Godinu, uz najomiljeniju Nidžinu pesmu: