Ili: moj takozvani lični problem s "reformisanim" Dačićem
Na početku, voleo bih da se razumemo: ovo nije tekst o Ivici Dačiću.
Reformisani Dačić samo je povod ― iako mu se ne može sporiti da je potpunom rehabilitacijom SPS-a uspeo nešto što se koliko juče činilo kao mission impossible ― ovo je tekst o nama: nereformisanima, zaostalima u lošoj prošlosti, o nama (zlo)pamtilima, jednostavnije rečeno: kočničarima sveopšteg progresa…
Naš problem, naravno, nije toliko što je Dačiću oprošteno sve ― problem je u tome što nama nije oprošteno ništa.
O nama koji nismo naučili da se smeškamo dok nas potkradaju cereći nam se u lice.
O nama koji nismo pristali na kolektivnu lobotomiju, o nama nezahvaćenim sveopštim reformskim talasom koji je u sebe usisao čak i Vučića, Palmu i ostale Bajatoviće ― jednom rečju: o nama budalama.
O nama koji i dalje imamo sasvim ličan problem zato što pamtimo izjavu “Jedan od njih je već platio glavom” koju je, nakon atentata na Zorana Đinđića a u kontekstu Miloševićevog izručenja Hagu, 2004. dao Dušan Bajtović ― potpredsednik reformisanog SPS-a i direktor državne gasne kompanije s platom od 12.000 E.
O nama koji se sećamo da je reformisani Dragan Marković Palma bio potpredsednik Arkanove stranke.
O nama koji sumnjamo u novotkriveni regional-patriotizam Maje Gojković.
O nama koji nismo zaboravili Bakija ― aktuelnog predsednika UO JKP Železnice Srbije.
O nama koji ne volimo tigrasto i koji se osećamo lično uvređenim zbog estetike koju promoviše aktuelna predsednica srpskog parlamenta.
O nama koji ne želimo da "razumemo političku realnost".
O nama koji verujemo u to da uvek postoji mogućnost (drugog) izbora.
O nama kojima se steže utroba od Tijanića na čelu RTS-a.
O nama koji smo isuviše radikalni te, kao takvi, više nemamo vlastite predstavnike na aktuelnoj političkoj sceni.
O nama koji bez ijednog valjanog razloga i dalje s mazohističkom upornošću gledamo Utisak nedelje - jednako zgroženi dok nam eksperti tipa Đokice Vukadinovića kradu vreme, "objašnjavajući" nam bilo šta...
O nama koji nemamo “koalicioni kapacitet” (čitaj: nikom potrebni).
O nama koji smo čitav život proveli kao budale.
O nama koji smo protraćili bar po dvadeset godina verujući u neku drugačiju stvarnost.
O nama koji svakodnevno svodimo račune.
O nama koji smo uvek u minusu.
O nama koji, izgleda, nemamo pametnija posla...
Literatura:
Biljana Srbljanović, Diplomski ispit, 2008.