Sve je počelo slučajno, kako to uglavnom biva sa većinom bitnih stvari.
Pre desetak godina, kao mlada nastavnica istorije, ali i neko ko je završio nižu i srednju muzičku školu, Ksenija MIrković se prihvatila vođenja hora i pripreme predstave u OŠ " Ljuba Nenadović" u Žarkovu. Na sreću dece sa teškoćama u razvoju, a pogotove one sa autizmom, predstavu je videla tadašnja direktora OŠ „Antun Skala“ (škola za decu sa teškoćama u razvoju) Jasmina Jovanović i oduševljena onim što je Ksenija uradila, pitala je da li bi pokušala nešto slično da napravi u njihovoj školi. Kako nikada nije radila sa decom sa teškoćama, bila je zabrinuta da li će umeti tako nešto, ali je odlučila da pokuša.
Na pitanje kako je izgledalo u početku, jednom prilikom je izjavila sledeće:
– Početak je bio najteži. Prvi korak je bio da me prihvate, da postanem deo njihovog života. Drugi da uspem da zadržim njihovu pažnju duže od nekoliko minuta (sad probe traju i do dva sata, dva puta nedeljno). Onda da im objasnim šta treba da rade, i da ih uverim da nije strašno ako ne uspeju „iz prve”. Morali su da nauče note i da sviraju neki instrument. Ali kad su jednom savladali tekst, muziku, glumu i koreografiju, više nije bilo problema, jer moji „vilenjaci” se uspešno uklapaju u svaku grupu posmatrajući druge, nikad, ali zaista nikad, ne zaboravljaju naučeno, veoma su profesionalni, nemaju tremu i po sceni se kreću samouvereno. Iskreni su i privrženi, i za mene je svako od njih inspiracija – ponosna je mlada nastavnica.
Potvrda za ove reči su pesme koje je Ksenija napisala za svako dete iz svoje muzičke radionice, vodeći računa šta kom detetu odgovara, od teksta, pa do melodije i aranžmana. Snimljen je i CD koji se zove Vilinska pesma, a nosi ime po jednoj od pesama, na koju se, moram da priznam, uvek rasplačem.
Pored CD-a Ksenija je sa decom uradila i predstave "Čarobna škola", "Gusarijada" i "Vozić" (izvinjavam se njoj i deci ako sam koju propustila), a sa kojima su gostovali širom Srbije.
U radu joj pomažu i dve mlađe sestre, Nevena i Anita. Ono što mi je bilo zanimljivo kad sam je upoznala je to da ih ima petoro braće i sestara i da su svi završili muzičku školu, a neki su sad i na muzičkoj akademiji.
Ksenija je, kao što već spomenuh na početku, jedno vreme odustala od bavljenja muzikom, završila istoriju i posvetila se nekim drugim stvarima. Na sreću dece, a mislim i svoju ličnu, shvatila je da je muzika i rad sa decom ono što voli i što veoma dobro ume da radi. Velika šteta bi bila da odustane od toga i ja se nadam da se to neće desiti.
Pre neki dan mi je rekla: "Ja to jednostavno volim." Mislim da je to najvažnije kad su deca u pitanju, sa ili bez teškoća.
Ksenija trenutno vodi muzičku radionicu koja se nalazi u OŠ „Antun Skala“, koju uglavnom pohađaju deca sa autizmom, ali i drugim teškoćama.
Sa decom iz Skale je napravila predstavu " Pepeljugina plesna škola" čija je premijera sutra, a koja je i bila povod da napišem ovaj tekst.
Dakle, predstava se održava sutra, 28. decembra u 18h u svečanoj sali Narodne banke i pozvani su svi koje zanima šta to radi ova divna mlada žena i kako umeju da igraju i pevaju učenici Skale, jer je reč o mjuziklu.
Neću sve da otkrivam, ali koliko sam čula reč je o savremenoj Pepeljugi koja drži plesnu školu i princu koji je pobegao od kuće da bi postao plesač. Meni zvuči zanimljivo i nadam se da ću uprkos ovom snegu i ledu uspeti da odem.
Uporedo sa pripremanjem predstave, vrednica Ksenija je spremila i Novogodišnji koncert dece sa autizmom koji će se održati u sredu, 29.decembra u sali OŠ „Boško Buha“ na Zvezdari, na koji ste takođe svi pozvani.
Na koncertu će svirati deca uzrasta od 7 do 10 i od 14 do 18 godina.
Svima želim lep provod, kako na predstavi i koncertu, tako i za praznike koji slede.
Puno zdravlja, ljubavi i sreće u Novoj 2011. godini.
Nataša Buzurović