Milan Nikolić
INTRO: Povodom današnjeg i nekih drugih izbrisanih praznika, ulica promenjenih imena, cenzurisane istorije, tekst koji sam, pre nešto manje od mesec dana posvetio svim bivšim, sadašnjim i neobrisanim pionirima. Jer, svejedno je da li je reč o pionirima, proleterima, sve su to danas čete markirane za zaborav.
"Danas kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku reč da..." Da li se primećuje razlika u odnosu na današnja "obećanja" ili, malo srpskije - "zavetovanja" nekih novih ili jednostavno drugih klinaca među kojima je većina zakasnila za crvenu maramu, plavu kapu i još ponešto! Nije problem u marami, kapi, bluzi, simbolu odeljenske zajednice izvezenom na spoljašnjem džepu plave uniforme. Priznajem, znalo je to ponekad i da guši. Posebno kad stigneš u "starije razrede", pa bi, očekivano za to doba, želeo da se doteraš i da se dopadneš...Pa ipak, bilo je nebrojano puta bezazlenije za sve nas, pionire, koji nismo imali kiosk u školskom dvorištu, nego smo se prijavljivali za đačku kuhinju. Tako plavi i siti od onih nezamenljivih viršli sa senfom i jogurta iz trouglastog tetrapaka, koji su s razlogom našli svoje mesto u Leksikonu YU mitologije, nismo ni znali da se razlikujemo! Nismo ni znali da neko ima više, a neko manje, nisu nam rasle
ni zazubice ni kompleksi. Za nas su gastrabajterska deca, sa svojim šarenim patikama, duksericama sa fluroscentnim natpisima i farmerkama od onog jezivog "kamenovanog teksasa", jednostavno bili -džiberi! A to, u istinu i jesu bili! Samo što je vreme radilo za njih i još poneke, a ne za nas, musave od senfa i kinder lade, najomiljenijeg slatkiša sa Zapada, koji nam, baš tada, i nije bio neki neprijatelj. Ali neću sada o crvenom pasošu. Ta priča je poznata, a muke koje je sa vizama kasnije doživeo "nebeski narod" poznate su vam. Pa i vi ste nebeski, kao i ja, bez obzira na moju inkriminišuću pionirsku prošlost.Da se vratim na zakletvu. Šta smo to obećavali sebi i drugima tog dana, čije smo važnosti, u belim košuljama sa uštirkanim kragnama, bili svesni? Idemo redom: da ćemo učiti, raditi, poštovati roditelje i starije, biti verni i iskreni drugovi, da ćemo voleti svoju domovinu, razvijati bratstvo i jedinstvo, i CENITI SVE LJUDE SVETA KOJI SE ZALAŽU ZA SLOBODU I MIR!
Dok čitam sve ovo, uzbuđen sam i začuđen. Godinama nisam obnavljao zakletvu. Povodom pisanja o zaboravljenim praznicima, ja sam je - izguglovao! Šta u njoj vidim? Čemu su me učili ti opaki komunisti? MARLJIVOSTI I ODGOVORNOSTI, POŠTOVANJU, VERNOSTI, LOJALNOSTI I ISKRENOSTI, ISTINSKOM PATRIOTIZMU (ne i nacionalizmu - povodom toga pročitajte tekst Džordža Orvela, da ne tražite, postavljen je na sajtu Peščanika) KOSMOPOLITIZMU I ANTIFAŠIZMU! Ja samo tako mogu da prevedem sve odrednice pionirske zakletve. Niko me nije učio da je domarsko mesto za "ove sa fakultetom" i da se i za njega mora "biti u stranci", da je dobar đak po pravilu luzer i budala. Niko mi nije šapnuo na uvo da se patriotizam meri po opljačkanim šporetima i kajlama, i da je, suštinski - ISPLATIV. Nisu mi, zlotvori, rekli ni da je patriotizam odličan poligon za karijeru, profesionalnu i životnu, da garantuje aplauze i popularnost, sladak život i priznanja...Ti, "nekrsti", me nisu upozorili čak ni da je patriotizam nešto više od iskrenog osećanja koje motiviše na rad za dobro svih, već da je i odličan alibi za pucanj u leđa, pesnicu u vilicu, praćku u glavu, baklju u usta, kamen u izlog, vatru kroz prozor neistomišljenika. Ništa mi od toga nisu rekli i ja danas ne mogu biti patriota po novim aršinima, već samo skitnica, bez rama i institucije, piskaralo prevaziđenih ideja, kolekcionar uspomena upozoren da su merila za ljubav prema domovini iz korena promenjena. Nigde ne pristajem, kao Kolridžov Stari mornar.
Moram da vam kažem da sam bio obasjan nekom lepotom, setom, pa nek je i patetika, ako baš insistirate, kada sam leta 2009.stajao ispred Osnovne škole "Vladimir Nazor" u Rovinju. I popio prilično skup espresso na trgu Maršla Tita. I ja ne mogu da prihvatim činjenicu da me baš nikako nema u kamenju Dalmacije, brdima Tjentišta, istarskim pejzažima, golubovima sa Baš čaršije...Kako je to ljudi moguće? Šta da radim sada sa TIM NESPORNIM DELOM MOG IDENTITETA, sa onim fotografijama iz Makarske, na kojima sedim na plaži sa crvenim "mišićima" za plivanje? Da se pravim da se to nikada nije dogodilo, da ubedim sebe da to nisam ja, da se predam nostalgiji i da ćutim, ili da okusim, tu zanosnu aromu mržnje i bacim kamen! Lako je ovim novim klincima, koje god godište bili. Oni se, kao muve za med, lepe za huškačke ideje, hrane teorijama zavere, veruju da je "srBstvo" alibi za sve i u ime njega nastupaju. A, kada bi ih samo pitali, za par datuma iz istorije tog istog srpstva, teško da bi dobili bilo kakav odgovor osim možda onog - "Zini da ti kažem!" ili "Jel ti to mene provociraš?". I opet za kamen! Njih nisu učili ni lojalnoisti ni vernosti, oni se lako transformišu iz "ortaka" u svedoke saradnike. Iz kumova u ubice. Ali nikada neće poreći onu "Bog na nebu, kum na zemlji!". Varaće, ali će "čuvati" svetost braka. Brzinom svetlosti prelete put od "ljubim te tebra" do "smrade jedan izdajnički". Nemam ja tako vrelu krv, ni njoj odgovarajuću - čast. Ne naručujem garderobu sa sajtova za opremanje "srpskih huligana". Ja sam pionir, na mojoj uniformi je bio izvezen beli labud, a ne kukasti krst. To su dva nespojiva dizajna za dva nespojiva pogleda na svet! Mene je od fašista u svom okruženju bilo sramota. Kao ni moji drugari, ni pet para nisam davao za Dobricu, Matiju, za sve te bukače, guslare i "utuk na utuk" filozofe. Ne razumem ni njihovu religiju, ne mogu da verujem u njihovog Boga. A ne vidim neku posebnu razliku između Božijih zapovesti i pionirske zakletve. Poštujući svoja pionirska obećanja, ja činim i BOGOUGODNA DELA - pa, može se proveriti! Izguglujte zakletvu i otvorite crkveni kalendar! Šta ćete pročitati? Ne laži, ne kradi, poštuj majku i oca kao samoga sebe! Kako je moguće da čika Amfilohije može toliko da seje mržnju, a da se opet skriva iza Božijih skuta? Kako je moguće da episkopi danas obračunavaju kao kauboji na Divljem Zapadu i da ostanu čuvari hrišćanske ljubavi? I, što je još važnije, sa koliko lakoće se sve to prihvata? Ni predsednik zemlje ne sme jasnije i konkretnije da ukori autoritete u mantijama čak i kada ispod mantije živi silovatelj, lopov, lažov! Mora da "kohabitira" sa njima da bi ga narod voleo, jer narod je davno zaboravio tekst pionirske zakletve.Šetam Beogradom. Svuda oko mene kraljevi, kraljice, ruski carevi, nijedan jedini natpis nije sačuvan kao minimum poštovanja prema borbi sa fašistima. Kažu mi ovi branitelji, legalisti - "Tako su se ulice pre komunista zvale!" Jel' da? A šta ćemo sa Novim Beogradom koji su oni zgradili, onako iz temelja, u zanosu? I tamo su čak ostali samo Nesvrstani u imenima ulica, tu je Kenedi, pesnik Oton Župančič, Goce Delčev, sećanje na Parisku komunu. Ali, drugih heroja nema. Nisu više po meri. Ni oni, ni njihovi životi, ni njihova dela! Čak je i 27.mart u "širem centru" postao svojevrsna sramota! Ili je danas prihvatljivije biti ROB i unosnije sklapati PAKT, odnosno - DEAL! Sad mi je jasno zašto se žrtve kojim god jezikom ili narečjem govorile slažu i još jasnije zašto se DŽELATI koji god Božiji simbol nosili oko vrata - ODLIČNO RAZUMEJU. Ni današnje Prve proleterske, kao i svih proleterskih brigada - nema! Armiju su zamenili tigrovi i neki novi "vitezovi". Da li je Ivan, huligan iz Đenove, bio pionir? Po godinama bi trebalo da jeste. Da li se na njegovom primeru može sagledati manipultorsko odricanje od antifašizma u najvišim krugovima? Šta Vojislav Koštunica misli o tome?
Ne verujem u otimanje, ne verujem u poništavanje, ne verujem u brisanje. Uzmite sve, ali sliku iz Makarske vam ne dam! Ne dajte ni vi vaše, sigurno imate neki kadar od Vardara pa do Triglava! Ukoliko još istrajemo u poslednjem pionisrkom obećanju da ljude delimo samo po tome koliko cene slobodu i mir, i ni po čemu više - NISMO OBRISANI! Čuvajte pionira u sebi. To ne može da škodi.