Milan Nikolić
INTRO/EDIT: Bes poklonika unitarnosti i jednoobraznosti čija se sva mudrost rezimira u frazi "Srbija Srbima", ali ne samo u odnosu na krvna zrnca i genetiku, već i u propisanom modelu mišljenja, govora, veroispovesti, jezika, dakle svih "jahača identiteta" dopunjena je i svojevrsnim, nepisanim, ali podrazumevanim, kanonom vizuelnog, ličnog stila i imidža. Kao takav, on, identično kao i sve drugo, ne bi smeo da odudara od uobičajenog, prepoznatljivog i očekivanog. Dakle, mora biti integrisan u kolektivno. U suprotnom, gnev dobija opravdanje. Jer agresija, taj eklatantni izraz nemoći i neznanja, zahteva stalnu infuziju, hranjenje, prevdeno - nove mete.
Ne verujem da je iko od tih koji radije stežu pesnice nego što misle, upućen u neku vrstu filozofske, odnosno teorijske podloge (mada to može zvučati pretenciozno,) pripadnosti emo ili hipster pokretu, koji međusobno nemaju ništa zajedničko, ali su njihovi poklonici dovoljno (vizuelno) disharmonični u odnosu na monolitnu okolinu i njene aršine ("grudi u vis, haljina na pod", "biceps, tripces, orao na ramenu, zlato oko vrata") da lako zaiskre u nekom nemuštom oku i zasmetaju.
Zbog toga, analiziraću nekoliko slučajeva terora nad novim/starim manjinama - od prebijanja "emo tinejdžerke" u srcu "prestonog grada", rečno jezikom Amfilohija Radovića, koji pozivnjem na Božiji gnev i bič inspiriše onaj konkretniji, čulniji, prepušten "vernim sinovim nacije", do nasilja nad verskim manjima i pripadnicima pokreta, koji su, sasvim bezazleni u odnosu na srpsku ideju, štagod ona bila, čak ni u kakvoj vezi sa njom. Nezainteresovani za politiku, ideologiju, ali opet - disharmonični, potencijalno opasni. Za razliku od ljutog Boga koji se "oglašava" prirodnim nepogodama, a ponekad je i za to jednostavno nezainteresovan, domaći orlovi ništa ne prepuštaju slučaju. Krv mora poteći iz usta i noseva, a Srbija mora biti "odbranjena".
ŽIVOTA - DOBRO IME ZA LOŠEG SRBINA
„Hare, Hare, Krišna, Krišna!“ – sećate li se ovog urlika u teretani, od strane glavnog u bloku, baje koji ne podnosi i ne prihvata svoje komšije koji, sticajem nesrećnih okolnosti, žive u ulicama nazvanim po liderima Pokreta Nesvrstanih. Ponosan na poziciju svog solitera koji stoji u ulici, krštenoj po „pravoslavcu“, Rusu, Juriju Gagarinu, ovaj kralj šikanira sve „Krišne“, koje isto vole da dižu tegove, ali to nije dovoljno da mu budu „braća“. Kada jedan „Krišna“, koji je ponešto i pročitao, objašnjava da Gagarin nije bio pravoslavac, nego komunista i da Nehru nije bio Indijanac, već Indijac, kao odgovor dobija – MACOLU! Scena iz priče „Gnev“ u blokovsko-srpsko-univerzalnom (jer GLUPOST je univerzalna, zar ne?) filmu „Sedam i po“, odličan je intro za vest da će Srbija morati da plati 10.000 eura zbog napada na pripadnika verske sekte Hare Krišna, saopštio je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu.
Naime, član ove hinduističke zajednice u Srbiji, Života Milanović, iz sela Belice, pored Jagodine (osetio sam da Palma nije do kraja sproveo reforme tamo), od 2000.godine je dobijao pretnje telefonom, a između 2001.i 2007., više puta je napadan, uključujući i napad nožem. Datumi pokazuju da se sve odigrava u poslednjih deset godina, dakle u novoj, srpskoj demokratskoj epohi. Pretpostavlja se, u Strazburu, da su napadači iz lokalnog ogranka desničarske organizacije „Obraz“. Lokalni ogranak? Čemu to služi u slučaju organizacije poput ove? Da li to možda znači da je i verovatno i moguće da će neki klinac, kome, recimo, fali pet godina do punoletstva, kada stekne pravo glasa, imati „legitimnu mogućnost“ da zaokruži Dveri, Mišu & ekipu na nekom listiću i ubaci u neku kutiju!
Čemu služe lokalni ogranci pokreta, koji tvrdi da nešto „čuva“, „brani“, razdvaja „krst“ od „nekrsta“, osim za eventualni zvanični politički angažman ili samo za pojačavanje kontrole postojanja „gamadi“ po okruzima?
Strazbur je delimično u pravu, kada navodi da su napadi motivisani „verskom mržnjom“ (Član 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima...), jer, ovde je „verska mržnja“ samo integralni deo opšte mržnje prema svemu što se ne uklapa u kanone „čestitog, tradicionalnog srpstva“, viđenog okom, umom i, napose, dušom, njegove budne, (gnevne) čuvarne dece. Života je možda imao predispoziciju da bude „fit“ i „po jusu“, ali neko ga je zaveo na stranputicu. Prema tome – MACOLA!
Životi, inače, niko nije kriv što nije Miladin. Na šta bi ličilo da se u tim draperijama prošeta Skupštinom i svrne u restoran na šampite. Ali, eto predloga za Palmu, jer su Belice locirane u opštini grada Jagodina. Ovoga puta deklerativno upozorenje i osuda (ako ga uopšte bude) ne sme biti dovoljno! Života mora da poseti zvanične
institucije kako bi se još jednom odigrala „demokratija na delu“. Naravno, ta „šetnja“ neće sprečiti buduća prebijanja, ali zakoni ove vrste kod nas su ili „u proceduri“ tj.“nacrtu“ ili se ne poštuju. A pozivi na šampite možda važe samo za tabadžije. Ako Života, čak i ukoliko ostane u haljini, pređe „granu“, ali pod obavezno ka Zapadu, i zavali nekog studenta, prolaznika, kafedžiju, može da dobaci do red carpeta ispred Skupštine. Drugačije, teško!
DRESS COD REVOLUCIJA
Mržnja čuvara (hrišćanske) ljubavi ne zadržava se samo na „verskom diverzitetu“, slogan „PRETUCIMO HIPSTERE!“, koji je osvanuo pre nego što sam ja, iskreno, uopšte saznao koliko su oni nekome važni u Srbiji, potvrđuje pravilo. Ima li izuzetaka? Prebijanje EMO devojčice u centru grada (prolaz koji povezuje Knez Mihajlovu i Obilićev D&G venac), zbog njenog intenzivnog make up-a i roze pramenova, takođe nije exception. Prvopomenuti su inače pripadnici svojevrsne kontra kulture, alternativci, poklonici boginje Neponovljivosti. Pripadnici EMO filozofije i stila okrenuti su unutrašnjem, emocionalnom doživljaju sveta. Sve se to ogleda u izboru muzike, i, što je još „opasnije“ – imidža, odabira garderobe, dakle, vizuelne prezentacije. Tu je greška!Kako lakše i brže „zapasti u oko“ nekom Čuvaru čistog obraza? Koliko devojčica od 15 godina uopšte može nečemu zaista da „pripada“,o tome batinaši ne razmišljaju. „JA SAM BATINAŠ I JA BATINAM“ – kaže „profesionalac“ u Kafkinom „Procesu“.
Ne smem ni da pomislim na prelistavanje LEKSIKONA POTKULTURA. Kada bi se samo dvadesetak njegovih strana „izlilo“ u Srbiju, eto nama građanskog rata. U nekim drugim krajevima sveta, različitost se tretira kao bogatstvo. Za Stari Rim je važilo da je bio originalni „melting pot“. Greota je ne prošetati kvartom ili obalom neke metropole gde se mogu sresti drugačiji. Turistički vodiči vas čak teraju na to. Ne tvrdim da se ekscesi ne dešavaju, ali zna se šta za njih sledi.
Ne mogu da se otmem utisku da živim u vremenu nepodnošljive, ali stvarno nepodnošljive lakoće mržnje. Čak i kada je ona samo hir, nepromišljeni stav, verbalna verifikacija gluposti. Gotovo na dnevnom nivou niču novi etaloni za nove oblike rasizama u širokom luku - od gabarita („Crknite debeli!“) do arbitraže lepote (esteska diksriminacija) i sve u krug. Pritom novi „rasizmi“ nisu smenili, tj.zamenili stare. Boja kože, veroispovest, seksulnost – sve se to i dalje računa!
Zbog svega toga podržavam neumoljive postulate POLITIČKE KOREKNOSTI i njihovu primenu u Srbiji, ma koliko ta ista korektnost nekada može biti sama sebi i svrha i cilj. I ne mora da znači da je politički korektan zaista korektan. Ali, svako izjednačavanje onih koji „nisu protiv“, ali „ne podržavaju“ i „razumeju gnev batinša mada ga nikako ne odobravaju“ sa onima koji upiru prstom u ono u šta pokušava da uperi ovaj blog, jeste, kako reče Borka Pavićević, „dramaturgija oživljavanja mrtvih lica i njihov povratak na scenu“. Dosta, budite malo nekorektni prema dominantnoj, većinskoj verziji korektnosti – „Uoči, prepoznaj, pokušaj da lepo objasniš, pa ako ne ide, pretuci!“ I "na lokalu" i "prestonom gradu"!