Bojan me dovezao do Guverdžinlika i pravio mi društvo dok nije stigao autobus , a to je bilo oko 15 do sedam uveče. Poljubismo se kako i dolikuje i ja se u ukrcah kroz srednja vrata u bus. Krenuo sam za Selčuk gde mi je Fu telefonski već rezervisala sobu u pansionu Homeros. Bojan je tamo odseo pre nekih pet godina i preporučio mi ga pričajući mi zanimljive priče, događanja i druženja sa vlasnicima, sestrom i bratom, Ojom i Dervišem. Jutros za doručkom sam otkrio da postoji još jedna sestra, starija, koja me srdačno dočekala i poslužila fantastično neobičnim doručkom. Kasnije smo nastavili komunikaciju...ali o tome kad dođe vreme.
Vraćamo se u autobus. Osim šofera, konduktera i mene, u busu je bilo još samo četiri putnika! Intimna skoro porodična atmosfera. Već sam pisao o zadivljujućoj čistoći i vođenju računa o higijeni u Turskoj, svuda i na svakom mestu ali ne mogu a da ne nastavim! Autobus je izgledao kao da je tek izašao iz Mercesove fabrike! Moram da ih reklamiram, firma je AYDIN i vozi od Bodruma do Izmira sa stajanjem u Kušadasiju i Selčuku. Elem, zavalim se ja u udobno i prostrano sedište, što nije mala stvar uzimajući u obzir moje gabarite, 185cm visine i 92 kg težine, skroz ispružim noge (ne mogu da verujem!) i počnem da zevam u mrklinu mraka koja se prostirala oko busa, sa podrazumevajućim zvezdama na vedrom i hladnoću donosećem nebu. Ljubazni kondukter kojem sam jedva uturio pare za prevoz, Neka, ima vremena, pa ljudi smo...nije znao šta će samnom! Nudio mi slatku i gorku tursku kafu, nes kafu iz kesice, čaj, sokove, Jao kako dobro miriše a tek ukus..., govorio je pokazujući mi flašice sokova od marelica, pomorandži, borovnica, višanja, ananasa.... Dobro poznavajući sopstvenu bešiku, morao sam više puta da ga ljubazno odbijem. Bio je vidno razočaran! Ali nije posustao, pucnuo je prstima i na licu mu se videlo da se setio još nečega. Odnekud je izvukao kutiju i iz nje mi pružio tri kesice sa kolačima na fotografijama. Nisam ga odbio. U dve (odmah sam otvorio jednu) su bili kolači koje bih napribližnije da mogao opišem kao mali Milchbrot sa sve suvim grožđem a treći, kojeg sam poslednjeg pojeo, isto to ali sa kakaom. Mehkano, ukusno, prste da poližeš...i jesam. Put se otegao a mene ni brige, miran i opušten kao nirvanisani Buda. Stigao sat ranije ili sat kasnije, meni ravno do Republike Kosovo!
U neko doba, doba koje mi je kondukter označio kao vreme stizanja u Selčuk, svratimo mi u Kušadasi, na autobusku stanicu. Izađe šofer, izađe kondukter i ono preostalih putnika. Izađem i ja, šta je trebalo, da izigravam stidljivu snašu u praznom autobusu? Izađem da protegnem noge i ne zapalim cigaretu. Kolodvor poluprazan, dva, tri autobusa pristigla posle nas, iz njih tri babe, nekoliko klinaca i petorica, rekao bih Kurda. Muvljem se ja po kolodvoru desetak minuta, 'ladnoća mi se već uvukla u giljke, ne zapalim još jednu i odoh domu da se vrnem, tj toplom sedištu. Potraja to stajanje, brat bratu jedno pola sahata. Moja neubeđenost da čekamo gomilu turista koja će se jedni preko drugih grabiti za mesto, pokaza se ispravnom. Kad najzad krenusmo, iz Kušadasija nam se priključiše još dva putnika.
I dok dlanom o dlan, eto nas u Selčuku! Pozdravih se autobuskim življem a posebno s kondukterom, adrese ne razmenismo, videćemo se mi još. Na stanici, ivičnjaku bulevara Sečučkog, dočekao me, bilo je već prošlo deset, Derviš mašući rukama i uzvikujući nešto kao Mićka, Mićika! Taj sam, rekoh, you are Dervich? Ma kako da ne, idemo u pansion da se smestiš. Pansion uređen kao iz vremena naših, pardon, njihovih, ne baka nego prabaka i pradeka. Moja soba ima dva od masivnog drveta izrezbarena kreveta, s obe strane uzglavlja dve cvetne rukom slikane arabeske koje nisu kič nego avec amour urađena dela nepoznatog Majstora. Kupatilo iznutra najsavremenije a spolja „ograđeno" drvenim, takođe rezbarenim zidom čiji slobodan prostor u vidu većih ili manjih pravougaonika, zauzimaju tkane tapete sa motivima cveća, puzavica i svakojakog ali oku prijajućeg biljnog rastinja. Nahtkasne, noćni ormarići, cenim da su iz vremena Mehmed Paše Sokolovića. Na jednom, sedeći na krevetu, sada ovo pišem. Ispod LapTopa se nalazi nekakva čipkana stvar koju ne bih mogao nazvati šustiklom, sva je prozračna, u prvi mah se učini čoveku da je ne sme dotaći ali je ona čvrsta i pouzdana. Vreme njenog nastanka ne mogu da utvrdim a ne želim ni da se raspitujem, neka i za vas i za mene, to ostane tajna.
Da se časkom vratim na doručak. Na veeeelikom tanjiru se nalazilo: Puter, med, slatko od jagoda, kuvano jaje u ljupkoj keramičkoj posudici, jabuka izrezana na kriške, isto tako pomorandža (sa korom), kriške Kivija i neoljuštena mandarina. Uz sve to bela kafa i hleb po izboru. Rano mi bilo te ne savladah sve a mandarinu strpah u džep.
Posle doručka, za dve lire (jedan evro), odveze me kombi do donjeg ulaza u Efes. Tu mi se navrze jedan taksista koji je odlično govorio engleski i nekako se iscenjkasmo (ništa unapred lova) i dogovorismo da me prvo odveze do pećine Sedam spavača a zatim na vrh planinčine da posetim restauriranu kuću - crkvicu posvećenu Devici Mariji. Pećima Sedam spavača nalazi se visoko na brdu iznad Efesa. Taksista je ostao da me čeka a ja sam se muflonski uzverao uz prilično oštar nagib za moja staračka kolena.U tz živoj steni je izdubljena velika pećina ali se pored nje nalazi još veliki broj manjih, tek toliko da stane sarkofag takođe isklesan u steni. Legenda kaže da su se pred progonom hrišćana tu sklonila, sakrila, sedmorica mladića sa svojim psima. U doba vladavine Imperatora Decijusa pronađeni su i ubijeni. Legenda dalje veli da su za vreme Imperatota Teodosijusa oživljeni, vaskrsli. Posle ovog vaskrsenja, mnogi Hristovi sledbenici su želeli da budu baš tu sahranjeni. Vremenom je to mesto postalo veliko groblje i sveto mesto. To je potrajalo do XII veka a zatim vreme učini svoje. Ova legenda nije zabeležena samo u hrišćanskim spisima, i u Islamskom svetu se zna za nju pod imenom Ashab-ul-Kehv.
Crkvica, kuća, posvećena Devici Mariji se nalazi visoko u brdima obraslim maslinjacima i crnogoričnom šumom. Praktično je ne vidite dok ne stanete pred nju. Papa Benoa je govorio da je Sveti Jovan dolazeći u Efes sa sobom poveo i Hristovu mamu Mariju. Katrin Emerih za koju se tvrdi (?) da je iako neobrazovana, bila hrišćanski mudrac i mislilac, je istražujući sve moguće spise, iznela pretpostavku o postojanju Marijine kuće baš na tom mestu. Zahvaljujući istraživanju Per Pualen Janga, 1892 godine, kuća je nađena. Krova nije bilo, ostali su samo temelji i poluporušeni zidovi. 1914 godine doneta je odluka da se ova kućica restaurira i da se mesto zvano Panaja-Kapulu proglasi svetim mestom. Brojni su hodočasnici iz celog sveta koji posećuju ovo mesto. Pedesetak metara niže se nalazi čudotvorno lekoviti izvor iz kojeg je i Marija pila vodu.
Taksista me bez i trunke nervoze čekao, ljubazno je odbio da u mom društvu popije čaj ili kafu. Oprostismo se kod gornjeg ulaza u Efes. E sad samo naniže, reče mi opraštajući se. Na blagajni platih 12 lira za ulaz, što se pokazalo kao mizerna cena spram onog što sam video i doživeo! Efes je i sad ogroman a kakav li je tek bio u svoje doba! Svud oko mene nemački i japansk turistii, jedva pronađoh jednu amerikanku i zamolih je da me fotografiše tako da se iza mojih leđa vidi pročelje Celzusove biblioteke. Ona to ljubazno i uradi. Ovu biblioteku je sagradio Juluje Cezar 135-te godine naše ere u čast svog oca Celzus Cezara, vlastodršca Azije. Pročelje biblioteke je fascinantno, donji stubovi na kojima počiva građevina su viši za metar i po do dva, od onih na spratu i razlikuju se u kapitelima. Donji kapiteli su rađeni u Jonskom stilu a gornji u Korintskom. To naizgled nejedinstvo stila ustvari doprinosi lepršavosti, čipkastosti i razigranosti kamene građevine.
Udaviću vas ako ovako detaljno nastavim da opisujem veilčanstveni Efesus! Po predanju, Efes su osnovale Amazonke, što i danas privlači pažnju, osobito muškog dela populusa. Jedinu falinku pronalaze u odsecanju sise, zarad boljeg rukovanja lukom i strelom. Takođe po predanju, Efes je po drugi put, posle razaranja skoro do temelja, osnovao Androkle sin Atinskog Kralja. Zatim su Efesom početkom 7. Veka pre n. e. zavladali Persijanci. Mladi junoša Aleksandar Veliki je, pošto mu je bilo usput, na svoj način to regulisao i za vladara postavio svog generala Lizimaha. Efes je više puta rušen, obnavljan, čak i dislociran! Efes je u svoje vreme bio veliki trgovački centar i najveća luka u ovom delu Male Azije, veruje se da je imao oko ili preko 200.000 stanovnika. Mnogo je istorijski značajnih osoba bilo na ovaj, bilo onaj način, povezano s Efesom. Počev od Heraklita Mračnog (rođen i život proveo), raznih grčkih, persijskih, rimskih... vladara, Kraljeva i Careva, preko Matere Božje, Svetog Jovana Evangeliste, Apostola Pavla...
Evo da skratim, navešću samo najvažnije artefakte: Stadium (stadion) dužine 295 i širine 225 metara na kojem su se održavale trke konja i onih iz filmova poznatih kočija (Ben Hur npr). Na istočnoj strani se nalazi gladijatorska arena. Stadion je delo Neronovo. Javno kupatilo Hamami Luke, rezervoar vode, Državna Agora, Ostaci Bazilike posvećebe Devici Mariji, Odeon (malo pozorište), Zgrada Saveta, Hram Domicijana, Heraklova vrata, Trajanova česma, Adrijanusov hram, javna kuća, već pomenuta Celzusova biblioteka, Mermerna ulica, Agora, Veliko pozorište, pozorišna škola, Trg Efesove luke, Crkva Device Marije, ulica Stadiuma...
Milovao sam nežno delove kamenih stubova, sedeo u Velikom pozorištu i od reči do reči čuo one koji su se nalazili na sceni, dan je bio sunčan i lep, pogled skoro da nije mogao da obuhvati svu tu silu mermernih građevina i spomenika i od vekovnog hodanja izlizane ogromne ploče Mermerne ulice... Opušten, radostan, zadivljen, u svakom kamenu sam osluškivao i trudio se da čujem, u vekovima zagubljene glasove ljudi ovog Megapolisa.
Izvinite ako sam bio preopširan, Efesus ja takav da bih mogao do kraja života da pričam o njemu!
Nisam pomenuo Artemidin hram i kult koji je u Efesu uživala, a to nije baš mala stvar!
Pozdravljam sve one koji su se dopeljali do ovog kakvog-takvog kraja.
Mikele