Sve čestitke našim teniserima za pobedu kojoj se svako normalan obradovao. Razumljivo je i slavlje ispred skupštine koje je “kao i uvek spontano” Ukusi su različiti pa ne bih ulazio u umetnički dojam priredbe, koreografiju, parola i nadmetanje u pokazivanju koliko smo kao nacija dominantni u svakom pogledu, a ne samo u tenisu.
Ono o čemu bih ja malo prodivanio je kako političari licemerno prisvajaju uspehe naših sportista i koriste ih za lično promovisanje i promovisanje svojih stranaka, razbacujući se novcem poreskih obveznika , a pre svega o tzv.nacionalnim penzijama uopšte.
Ministarka podeli premije i nacionalne penzije, oni podigoše tri prsta otpevaše nešto ali ne pade im na pamet da barem deo premije daju za Kraljevo, a i to bi bilo patriotski.I pored euforije, u narodu ima dosta i kritike oko dodele nacionalnih penzija.
Rizikujući da mi se spočita da sam nepatriota , da omalovažavam naše nacionalne heroje kojima je Srbija iznad svega, «koji su srpsko ime i Srbiju uzdigli do nebesa», ipak ću postaviti jeretičko pitanje. Dakle, o opravdanosti razbacivanja sa nacionalnim penzijama a od novca poreskih obveznika i način na koji se rangiraju medalje. Po čemu su oni srednjoškolci koji su osvojili zlatnu medalju manje važni od tenisera. Zašto oni ne dobiše premije barem u iznosu polovine koje su dobili teniseri. Zašto i njima ne odrediše penzije.Slažem se da se daju razumne premije, odlikovanja, povelje ali ako nekome treba plaćati zato što digne tri prsta posle pobede koja mu donosi inače ogromne pare i rang na svetskoj listi.
Opredelenje za bavljenje sportom kod nas je lična stvar i, izuzev nekoliko sportova, sve je motivisano isključivo što većom i što bržom zaradom. Zarad toga se zapostavi i škola i sve drugo.Postaju mladići i devojke zaista vrhunski sportisti i vrhunski zarađuju, primer su teniseri, fudbaleri, košarkaši, za razliku od recimo atletičara koji tokom cele karijere ne zarade kao ovi tokom jedne sezone. Pa isto se odnosi i na glumce i druge estradne ličnosti koje takođe dobijaju tzv. nacionalne penzije. Pa valjda su tokom radnog veka uplaćivali u penzioni fond.
Niko normalan neće niti ko ima pravo da uopšte sumnja u to da se naši sportisti bore za nacinalne boje i da je svakom od njih mnogo draže kad pobede nego bilo kom ministru ili građaninu.E sada ima raznih vrsta sportista, a glavna razlika je da li nastupaju pred publikom pa po tom osnovu zarađuju od ulaznica, pa transfera ili su to šahisti, strelci koji nastupaju ređe i bez publike. Niko normalan ne može da tvrdi da se teniseri više bore za nacionalni ponos od atletičara, šahista , karatista, stonotenisera i drugih.Normalno je da se za osvojene medalje daju premije ali baš penzije, to je malo navučeno jer kako neko da dobije penziju ako nije uplaćivao u penzioni fond, a pogotovo ako , ako je verovati, ne plaćaju ni porez na zaradu već to čine u drugim državama. Pa neka im te države gde plaćaju porez daju i penzije.
U nekadašnjoj Istočnoj Nemačkoj koja je bila sportska velesila, spotisti su imali status zaposlenih ili kao članovi klubova ili ako su već radili primali su platu tog radnog mesta a zapravo trenirali i bavili se spotrom. Kada su završili karijeru vraćali su se svojim profesijama. Takođe, poklanjala se pažnja i da pored bavljenja sporta završe i neku školu.
Ovom prilikom ne bih ulazio u to šta je sve država u poslednjih nekoliko godina plaćala od novca poreskih obveznika i ne pitajući ih za to.