Nek uljeze i ta luda k nama
Da nam kuću napuni smijeha (Njegoš)
Kažu za tog čoveka da je, prosto rečeno, bio inkarnacija španskog duha.
Naravno, govorim o Don Kihotu (Don Quijote, por favor), junaku istoimene knjige, čiji je prvi deo obelodanjen daleke 1605. godine, a drugi desetak godina kasnije.
Pesnički rečeno, plamen njegove velike duše zasvetleo je na zemlji, dakle, pre više od četiri veka, i bio je za neke zaljubljenike u čitanje, iz moje generacije, nepomućena svetlost koja je obasjavala njihovo odrastanje. Jer, u njoj su videli ono što umnogome odlikuje španski duh: idealizam, koji se graniči sa ludošću, kao i realizam u gledanju na život. S tim što i taj realizam često označava šašavu težnju ka - nemogućem.
Zabeleženo je da je Hajne (Heine), dok je u detinjstvu čitao Don Kihota, plakao dirnut njegovim stradanjem. Ja nisam plakao, mada mi je, takodje, bilo žao jadnog Viteza-lutalice (više sam tada voleo izraz Vitez-Tužnog-Lika), kada su ga, u ne retkim situacijama, prebijali na mrtvo, na izgled ni krivog ni dužnog. A sada, dok ovo pišem, primećujem da sam ja, u detinjstvu, umnogome gledao prilično bezazleno na njegova stradanja, na način kako deca doživljavaju surovosti u američkim crtanim filmovima, recimo u Tomu i Džeriju: mnogo surovosti u njima ima, svakako, ali sve je to osenčeno notom simpatičnosti i zabave, a pravi život se naslućuje iza toga. S tim u vezi, nisu mi smetale, niti izgledale neverovatnim, sve one Don Kihotove luckaste dogodovštine, kao famozna bitka sa vetrenjačama ili izazivanje cirkuskog lava na dvoboj, što me je sve do suza zasmejavalo, naročito ono sa - lavom. Podsvesno sam shvatao da su njegovi postupci pre nadrealistični nego suludi; bilo kako bilo, uvek sam se stavljao na njegovu stranu, protiv na izgled zdravih i normalnih ljudi koje je sretao, počev od krčmara, berberina, sveštenika, pa do vojvoda i vojvotkinja. Sve u svemu, to njegovo ludilo činilo mi se kao neka uzvišena šašavost, šašavost čistija od same stvarnosti, pa na neki način stvarnija i od njene svakodnevne grubosti. (On jeste šašav, ali ne i glup, govorio sam sebi, polazeći od toga da Francuzi imaju - tome me je još guvernanta učila - izraz "la folie raisonnable", za razložnu ludost).
Znam ja, svakako, da nije malo onih kojima je do Don Kihota stalo koliko i do lanjskog snega. Šta više, na stereotipno pitanje "koju knjigu niste mogli pročitati do kraja, jer vam nije išla", mnogi navode, kao iz topa, baš - Don Kihota, jer prema toj knjizi osećaju neobrazloživu averziju. Ponavljam: neobrazloživu averziju, jer oni smatraju da je Don Kihot ne samo jedna dosadna knjiga (to kažu za Rat i Mir, kao i za neke Prustove, Foknerove i druge knjige, koje su im dosadne ali ih poštuju) već „da im vredja inteligenciju", jer im je teško da čitaju o dogodovštinama jednog notornog ludaka. Da li je baš tako?
O Don Kihotu mnogo se zna. Lično, ja se ne bojim što ću ponoviti mnoge stvari koje su većini čitalaca ovog bloga manje-više poznate (kaže se da od ponavljanja dobroga glava ne boli, zar ne?), već se plašim da bih mogao nešto, makar i dobronamerno, pogrešno tumačiti, ili pak nedovoljno analitički sagledavati. A baš je to razlog više što sam se odlučio na ovo pisanje danas - da iznoseći ono što je meni poznato, uz proveravanje kroz očekivane komentare, još neke pojedinosti saznam u hodu, jer priča o Don Kihotu traje.Obično se navodi da je u pitanju "klasično delo srednjovekovne književnosti, koje i danas stoji kao kamen-temeljac savremenog romana". Da li je stvarno kamen-temeljac modernog romana (zajedno sa Rableovim romanom Gargantua i Pantagruel, valjda) ja to ne znam tačno, ali da je u pitanju dobra knjiga, to itekako znam. Doduše, popularnost te knjige širom sveta varira, jer ona ima jednu vidno odbijajuću odliku - veoma je obimna (preko 900 stranica sa, kako su neki dokoni izračunali, 569 likova, od čega su 52 lika žene), a Englezi ne kažu džabe: „A big book is a big evil", tako da ima mnogo ljudi koji znaju o Don Kihotu, ali knjigu nisu čitali. Ni sa preskakanjem, he, he, he... (Da ovde dodam ovo: Nekim modernim čitaocima, kojima je teško da smognu snage i strpljenja pa da ovu knjižurinu pročitaju u celosti, u mnogim zemljama nude se tzv. „skraćena izdanja" - Abridged Edition).
Kažu da je Don Kihot satira/parodija na tzv. pikarske romane ((libros de caballerias), koji su u to vreme bili u modi. Protagonista je usamljen, sredovečan čovek, koji je naprosto poludeo od preteranog - čitanja knjiga! A hoteći da pobegne od učmalosti i dosade svakidašnjice, on se, "osušenog mozga i izgubljene pameti" od prevelikog čitanja knjiga, kako to nemilosrdno kaže njegov autor, odao mahnitoj ideji da obnovi lutalačko viteštvo, koje se od vajkada smatralo plemenitom aktivnošću. Pritom se, pun mašte, predaje opštim idealima, velikoj ljubavi (od svakog viteza se očekuje da bude ludo zaljubljen, zar ne?) i osećanjima suodgovornosti za zbivanja ljudi koje sreće. U tom idealističkom zanosu on postaje žrtva halucinacija. Medjutim, ta predanost dobrom čini da smešan čovek postane - junak, a pošto usputno mnogo pati, on postaje i svojevrstan mučenik. A nije bio sam, jer, prateći tradiciju po kojoj su vitezovi imali pored sebe konjušare (štitonoše), kao novopečeni vitez on se odlučio za Sanču Pansu, prostodušnog seljaka iz okoline, obećavši mu bogatstvo i slavu "posle svake osvojene bitke". I tako on, suvonjav i visok, na kljusavom konju sa lepim imenom (Rosinanta), sa berberskim tanjirom na glavi koji on vidi kao dragoceni šlem, luta pokrajinom La Manča čineći neobična i ekscentrična dela da bi njima pokazao svoju plemenitost, ali i dokazao svoju ljubav prema Dulsineji od Tobosa, ženi koju nikada nije sreo, dok za njim kaska flegmatični, dobroćudni i debeljuškasti Pansa, na omanjoj mazgi, kako mu dolikuje. Medjutim, činjenica jeste nepobitna da u neprekidnom dvoboju sa stvarnošću, iz prilike u priliku, Don Kihot neprestano - gubi. Ipak, ti njegovi porazi uvek su propraćeni komičnim situacijama, tako da se u svesti čitaoca upečatljivije zadržavaju, a da pritom, umesto žaljenja i sete, uglavnom izazivaju neizmernu simpatiju, pa čak i osećanje nežnosti prema njemu, čoveku koje je plemenit na jedan lud način. Jer za idealistu Don Kihota, Viteza-Tužnog-Lika, kao da važi ono „On misli pametno a radi glupo". Don Kihot i Sančo Pansa, na izgled smešno udruženi i rukovodjeni različitim ciljevima, mahom neostvarljivim ali ne i nezanimljivim, suprotstavljaju se svetu oko njih samih sa neverovatnom upornošću i verom da čine nešto dobro. Sančo Pansa, kao čovek iz naroda, ima skromnije i prizemnije zahteve od života, ali umnogome pomaže svom gospodaru u njegovim plemenitim, ma koliko smešnim, naumima. Ako je Don Kihot, sredovečni neženja, izgubio glavu čitajući avanturističke romane, nije mnogo jasno, na prvi pogled, šta je nagnalo Sanču Pansu, koji nije čitao knjige, da napusti ženu, decu i kuću i da se pridruži pomahnitalom, samozvanom vitezu, s kojim će često gladovati i još dobijati i batine? (Neki smatraju da su Dobri vojnik Švejk i Sančo Pansa telom i duhom bliski, ali da je Švejk ipak bio vispreniji od njega). Sančo Pansa je, mada deluje trezveno i realistično, u stvari naivan i lakoveran čovek, odnosno „mudar na glup način"; iako on odlično razume Don Kihotove zablude i ludosti, ipak uporno ga prati, ostajući s njim do njegovog kraja. Tako je nastalo jedno od najlepših prijateljstava koja se mogu naći u književnoj povesti. (Uzgred, neki ukazuju da su, na osnovu druženja ove dvojice, kasnije pravljeni neki humoristički likovi, poput Stanlija i Olija, Basila i Manuela u britanskoj seriji "Fawlty Towers" i drugih).Do uverenja da sam ja razumevao Don Kihota u mojim mladićkim godinama ubedjivala me je i ova njegova oštroumna opaska upućena konjušaru Pansi: "Tako mu nekako dodje: što se tebi čini berberski tanjir, meni se ukazuje kao šlem Mambrinov, a drugom bi se možda i drukčije ukazalo". Sve u životu je, dakle, stvar shvatanja.
Don Kihot je izvanredna knjiga, baš kao što je i ova Pikasova grafika (Eh, ti Španci!). Neki pisci, kao Milan Kundera, Salman Ruždi, Nadin Gordimer, Džon Irving, Džon le Kare, Norman Mailer i drugi, smatraju da to nije samo el mejor libro escrito en la lengua española/castellana, već knjiga nad knjigama, najbolje prozno delo na svetu svih vremena (Don Quixote is named the world's best work of fiction by writers), O Servantesovom junaku pisali su mnogi pisci i filozofi sa dužnim poštovanjem, likovni umetnici stvarali su njegove likove, a na tu temu napravljeno je i više filmova, mjuzikala, baleta, opera i pozorišnih predstava.O autoru Don Kihota dosta se zna, mada i on, baš kao i Šekspir, u priličnoj meri ostaje misteriozan. Bilo kako bilo, Migel Servantes Savedra (Miguel de Cervantes y Saavedra, 1547-1616), jeste najveći španski pisac, a Don Kihot je njegovo najgrandioznije delo. Smatra se da je posebno uticao i na razvoj svog maternjeg jezika, te se danas za španski (kasteljanski) koristi i izraz - Servantesov jezik (la lengua de Cervantes). On se smatra nacionalnom veličinom Španije, ali, kao Dante, Šekspir, Gete, Balzak i Tolstoj, po svom sveukupnom značaju, prelazi granice nacije i vremena.
Stiče se utisak da Servantes nije imao previše milosti prema svom junaku, već ga je svesno ismejavao. A kao što to često u povesti književnosti biva, postoje mnoge analogije izmedju života autora knjige i njegovog junaka. (Tomas Man je pisao da je Servantes, podsmejavajući se Don Kihotu, u stvari ismejavao i kažnjavao samoga sebe). Uostalom, i sam Servantes, za koga se zna da je teško živeo (nije imao sreću geteovske životne lagodnosti), likom i stasom je podsećao na svog Don Kihota, a taj roman smišljao je dok je sedeo u zatvoru, što se njemu često dogadjalo. Treba još dodati da je on genijalnog Don Kihota objavio prilično kasno, kada se približavao šezdesetoj godini života.Medju mnogim španskim analitičarima Don Kihota najviše pažnje svakako privlači pisac/filozof Migel de Unamuno. U knjizi „Život Don Kihota i Sanče" (Vida de Don Quijote y Sancho), on smatra da Don Kihot umnogome ima osobine - Hrista („Gospod naš Don Kihot, španski Hristos"/La figura de Nuestro Señor Don Quijote, el Cristo español), kao sublimacije puste čovekove želje da pobedi svoju sudbinu. Tako Unamuno ukazuje da, sa namerom da stvori nove duhovne vrednosti u materijalističkom svetu u kome je živeo, Don Kihot rešava svoju egzistencijalnu zagonetku time što ponosno izjavljuje: „Ja znam kakav čovek želim da budem" (¡Yo sé quién quiero ser!, što Englezi negde prevode kao "I know who I am, and who I may be, if I choose"). U pitanju je važna stvar, ukoliko je čovek ozbiljno shvati, te može umnogome objasniti jedan život, bilo čiji život. (Takodje, Unamuno analitički izvlači paralelu i izmedju Don Kihota i osnivača jezuitskog reda Ignacija Lojole, koji u istoriji španskog naroda ima značajnu ulogu). S druge strane, Unamuno je dosta kritičan prema autoru knjige, smatrajući da se Servantes pomalo neumesno rugao svom junaku, ismejavajući ga namerno na razne načine. Kao da nije shvatao da će ostaviti za sobom delo koje će prevazići njega samoga. S tim u vezi, sa dozom profesorske ekstravagancije (Unamuno je dugo bio predavač na starom univerzitetu u Salamanki), on kaže „da je Don Kihot stvorio Servantesa, a ne Servantes Don Kihota".
Laza Kostić (1841-1910), jedna od meni dragih ličnosti iz srpske književne povesti, a koji je u svoje vreme važio i za veoma obrazovanog čoveka (uzgredno, medju prvima je prevodio Šekspira na srpski), napisao je pesmu "Don Kihotu", od pet strofa, s tim što se svaka strofa završava sa ovim refrenom: „... Tad se navek tebe setim, budaline Savedrine". (Ovde Laza koristi drugo Servantesovo prezime - Savedra).
Da li je Don Kihot bio budala? Naravno, odgovor bi mogao biti: da i ne. A opet, pada mi na pamet da bi Englezi, s pravom, na ovo pitanje odgovorili ovako: „It makes little sense to answer either "yes" or "no", so the question must be wrong". Prema tome, priznajem da je pitanje - pogrešno, naročito ako se ima u vidu da je Don Kihot, pre svega, jedno veliko umetničko delo.Po mom saznanju, Turgenjev je bio medju prvim piscima koji su se na navedeno dubiozno pitanje (da li je Don Kihot bio budala ili ne) konkretno osvrnuli. Analizirajući Don Kihota, on ga je uporedjivao sa Hamletom, uglavnom na štetu - Hamleta. Tako, ističući "velelepnu jasnost pričanja, baš kao suncem obasjanog" Don Kihota, Turgenjev konstatuje "da se pod rečju Don Kihot često podrazumeva prosto jedna budalčina - reč donkihotstvo je kod nas ravnosnažna sa rečju: besmislica - dok bi, medjutim, pod donkihotstvom trebalo da se podrazumeva visoko načelo samopožrtvovanja, koje je u ovom delu samo sa komične strane shvaćeno". A dokazujući da Don Kihot nije bio budala, Turgenjev je ukazivao na činjenicu da on "izražava veru, veru u nešto večno, nepomerno, u istinu koja se nalazi van odelitog čoveka, koju on ne postizava lako, koja traži da joj se služi i žrtvuje; u njemu nema ni trunke sebičnosti, on se ne stara za sebe, on je sav samopožrtvovanje... Don Kihot je entuzijasta, služitelj ideji, i stoga je njenim suncem obasjan".
Kada sam već pomenuo Turgenjeva, da kažem i da su se Don Kihotom bavili, na ovaj ili onaj način, i Puškin, Dostojevski (Don Kihota je nazvao "poštenim vitezom", ali je knjigu smatrao "najtužnijom na svetu"), Gogolj, Leskov, Bulgakov i dr.
Zanimljivo je da pomenuti profesor Unamuno tvrdi da su Don Kihota najbolje razumele Engleska i Rusija. (Unamuno afirmó que los países que mejor habían comprendido Don Quijote fueron Inglaterra y Rusia).
Neizbežno moram sada pomenuti Vladimira Nabokova. On, koji je ostao upamćen po finim i veoma analitičnim univerzitetskim predavanjima o delima Gogolja, Džojsa, Flobera, Prusta i drugih, bavio se i - Servantesom, naravno. Medjutim, uvek je isticao da je to činio, kako bi to Hrvati rekli - nevoljko. Naime, on prilazi Don Kihotu drugačije od većine analitičara, odbacujući uobičajene interpretacije Don Kihota, kao satire/parodije, ukazujući pritom uporno na "razornu zamisao romana", uz korišćenje, s užitkom, izraza "rude" i "cruel". Naime, on za tu knjigu kaže da predstavlja "udžbenik svireposti kroz koje suvonjavi vitez prolazi". Ukazivao je da u njoj "ima sirove i glupe zabave koja dolazi od djavola, umesto pravog humora koji dolazi od andjela" (The whole thing is very medieval, coarse, and stupid fun, as all fun that comes from the devil; authentic humor comes from the angels). S tim u vezi, zabeleženo je da je uobičajavao da započne svoja predavanja studentima tako što je, sa poznatom profesorskom teatralnošću, cepao u sitne listiće knjigu THE INGENIOUS KNIGHT, DON QUIXOTE DE LA MANCHA, tvrdeći "da je to jedna od najmučnijih i najdivljačkijih knjiga koje su ikada napisane" (one of the most bitter and barbarous books ever penned), te da se može dopasti samo „primitivnim čitaocima". Mnogi se nisu slagali sa strogim Nabokovljevim stavovima i obrazloženjima, niti prihvatali njegovu tvrdnju da je on lično, generalno govoreći, bio osetljiv na ljudsko stradanje, odnosno da mu je teško shvatiti tolike doze surovosti i ludila (sic), u jednoj knjizi, ali su ga studenti rado slušali. Na kraju krajeva, on je, ipak, zaključivao „da je Don Kihot samo jedna bajka na način kako su bajke, same po sebi, i izvrsne knjige Gospodja Bovari, Mrtve duše, Ana Karenjina; a da nema bajki svet ne bi bio - realan". I na taj način, rekao bih, Nabokov je pokazivao svoju naklonost prema veličini Servantesovog dela.Don Kihot, posle Biblije, važi za najprevodjeniju knjigu na svetu. Prvi prevod na strani jezik bio je na engleski. Sledili su prevodi na francuski i italijanski, zatim na nemački i druge jezike. Na srpski tu knjigu je, pod nazivom "Veleumni plemić Don Kihot od Manče" preveo Djordje Popović, tek krajem 19. veka, tačnije 1895. godine. Kasnije su se pojavila još dva prevoda. Najpre "Oštroumni plemić Don Kihot od Manče", od Branimira Živojinovića i Duška Vrtunskog (1988), a zatim „Maštoglavi vitez Don Kihote od Manče", od Aleksandre Mančić (2005).
Kažu da je Fokner (Faulkner) uobičajavao da, jednom godišnje, prelistava dve knjige: Don Kihota i Bibliju. Ako ostavimo po strani teoretsku mogućnost da se može poludeti od preteranog čitanja, što se dogodilo jadnom, dobrom Don Kihotu, predložio bih da se vi, dragi čitaoci ovog veselog bloga u veselom četvrtku, ako nemate vremena i volje da ponovno čitate, ponesite foknerovski, te da zavirite bar jednom godišnje u Don Kihota. Vredeće to truda. Jer bitka Don Kihotova nije bila uzaludna, o čemu govore i ove njegove reči: "Mogu reći da sam, otkako sam lutajući vitez, postao hrabar, ljubazan, trpeljiv, lepo vaspitan... da strpljivo podnosim patnju, tamnicu, opčaranosti..."! Uostalom, Don Kihot ostaje knjiga koja se čita i čitaće se, tako da su u pravu oni koji kažu da ne zastareva na način kako već manje-više zastarevaju Guliver, Gilgameš, Ahil, pa i Kraljević Marko, pošto je, izgleda, prošlo vreme „div-junaka". Ma koliko Don Kihot bio smešan sa svojim iluzijama i „sanjanjima nemogućeg sna" (F. Sinatra je imao jednu pesmu: To dream the impossible dream), baš ga te njegove iluzije, sa snovima o nemogućem, čine velikim, jer pokazuju ljudsku potrebu da se nešto obožava, da se nečemu istinski stremi, da se nešto namerava preduzimati i raditi. Da, da, Don Kihot jeste jedna veoma čovečna knjiga, čak svojevrsna „Biblija humanosti".Na kraju, da kažem i da je zabeleženo je da je pisac Žan Kasu (Cassou), koji je bio i jedan od prevodilaca Servantesove knjige na francuski, rekao: "Treba voleti Servantesa, treba voleti ‘Don Kihota' i ‘Sanču Pansu', treba pratiti svu trojicu kroz njihove prevrate u životu. Sva trojica su bili, i večito ostaju, najbolja i najčovečnija ljudska stvorenja". Slažem se - treba ih voleti i uživati u servantesijadi. Jer, servantesijada je, narodski rečeno, proces koji traje i trajaće sve dok je Španaca i Španije. I nas.
P. S.
Servantes i Šekspir bili su savremenici; umrli su iste, 1616. godine. Kažu da je Šekspir znao za Don Kihota, a da Servantes nije znao za Hamleta.