[47] Intervju: Gašpar Noe

Nema sumnje da Gašpar Noe voli da iritira ljude. Njegova tri ostvarenja, „Stojim sam" (I Stand Alone), „Nepovratno" (Irréversible) i novo „Uđi u prazninu" (Enter The Void), su testovi izdržljivosti koliko i djela umjetnosti, pri čemu Noe praktično izaziva publiku da ostanu u svojim sjedištima. Ali oni koji ostanu, doživjeće neke od najizazovnijih, najprovokativnih filmova danas u svijetu, filmove koje utiču na mozak isto koliko i na živce. „Uđi u prazninu" je Noov najekstravagantniji i najduže prolongiran eksperiment, dva i po sata subjektivne fantazmagorije, opsežno uobličene protagonistom koji je duh oslobođen tijela. (Kao što Noé kaže ispod, američka verzija filma je skraćena za čitavu jednu rolnu filmske trake, ali to može samo da ublaži veoma snažan udarac.) Napajajući se energijom neona najživljih četvrti Tokija, kako priča krči put kroz reflektujuće eksplozije obojenog svijetla, film pristupa inventivnošću forme eksperimentalnog filma. To jeste ludo pretjerano, neprestano pretenciozno i totalno stimulativno. Poslije prikazivanja filma na festivalu Sandens živahni Noe je nedavno govorio za portal A.V. Klub o filmu „Tron", o incestu i o tome zašto voli kada ljudi mrze njegove filmove.

Da li je atmosfera na Sandensu drugačija od one u Kanu?

- Jeste. Kada idemo u Kan, ljudi su tamo da se bore, da vrište - kao na Svjetskom prvenstvu u fudbalu. Jednom sam radio na filmu, a onda kada sam otišao u Kan, išao sam tamo da zviždim na sve druge filmove u takmičarskom programu. Odete da pomognete svojim prijateljima i da se borite protiv njihovih neprijatelja. Direktiva je bila ili dva palca u vis ili dva palca dole, ništa između. Ali doživio sam to za sve i jedan film koji sam ja radio, tako da je to sada dio mog životnog iskustva.

Teško je zamisliti nekoga da je ravnodušan prema filmu „Uđi u prazninu".
- Neki ljudi kažu „Ovo je trebalo da traje pet minuta. Pet minuta je bilo dovoljno." Ili u novinama, koje moj otac čita u Argentini, pogodilo ga je to što je novinar napisao „Ovo je bio najgori film ikada prikazan na Kanskom festivalu. Svi se slažu s tim, u Palati, na ulicama, u baru. To je najgori film." Ja mu kažem „Tata, to je dobra vijest. Najgori ikada - da li shvataš kolika je konkurencija da se dobije takva ocjena?" Kritike pune mržnje su veoma zabavne. I ponekad možete da uživate u takvoj kritici mnogo više nego u pozitivnoj, pošto one uključuju sve te riječi [Smijeh.] Vidio sam kritiku „Ovaj film nije film. Nije sranje - to je čista dijareja." Hej, tipu se zaista nije dopao.

Poslije prikazivanja u Kanu, rekli ste da ste bili malo razočarani što ljudi nisu bili više njime isprovocirani.
- Ah, ali onda, sledećeg dana, čitao sam novinske članke i ljudi su ludjeli. Moja sopstvena reakcija bila je da film nije bio valjano završen. Bio je to rad u progresu. Vizuelni efekti nisu bili gotovi. Muzika nije uopšte bila završena. Od tada, od Kana, izbacio sam četiri minuta. Dodali smo malo treptajućih i zamagljenih efekata (izvan fokusa). Dopada mi se kakav je sada. Kada mi ljudi kažu „Oh, propustili smo ga u Kanu" ja im odgovaram „Drago mi je što ste ga propustili, zato što želim da vidite završenu verziju."

Upotrebljeni efekti imaju dosta toga zajedničkog sa autorima eksperimentalnog filma poput Tonija Konrada (Tony Conrad) i Stena Brekidža (Stan Brakhage).
- Možda sam za ovaj film, više bio inspirisan filmom "Inauguracija Palate Zadovoljstva" (Inauguration Of The Pleasure Dome, 1954, Kenneth Anger), ili možda završetkom Odiseje u svemiru. Tu je to žestoko treperenje koje se sastoji od jednobojnih ili crno-bijelih slika koji se smjenjuju, svaki pojedinačni frejm sa čistom bojom, ali u ovom slučaju, dodali smo i obojeni efekat blagog treperenja. Negdje možete da kažete da je tu a negdje ne možete. Ipak, poigrava se sa vašim mozgom. Možda koristi alfa ili beta talase, ne znam. Čak i ja, kada se udubim, kada je slika predamnom, osećam se kao da sam napušen zbog tog treperenja.onradov film „Treperenje" (The Flicker) prosto smjenjuje crne i bijele filmske slike (frejmove), ali naknadne slike stvaraju oblike u vašem umu. U filmu „Uđi u prazninu" ne možete baš uvijek reći kada vidite nešto što je zapravo prisutno.
- Drugi trik se sastoji u tome da na mnoge momente slika izlazi iz fokusa ili se vraća u fokus (zamagljuje se ili se izoštrava), i naprosto, osjećate se kao da ćete zaspati. Tako da se trudite da napravite fokus a ustvari ga gubite, jer onog momenta kada se slika izoštri - vaš pogled je otišao drugdje. Trudite se da re-adaptirate vaš pogled da vidi jasniju sliku, ali zapravo, to je iscrpljujuće za um.

Poput mnogih eksperimentalnih filmova, „Uđi u prazninu" izričito se bavi procesom percepcije. Kamera bukvalno ulazi u glave likova. Da li je film nastao od tačke „Ovo su kadrovi koje želim da snimim" pa ste zatim gradili priču oko njih ili je to na početku bio odnos između brata i sestre.
- Rekao bih da je to film u kojem želite da izvedete novu igru. Igra je za mene, cilj filma, bila da indukujem, koliko god je to moguće više, drugo stanje svijesti u mozak gledaoca, iako kao potencijalnu publiku najviše smatrate samog sebe. Ne možete da mislite na druge ljude osim na sebe i na svoje prijatelje. Razmišljao sam „Koja je to vrsta filma koju bi ja želio da vidim na platnu? Koji film bi mogao da se poigra sa mojom percepcijom?" „Avatar" se poigrava sa percepcijom ljudi. Nema mnogo filmova. "Persona", „Treperenje" Tonija Konrada vas razvali. „Bulevar Zvezda" vas razvaljuje.

Ljudi ponekad govore kao da su to filmovi od kojih možete da se napušite, ali to se čini pretjeranim. Gledajući ih je gotovo kao da uzimate droge.
- Onaj koji mogu stalno iznova da gledam i da se osjećam kao da sanjam najbolji san koji sam u stanju - to je kao kada ste dijete, volite da vam majka iznova priča jednu te istu priču, a postoje takođe i filmovi koje želite da gledate ponovo i ponovo, zato što vas dovode do dobrog raspoloženja, zato što znate o čemu se radi u tom snu. Znate da će da ima srećan kraj i znate da će doći. Ali ja volim, na primjer, da gledam „Andaluzijskog psa" (Un Chien Andalou). Mogu stalno da ga gledam iznova.

Započinjete „Uđi u prazninu" likom koji je na drogama i referišete se na činjenicu da je dimetil-triptamin (DMT) istovjetan hemikaliji koju vaš mozak emituje kada umrete.
- Kažu da u hipofizi mozga postoji DMT, na središnjem dijelu mozga. Postoji ta teorija da vam DMT koji se nalazi u mozgu pomaže ili vam omogućava da sanjate. Zašto imate potrebu da sanjate? Šta je pozitivan aspekat koji generiše potrebu za snovima među ljudima? Pošto sve mora da ima za cilj opstanak vrste. Dakle možda snovi čine ljude jačim, šta god. Ali kažu da ukoliko doživite saobraćajnu nesreću, ili ako umirete, postoji teorija koja kaže da neki ljudi mogu osloboditi velike količine DMT-a. Tada imate halucinaciju koja je veoma bliska onima koje možete imati bilo da pušite DMT ili ga pijete. To su stvari koje sam pročitao. (Smije se.)

Film se toliko bavi tim promjenjenim stanjima svijesti.
- Ono što ne volim u filmovima koji se bave ilustracijom promijenjenih stanja svijesti je da obično vidite osobu spolja. Čak i u Odiseji u svemiru, što je čudno, pošto na kraju, imate to putovanje, i s vremena na vrijeme pojavljuje se kadar Kiar Dulea (Keir Dullea) kako pomjera svoje lice unutar kacige. Zašto su te kadrove stavili tu? Halucinacije predstavljaju unutrašnje iskustvo pri kojem većinu vremena dok traje vi zaboravljate da ste tu.

U vizuelnom smislu, veoma mnogo akcije ovog filma predstavlja motiv koji se ponavlja - imate kameru koja ulazi u rupe, bilo da je u pitanju svijetlo ili rana od metka na njegovim grudima.
- Suština i jeste u ulasku u rupe. Postavljanje kamere u bilo koju rupu.

Mnogo je prikaza na temu povratka u matericu, posebno tokom orgazma. Koliko promišljate o tim stvarima u Frojdovskim ili terminima psihoanalize?
- Zapravo, ja ne mislim da on želi da se vrati u matericu. On želi da se vrati kupanju, kada se kupao sa majkom i svojom mlađom sestrom. Nisam siguran da ljudi žele da se vrate u matericu. Ljudi žele da se vrate majčinim sisama i da čuju njene otkucaje srca. Da li ste primjetili ko je bila majka na kraju filma? Zamišljeno je da to bude nejasno, zamagljena slika, ali da li ste prepoznali sestru?

Primjetio sam da se majka pojavljuje u ljubavnoj sceni u hotelu „Love". Bila je namjera da bude nejasno?
- Treba da bude nejasno, ali ne u velikoj mjeri, pošto smo scenu rođenja snimili sa majkom, ne sa sestrom. Tako na kraju, on misli da je konačno reinkarniran, ali kada se rodi, on zamagljeno vidi zapravo svoju majku, kao da je iskusio konačni flešbek prije svoje smrti - trenutak svog rođenja, izlazak iz majčine materice. Ili upada u petlju u kojoj će ponovo da odrasta, da vidi saobraćajnu nesreću i da ode ponovo u Tokio, da opet bude ubijen. Dakle, ili je zarobljen u vremenskoj petlji ili se prosto sjeća, pre no što izgubi svijest, svog prvog trenutka (rođenja).

Kraj filma „Nepovratno" (Irréversible) se odvija u sličnom raspoloženju, odakle radnja gotovo može da kruži.
- I zbog toga kada natpis dođe na kraju, „Praznina" to je kao da on ulazi u prazan život, onda je to samo praznina, a to je kraj. Stavio sam ga na kraju - umjesto natpisa „Kraj" (The End) tu je „Praznina" (The Void).

Zašto ste naposlijetku smjestili radnju priče u Tokio?
- U Tokio? Zato što je Tokio poput ogromne futurističke fliper mašine. On je poput mjehura sa dva izgubljena bića u fiper mašini koji ne brine o njima. Drugi razlog je to što je prepun boja. Kada se ljudi drogiraju DMT-om, oni kažu da je to iskustvo poput filma „Tron". Ukoliko želite da snimite film na stvarnim lokacijama koji izgleda kao „Tron", morate da odete u Tokio ili u Las Vegas.

Mislim da svako ko posjeti Shinjuku dolazi do iste analogije.
-Snimali smo u Šinjuku i u Kabukićo. Morate da imate veoma dobrog menadžera za lokacije koji poznaje ljude u susjedstvu. S njima sarađujete, zato što, naravno, ima mnogo masažernica koje nude i seksualne usluge, ili šta god. Ukoliko ne pričate sa ljudima i ne dogovorite se, možete upasti u nevolju. Ukoliko samo dođete tamo sa kamerom u ruci i počnete snimati, mogu vam je razbiti o lice.

Haos tog okruženja takođe povećava potrebu za sigurnošću. Pričali ste o želji za povratkom ka majčinskim grudima i u jednom momentu ste zapravo u scenu seksa sa majkom njegovog prijatelja umetnuli i sjećanja kako ga majka doji.
-Majka i djevojka koja igra njegovu sestru su namjerno veoma slične. Tako na određenim mjestima, on miješa svoje voljene, svoju majku sa svojom sestrom. Dešava se s vremena na vrijeme da me moja majka zove imenom moga oca. Uvijek se to dešava.

U prvoj sceni, prije nego što saznate u kakvoj su vezi njih dvoje, njegova sestra nosi negliže koji izgleda kao da je ona upravo izmiljela iz njegovog kreveta, kao da bi oni vrlo lako mogli biti momak i djevojka. Izgleda da tu ima poprilično provokativnog preplitanja platonske i erotske ljubavi.
- Vi znate da oni neće ispasti incestuozni, ali takođe, ona je veoma lijepa, dakle rekao bi da bi svaki strejt brat mogao biti uzbuđen pored takve sestre. Čudno je, na primjer, sreo sam nekoliko porno glumica, i uvijek sam se pitao kako se osjeća otac porno glumice kada vidi snimke svoje sopstvene ćerke, ili brat porno glumice. Lako je biti momak porno glumice, ili je bar lakše, nego li biti brat ili otac...

Pretpostavljam da se trude da ne ih ne vide.
- [Smijeh.] Onog trenutka kada ih vidite, šta radite sa tim slikama u svom umu?

Imate i primalnu scenu u filmu - a to bi bilo suprotno tome - scenu kako on gleda svoje roditelje dok se seksaju.
- Kažu da kada vidite svoje roditelje da imaju seks dok ste dijete, oni to zovu primalnom scenom. [Smijeh.] Ja želim primalnu scenu u svom filmu. To je čudno, kada počnete da pričate o primalnim scenama - toliko mnogo ljudi je vidjelo roditelje dok se seksaju.

Tehnički govoreći, koliko je toga u filmu izvedeno praktično, a koliko je urađeno u post-produkciji?
- Sve što uključuje glumce bilo je snimljeno na Super 16-ci. A potom su, na primjer, svi kadrovi koji lete kroz plafon iz jednog apartmana u drugi, svi ti stropovi su ponovo kreirani digitalno uz pomoć fotografija. Napravite fotografije ulice a zatim napravite fotografije apartmana, i onda ih ponovo stvorite u 3D modelu; nalijepite fotografije na 3D fizičku strukturu i onda odlučite šta će to biti pokret kamere, njena brzina. Kompanija, čovjek koji je radio vizuelne efekte, Pjer Bafin (Pierre Buffin), takođe je radio i vizuelne efekte u filmu „2046" i neke vizuelne efekte u „Matriksu", i sve najbolje 3D efekte u „Borilačkom klubu" Dejvida Finčera (Fight Club, David Fincher), ili za onaj koji je radio poslije sa Džodi Foster.

"Soba Panike" (Panic Room).

- Navikao je da radi kamere kako prolaze kroz međuspratne tavanice. I, na primjer, poslednji kadar, dugi kadar koji ide kroz ravnicu, snimali smo uz pomoć helikoptera, a onda su ponovo stvorili grad na osnovu tih snimaka iz helikoptera. Tako da je sve miks stvarnih snimaka i post produkcije, isto to važi i za kameru koja izlazi iz tunela - vidite grad koji izgleda kao model u razmjeri. Zapravo, to je bio pravi snimak koji smo potom tretirali u post produkciji da redukujemo dubinu polja i promjenimo boje da ga učinimo više nestvarnim. Takođe, paralizovali smo neke ljude. Ljudi su se kretali ulicom, a sada su poput malih vojnika u ovom modelu u razmjeri. Pri tome, igrali smo se mnogo pri stvaranju nedostatka perspektivne dubine u slici, ali takođe sada imamo neku vrstu sočiva koje mogu da svjetlucaju pa tako možete da imate zamagljen gornji dio kadra. To je film koji treba da bude smješten unutar mozga glavnog lika. Mentalne slike nisu striktno određene.

Danas je težište na oštini slike, sve treba da bude visoka-rezolucija (HD) i ultra-detaljno, ali vi tehnologiju koristite na različit, više ekspresionistički način.
- Trudim se da slika izgleda poput Super osmice.

Čak Super 16-ke...
- Pokušavam da ga izvedem da liči na oštećeni Kodahrom.

I skraćujete film za američko izdanje?

- Zapravo, dopada mi se ova verzija onakva kakva jeste, ali potpisao sam ugovor u kojem stoji da ukoliko film bude trajao preko dva sata i dvadeset minuta da ću uraditi redukovanu verziju. Rješenje do koga sam došao jeste: umjesto da radim drugu montažu filma uspio sam da smanjim broj rolni, uspio sam da film može da funkcioniše bez rolne broj sedam.

Šta se dešava u sedmoj rolni?
- To je posle scene abortusa, vidite abortus, kamera preleće kroz prostoriju i udara u fetus i ulazi u drugu dimenziju ili šta već, on izlazi napolje, tip zove, to je mesto gde počinje sedma rolna. Vidite sestru u vrtiću, depresivna je, potom tip kaže na telefon „ Pa, možeš li mi donijeti moje stvari? Želim da vidim Lindu". I onda tu je scena orgijanja sa dve devojke, zatim Mario govori Lindi da je otpuštena, potom ga vidite kako ide ka mrtvačnici. Tu su svi ti snovi u kojima se on budi ili se ne budi, a zatim se ona probudi i kaže: „Sanjala sam brata. Sjedili smo... sjedio je u mrtvačnici." Potom prospe njegov pepeo u sudoperu. I tada u tom trenutku kada kamera uđe u sudoperu, mjesto je na kojem rolna osam počinje, tako da će u redukovanoj verziji, oni gledati osam rolni trake. Ne znam da li će u nekim bioskopima puštati čitavu verziju filma ili samo verziju od osam rolni. Ali u suprotnom, vidjećete kada kamera udari u fetus, potom izlazi u..., vidite neke žohare, izlazi na groblju. To nije kontroverzna rola. U njoj nema ništa važno. Samo izostaje momenat u kojem se on budi. Volim film takav kakav jeste, ali mi ne smeta skraćenje. Ubjeđen sam da će se ljudima film dopasti zbog njegove dekadencije, a ne zbog toga što je 17 minuta kraći, niti to pravi bilo kakvu razliku.

Osim toga doslovno je nepromjenjen?
- Na neki način je dramatičniji, zato što je sedma rolna na neki način svedena, u drugom slučaju poslije abortusa slijedi scena Linde koja odlazi do Viktora, potom ide do aviona, zatim do seks-hotela, tako da to nije cenzurisana verzija. Prosto je kraća. Meni se mnogo više sviđa duža. Ali i ovako funkcioniše. Ljudi koji vide kraću verziju uopšte ne primjećuju da bilo šta nedostaje. Ne znam, možda je to kao kada ste u tripu, od gljiva ili slično; ukoliko vam se dopada, želite da traje duže. Kažu da kada se spuštate sa 'mašrum' tripa ili esida, morate da pušite duvan, pošto on ponovo podiže i možete da nastavite.Kada bi ste me posjeli i rekli mi „Isjeci 17 minuta ovog filma" ako bih počeo da siječem, ne bih znao gdje da stanem. Ne znam šta je esencijalno a šta nije. Čak i ako na zahtjev izdaju i video, možda mogu da stave obje verzije. To je do njih, ali ja se trudim koliko mogu da imam svoju verziju, možda zato što je to film koji želim da vidim na platnu. Takav mi se dopada. Ali ukoliko vidite drugi, ne primjećujete da nešto nedostaje.

Da li još sjedite i gledate film tokom projekcije?
- Da, ima tu jedna stvar. Ne znam da li bih trebao biti zabrinut ili ne, ali slika penisa koji svršava na kameru na kraju filma nije zamišljena da bude smiješna. Ljudi se toliko tome smiju. Ne znam da li je to živčana reakcija ili zato što je to stvarno smiješno. Ali ja sam mislio da će taj prizor biti epski ili mitološki ili dramatičan, kao i ostatak filma. Ili sna. Da ste to vidjeli u svojim snovima, ne biste se smijali.

[ Izvor: A.V. Club / Autor: Sam Adams / Preveo: Bojan Ljubomir ]