"Fahreta znači "pohvala" ili "nagrada", tako nešto. Košarkaški trener me je prozvao Brena. Bilo mu je, valjda, teško da viče Fahreta. Rođena sam u Tuzli, šezdesete. Baš kad su "Bitlsi" počeli da haraju. Ništa naročito, bila sam treće dete, neplanirano, zato mi se otac strašno obradovao. Inače, živeli smo skromno. Jedna plata medicinskog tehničara na nas petoro."
Ovako se Lepa Brena predstavila Jugoslaviji u svom prvom intervjuu, 1982. godine. Danas, dvadesetosam godina kasnije, Lepa Brena je jedini živi simbol bratstva i jedinstva, sintagme koja je bila temelj Titove Jugoslavije.
Svojom pojavom na YU sceni donela je sve ono što pre nje ni Živojin Pavlović nije mogao: ljude sa margine, radničku klasu, neukus i šarenilo, slobodu izražavanja banalnosti, putenost – ali onu pravu, balkansku. Počevši od prvog hita "Čačak" bilo je jasno da će pokrenuti svakog ko je čamio šćućuren u jednoličnosti svog života. Jedna od najčudnijih stvari kada je o fenomenu Lepe Brene reč jeste njena upornost da pevanje u kafani vrlo brzo, brže nego bilo koja pevačica pre i posle nje, zameni pevanjem na stadionima, pred hiljadama obožavalaca. Nije priznavala tadašnje autoritete narodne muzike, bila je drska i od samog početka delovala sigurno pred publikom.
Kritičari su pisali da ne ume da peva i da boluje od estetske depresije, koja se manifestovala Breninom željom da provocira široke narodne mase prekratkom suknjom, koju tada ni teniske igračice nisu nosile, i najružnijom frizurom koju je Jugoslavija ikada videla, poput Pokahontas. Dosta se polemisalo o tome kako je moguće da ova žena sa prosečnim pevačkim talentom i viškom kilograma može postati ličnost broj jedan u zemlji. Međutim, Brena je vrlo brzo doživela i glasovnu i fizičku transformaciju, na zaprepašćenje malobrojnih ali medijski vrlo uticajnih protivnika. Fascinirala je publiku a oni koji su bili njeni neprijatelji morali su da priznaju da je pobedila svoje slabosti. Formirala je svojevrsnu struju javnog mnjenja i postala začetnica jugoslovenskog kosmopolitizma. Snima visokobudžetne spotove, koji su tada koštali koliko danas jedan igrani film, njene šou programe režira Stanko Crnobrnja, pesme komponuju Kornelije Kovač, Dino Merlin i Laza Ristovski, jedan album je snimljen u studiju u Madridu, a treći deo njenog mjuzikla, pod istim nazivom kao i jedan od filmova Merlin Monro (Let's Make Love), prvi je naš film sniman u dolbi stereo tehnici. Nastupa u Domu Sindikata, 31 veče zaredom, i time obara svetski rekord koji su tada držali Iv Montan i Silvi Vartan, pevajući u pariskoj "Olimpiji". Sedamnaestodnevni nastupi u Centru "Sava" doneli su novi rekord u zemlji. Snimala je duete sa rok zvezdama, lutka sa njenim likom doprinela je da deca po prvi put postanu tržišni faktor u Jugoslaviji, reportaže sa njenih koncerata izlazile su u vankuverskom časopisu "San", prva je izdala kompakt CD kao i prvu multimediju sa spotovima i kompletnom diskografijom, tiraži njenih ploča bili su neoborivi, posećenost koju su imali njeni koncerti ni jedna pevačica sa ovih prostora nije mogla da dostigne, gledanost komedija u kojima ona igrala glavnu ulogu bila je rekordna u godinama prikazivanja.
Estradni ciklon koji je prouzrokovala neki sociolozi povezuju sa našom ekonomskom situacijom i sveukupnom društvenom klimom. Jednostavno, ona je rođena u pravom trenutku i takva je bila potrebna nama Balkancima. Bežeći od svakodnevnih briga, ljudi su u ovom fenomenu tražili opuštanje, razbibrigu, lepotu i veselje.
Vrhunac njene karijere poklapa se sa početkom kraja tragedije čije posledice i danas osećaju narodi zemalja bivše Jugoslavije. Leta 1990. godine Lepa Brena odlazi u Sofiju gde nastupa na stadionu 'Vasil Levski', pred više od 80.000 ljudi. Sa imidžom Tine Tarner, Brena iz predsedničkog helikoptera odlazi u enciklopediju jugoslovenske pop kulture.
Fenomen Lepe Brene osporavan je i objašnjavan u svim medijima. Jedno je sigurno: ona je poslednji bedem bratstva i jedinstva i simbol epohe jugoslovenstva, koji se u poslednje vreme ponovo pominje u pozitivnom kontekstu, bar kada je u pitanju privreda, kultura i ekonomija. U njenom glasu nije bilo ničeg destruktivnog, njene namere nisu bile politički motivisane, ona je ostala u okviru zabave i to je radila najbolje na ovim prostorima. Kontekst u kome se pominjala u vreme povratničke turneje po zemljama bivše Jugoslavije, 2009. godine, nije realan, njene kasnije aktivnosti koje su izašle iz sveta šou biznisa su manje značajne od njene muzičke karijere, njeno prisustvo u politici danas nema veliki značaj, jer ona i na takvim dešavanjima reprezentuje svoju profesiju.
Ovaj tekst inspirisan je danom državnosti SFR Jugoslavije, 29. novembrom. Lepa Brena je izdvojena kao jedan od simbola te zemlje, i kao jedina koja je nasledila popularnost Josipa Broza.