Nema veze sa Murakamijem...a možda i ima.
Ovih dana sam vodila klince iz škole na onu plesnu radionicu grupe „Hajde da...". Sećate se? Plesna trupa u čijem ansamblu su i slabovidi, gluvi i korisnici kolica. Tri dečaka, sedam devojčica i ja - u novim robi di kappa čarapicama, kupljenim specijalno za ovu priliku:) Niko od nas nije znao šta da očekuje, niko od nas se plesom nikad nije bavio, većina ima dve leve noge (čast izuzecima!), ali su nas Boris i ekipa zavrteli, istresli iz gaća i opet sastavili. Mislim da niko od nas nije odatle izašao isti. Od zagrevanja svakog mišića posebno, preko ovladavanja prostorom, pojmovima blizu i daleko, malo i veliko, kretanja kroz prostor brzo i sporo, hvatanja balansa, ispisivanja sopstvenog imena pokretom, pa sve do lične koreografije koja se pretopila u grupnu. Četiri sata ozbiljnog rada, smeha, druženja, saplitanja, znojenja, puftanja i divljenja drugarima korisnicima kolica i Danetu koji je slabovid i Senadu koji je gluv, a igraju kao zmajevi! Bez mnogo objašnjavanja klinci su naučili kako da pomognu, isprate i sarađuju sa ljudima kojima je ta pomoć i prihvatanje potrebno, a svi zajedno su naučili da je telo zaista samo okvir u koji možeš da utisneš lepotu igre. Deca su zaradila upalu mišića, a ja glavobolju (valjda je moje nesrećno telo doživelo šok:) Mala je to cena za osmeh koji nas ne napušta danima. U decembru ih čekaju još tri radionice i mala prezentacija naučenog. Ja odustajem od baletske karijere, ali se radujem ponovnom izvođenju njihove predstave Reset, mislim 9.12.2010. u teatru Kult (bivši Dom kulture Vuk Karadžić). Svratite!
And now something completely different...a možda i nije.
Sve u svemu, nikad od mene balerina, ali poštovalac igre zauvek.
P.S. Zahvaljujem blogodrugarici Ines08 i njenom inspirativnom postu iz potpalublja koji me je naveo da tada komentarišem, a sada to pretvorim u blog.
P.P.S. Ko nije gledao balet Ko to tamo peva, čiju osnovu čini muzika Vokija Kostića, neka pohita u Narodno pozorište.
A za domaći....zaigrajte tango:)