Sudeći po ponašanju naših političkih stranaka moglo bi se zaključiti da su ,sa manje ili više nijansi, mnogo izraženije profilisane kao interesne grupe i grupe za pritisak nego političke partije u klasičnom ili modernom smislu. Stranke funkcionišu kao preduzeća-firme,čak i govore o menadžmentu ,a članstvo u strankama je najmanje vezano sa ideologijom već ličnim statusnim i materijalnim interesima, a za ideale neka rade budale.
Ne ulazeći u rasprave o kraju ideologije, pa ni problematizovanje pitanja šta je ideologija u savremenom smislu, a imajući u vidu politički spektar Srbije opravdano se nameće pitanje imaju li stranke ideologije, po čemu se razlikuju, koje su to vrednosne crvene linije kad niko ne može ni sa kim , a onda svako može sa svakim i. Ili je možda jedina vrednost doći na vlast i na tom strašnom mestu postojati.
Dobar povod za ovu raspravu je izjava portparolke DS Jelene Trivan da SNS nema ideologiju. Njena konstatacija implicira da valjda ozbiljne stranke imaju ideologije po kojima se i razlikuju, inače bi mogle da budu sve samo frakcije jedne.Ono što je svim, osim jedne, zajedničko je klerikalizam i vezanost za pravoslavnu tradiciju i naciju te bi se mogle kvalifikovati kao konzervativne. Jedino se radikali jasno izjašnjavaju da je njihova ideologija srpski nacionalizam, druge se ni u programu ni u javnom delovanju jasno ne izjašnjavaju. Doduše, DS nedavno objavi da će da se pomeri levlje kako bi obuhvatila i široke socijalne slojeve, podrazumeva se i njihove glasove. I treba,mora Srbija da ima jaku modernu levicu, samo je pitanje šta je to, ko je to i ko može biti levica.U svakom slučaju, politički kvadrat Srbije je vrlo komplikovan i atipičan jer ima stranaka koje se po nekim pitanjima nalaze levo a istovremeno po drugim desno, pa bi jedino moglo da se gleda po kojim pitanjima je više tamo, ali se mora uvesti i kriterijum važnosti pitanja.
Po definiciji, politička stranke ili politička partije su društvena organizacija koja imaju za cilj sprovođenje određene državne politike, zasnovane na određenoj ideologiji ili ekonomskim interesima.Svaka politička partija mora da ima:članstvo,statut,politički program i ideologiju.
Statut je formalni akt kojim se uredjuju unutarnji odnosi medju članovima stranke, njihova prava i obaveze i iz kojeg proizilazi sama forma stranke
Politički program je konkretizacija ideologije i obrazloženje neposrednih političkih ciljeva za koje se stranka zalaže i bori, kao i sredstva i metode njenog političkog delovanja.
Političke stranke se dele po raznim kriterijumima, od kojih je najpoznatiji onaj ideološki po kome se dele na stranke ljevice, centra i desnice.
Levica označavam onaj deo političkog spectra koji je u bliskosti sa idejama i oblicima socijalizma, socijal-demokratije a ponekad i liberalizma; najjednostavnije rečeno, one ideje koje su suprotne desnici. Levica najčešće podrazumeva i sekularizaciju (u smislu odvajanja institucija države i religije), U svakom slučaju, moral levice uglavnom nije vezan za tradiciju, naciju ili dalje istorijske izvore, već smatra da društvo mora da se menja i da stalno teži ka boljem, pravednijem obliku.
Desnica, odnose na onaj deo spektra političkog spectra misli i ideja, koji je povezan za konzervativizmom, klasičnim ekonomskim liberalizmom, religijskom desnicom, nacionalizmom; najjednostavnije rečeno, one ideje koje su suprotne levici, po načinu organizacije i koheziji, pri čemu je primetna razlika između evropskih stranaka zasnovanih na precizno određenoj ideologiji ili zastupanju određenih društvenih slojeva i američkih stranaka koje predstavljaju labave koalicije često suprotstavljenih interesnih grupacija.
Centar je zajednički naziv za pokrete, stranke i ideologije koji promovišu umerene stavove, odnosno pokušavaju da pronađu srednji put između levice i desnice.
Da li je stvarno moguća i predstoji li jasnija diferencijacija u pogledu odnosa prema socijalnom, ekonomskom, nacionalnom, prošlosti, budućnosti, i svim drugim pitanjima, da li je moguće postići konesnzus o najvažnijim državnim i nacionalnim pitanjima ,a onda se, kao u savremenim evropskim zemljama sporiti i dobijati ili gubiti izbore na nijansama oko budžetskih izdvajanja i preraspodele procenta više ili manje za pojedine stavke.
Dokle ćemo se nalaziti u pretpolitičkom stanju kada strankama odgovara što veći dijapazon neslaganja kako bi lakše opstajale na političkoj sceni i manipulisale biračima, rizikujući i opsne podele u narodu.
Zvalo se to ideologijom ili ne, stranke moraju imati nešto više kao unutrašnju kohezionu snagu od golih interesa, inače ćemo imati i dalje neefikasnu državu koja će počivati na feudalnim umesto funkcionalnim principima i sve više vladavinu partokratije umesto demokratije.
Šta se ceni na našoj političkoj sceni?