Danas nekim poslom u Prijepolju.
Iz Novog Pazara se onuda stize preko Pestera koji sam video prvi put u zivotu. Razumeo sam potpuno pretnje jednog mog komsije koji je cesto vikao da ce sve ostaviti i otici da cuva ovce na Pesteru gde niko nece znati gde je...
Uz put politicke parole i brojevi lista, nazvrljane rukopisom podjednako smesnim kao i beslovesne politike koje ih predlazu. Sve Suljo, pa Rasim i kompanija. U blizini Prijepolja pocinju i prvi Seseljevi grafiti. Cini se da sem dnevne politike, u tim krajevima niceg drugog nema.
Dnevne politike po grafitima, poneka parta po drvecu i lepote svud unaokolo.
Zavrsili smo sta smo u Prijepolju od posla imali, pa seli i na kafu, pre puta.
Kaze nam decko "Izvinite za muziku, juce nam se ubila drugarica, pa danas u gradu nikom nije do muzike."
I tek onda primetis da je stvarno ceo grad u tisini.
Veli on: "Da ne pomislite o Prijepolju svasta. Veseli smo mi inace, nego eto danas..."
I onda stanes, pogledas unaokolo, a ono oko tebe sve Ljudi. Ljudi, na sliku, slavu i priliku boziju. Saosecajni Ljudi, koji razumeju tudji bol i dobrovoljno ga zive kao da je delom i njihov, i sve to pokazuju kroz najjednostavniju gestu solidarnosti u kojoj ucestvuje ceo grad. Nasao sam se nicim zasluzeno u drustvu Ljudi koje je briga za druge Ljude, za njihovu nesrecu.
Najuzviseniji rekvijem kojem sam ikada prisustvovao, kao poslednji pozdrav drugarici.
Bojazni decka su se nazalost ostvarile. O Prijepoljcanima sam pomislio svasta.
Za pocetak da su predivni ljudi kojima sam zahvalan na jos jednoj, mozda najlepsoj lekciji iz predmeta - Kako biti Covek. Bas sa tim najnedostiznijim velikim slovom Ch na celom svetu!
Hvala.