Ova država je mogla da uhvati i isporuči ratne zločince, regionalizuje državu i da da punu autonomiju Vojvodini, da smanji birokratiju, sistemski oteža korupciju i/ili da pošalje signal da nismo ovde baš svi potpuno ludi i da shvatamo da je Kosovo Kosovsko a ne Srbijansko
ali nije učinila ništa od toga; ona privrženost evropskom putu dokazuje zabranom pušenja.
Ova država je mogla da osetljivu društvenu ravnotežu poremeti tako što će pomagati pametnije i uspešnije a ne štetu glupljih i neuspešnijih; da je poremeti hvatajući se u koštac sa potpuno neadekvatnim obrazovanjem a na štetu primitivizma, neznanja i nacionalne zatucanosti; da da prednost onima koji se više trude a ne onima koji bolje podmazuju; jednom rečju, da napadne tradicionalne odnose dajući vetar u leđa pozitivnoj selekciji i elementarnoj pravdi, da učini sve ono na šta narod ovdašnji navikao nije ali želi a ona
a ona je tu složenu i osetljivu društvenu ravnotežu poremetila tako što je podržala nepušače otvoreno a na štetu pušača - jer, da se ne lažemo, to su (uz časne izuzetke) dva ljudska plemena zaraćena skoro baš kao muškarci i žene
Ova država je mogla da se zapita zašto ustavni sudovi ozbiljnih zemalja obaraju antipušačke zakone kao diskriminatorske, mogla je da se zapita kako to da se broj bolesti navodno izazvanih pušenjem izgleda baš i ne smanjuje u zemljama koje su poodavno uvele prohibiciju, mogla je ova država da na primeru sestre nerazdvojne i suseda i arhetipskog neprijatelja Hrvatske koja se kao retko kad pokazala kao još gluplja država od ove jer je sve ovo isto radila samo još brže, e da, mogla je da vidi da je čitav koncept ove zabrane idiotski i orvelovski, ali ne
ali ne
ona je odlučila da ponovi svaku božiju konceptualnu grešku u vezi sa ovom temom i da zabrani pušenje u Srbiji.
A sada, kada sam rekao ono što zaista mislim o toj stvari, treba da priznam i šta sam (zaista) uradio.
Pre dva meseca i malo jače sam ostavio pušenje. Kako se u ovom trenutku čini, uspešno. Od ta doba nisam zapalio cigaretu; istina, ponekad se - lutajući po kafanama - ogrebem za neki dim u lice (kao nekada Brežnjev, kad mu lekari ono zabraniše kubanke); ponekad takođe sanjam kako pušim, ali takvi snovi me bude u nekoj vrsti razočaranja, redovno najavljujući neku lagodnost u sutrašnjem danu i - ništa sem toga.
Moji razlozi za navedeni korak nisu bili finansijske prirode. Ko kaže da je bitno popravio svoje finansijsko stanje ostavljajući pušenje, otvoreno laže ili se samozavarava. Razlozi nisu bili ni zdravstveni; nije da se nisam plašio onog, ali to nisam radio baš često, a pravo da kažem plašim se i danas. Koječega.
Moji su razlozi bili razlozi slobode. Svet je, jednostavno, postao neprijateljsko mesto za pušače. Čini svet to i pogrešno i besmisleno koliko se mene pita - ali ne pita me se. Da kažem ovo konkretnije: nisam želeo da dođem u poziciju da se skrivam, da svaki pravoverni nepušački dosadnjaković može da mi prebacuje kako je on u okvirima a ja ispadam, kako sam ja zavisan a on slobodan, da može da me muči i maltretira onako naprasno pravdoljubljiv i sav od svog prava. Nisam želeo sebi da dozvolim da putujem satima negde u nekom prevoznom sredstvu a da se sa cigaretom u mislima i u džepu ali ne i u ustima ponašam kao posle petog piva na kilometar od najbližeg toaleta.
U krajnjoj liniji, može se čak reći da su me zakonodavci primorali na ostavljanje pušenja; oni su zategli uže a ja sam pristao na sve. Hbg. Video sam dovoljno, i svestan sam da se ova glupost neće povući ni brzo ni lako. Moraću još prilično vremena da živim sa njom - a ostavljanje pušenja je najbolji način za to. Bar u okviru mojih vrednosnih kategorija, onih koje racionalno ponašanje dižu visoko, jako visoko.
Deo 2: Ostavljanje
Od onih sam osoba koje sve što rade, gledaju da rade potpuno. Kada sam pušio, pušio sam bar dve kutije dnevno, bar poslednjih deset od ukupno blizu trideset svojih pušačkih godina. A kada sam prestajao, nisam pravio kompromise sa smanjivanjem, niti sa onim gde ću pušiti i gde neću... Da, najpre sam odlučio. Potom sam našao sedmicu dana u kojima nisam očekivao više problema i stresa nego što je to uobičajeno. I onda sam, odjednom i potpuno, prestao da pušim. Bilo je u tome, naravno, i malo onog mog nadrndanog samo me gledaj i vidi kako mogu stava.
Prva sedmica jeste bila teška - ali nikako i nepodnošljiva. Nedostatak nikotina se manifestuje istim onim osećajem u stomaku koji inače opisujemo kao glad, pa se stoga tokom tih nekoliko dana i dosta i često jede. Pretpostavljam da je ukupni osećaj sličan onome tokom držanja neke od onih dijeta sa voćnim i ne znam kakvim danima - dakle, kao nešto što se bez težih psihičkih posledica može pretrpeti.
Sledećih mesec dana potreba za pušenjem biva sve slabija i slabija. I organski deo te potrebe - onaj koja je uzrokovan nedostatkom nikotina - i onaj navični, vezan za neophodnost da se sa rukama i usnama nešto čini, vremenom nestaju. Naravno, ako ste od odgovarajuće vrste, može vas u prvo vreme biti i pomalo stid što ste očigledno i javno popustili pred ovakvom vrstom društvenog pritiska, ali i to se može kompenzovati samodivljenjem zbog prikazane snage sopstvene volje.
Mislim da su u svemu, za uspeh procesa, najbitniji najpre odluka, i potom stav. Odluka mora biti ona prava, potpuna, a ne maska, ne neko femkanje. Kasnije, stav: ne sme biti kukanja, ali ni slučajno. Kako je? Odlično je. I sve je bolje, i ja postižem cilj i lako to mogu, i još živim normalno i trtmrtsmrt....
Suprotno mnogim savetima, ja sam uz sebe neprestano držao kutiju cigareta, neotvorenu. Ovo sam osećao kao potrebu zarad suzbijanja one poznate pušačke nemam-cigarete panike. Ova kutija me je podsećala na razlog zbog kojeg ne pušim: jer sam ja tako odlučio, a ne iz nekog drugog razloga, recimo zbog toga što nemam šta. Jer, ovo sa nemam-šta se u svako doba i na svakom mestu nekako može rešiti. A onda čitav posao propada.
Nisam ni pokušavao sa nekim zamenama i pomoćnim sredstvima: žvakama, magnetima, hipnoterapijama i sličnim stvarima; ne zato što u njih ne verujem, već zato što me je sve to prosto mrzelo. A i zato što poznajem onu istinu da, na kraju, u ovoj vrsti bitke možemo pobediti jedino svojom odlukom i sopstvenim naporom.
Nisam takođe ni pomišljao da ponekad zapalim neku cigaretu, a onda nastavim sa nepušenjem. Ovo je stvar od takve prirode, da ili jesi ili nisi; a i sve bi me to podsećalo na ono čuveno sečenje repa keru, malo po malo, da ga ne boli.
Zadaci koje sam sebi zadavao su bili u skladu sa mojim tadašnjim mogućnostima, onako kako sam ih ja procenjivao; svako od nas (dok smo pušači) ima neke okidače koji ga, recimo, podstiču da zapali cigaretu. Na primer, tek nakon dve sedmice sam se usudio da sednem za volan i vozim neprestano duže od sat vremena. Čini mi se da je postupnost ove vrste jedna od ključnih stvari na putu do uspeha; ne postajemo mi nepušači baš odmah čim prestanemo da pušimo, koliko god to bila privlačna konstrukcija; neko vreme prosto učimo da smo sada sa druge strane. Korak po korak, kao pri hodanju.
---
A danas... na dan pre stupanja na snagu famoznog Zakona, ja o sebi mislim kao o bivšem pušaču a sadašnjem nepušaču. U sebi sadržim ponešto od oba identiteta. Svestan sam da uvlačenje dima u sebe nema ama baš nikavog normalnog dobrog ili kakvog već pozitivnog razloga a da bi ga čovek smisleno praktikovao. Ipak, antipušačka kampanja mi se iskreno gadi, i to na čelu sa onim delovima sveta u koje ipak - na ovaj ili onaj način - gledam kao na neku vrstu svetionika naše civilizacije. Zaista u toj celoj priči ima nešto zajedničko sa nacističkom metodologijom: jer, ona (priča) se svodi na raspodelu slobode kroz većinski netraženu arbitražu moći države, na način kako društvo to samo od sebe - prirodno, spontano i u okviru svojih pragova tolerancije - nije tako regulisalo.
Trenutno, dišem nešto lakše i krase me manji podočnjaci nego ranije, a navodno mi i koža poseduje nešto prihvatljiviju boju. Opšte stanje zdravlja, otpornosti, libida... mi se, ovako subjektivno gledajući, nije promenilo. Eh da, takođe imam i 9 kg više nego na početku priče. Uveren sam da razlog tome nije samo u većoj količini unete hrane (jer, posle prvih mesec dana, ona u mom slučaju i nije bila veća) već u nekoj promeni kiseoničkog metabolizma. Za one koji eventualno kreću mojim stopama, to znači da problem nije moguće izbeći - sa njim se mora zasebno boriti. I to je ono sledeće sa čime ću morati da se pozabavim, za sada sam izgleda zaustavio rast.
Kad tako gledam, moguće je da sam sopstvenom odlukom - bilo onom da počnem ili onom da prestanem da pušim, svejedno - ušao u neraskidivi ciklus samoodricanja.
Na kraju... eto baš ovo...