Prilicno rano u svacijem detinjstvu odrasli pocinju sa njima veoma zabavnim pitanjima tipa A sta bi voleo da budes kad odrastes? Jasno je da kada smo suvise mali svi mastamo o zanimanjima kao sto su astronaut, vatrogasac, vozac Formule 1 ili fudbaler. To su nam atraktivni poslovi za koje vidimo da donose visok status u drustvu. Onda malo porastes i pocnes da razmiljas malo realisticnije - to jest sa stanovista materijalne dobiti, sto je mnogo opipljivije od drustvenog statusa - i zamisljas sebe kao advokata, ekonomistu ili lekara. I onda nekako kada vec stignes do situacije stani-pani odaberes zanimanje za koje mislis da ti najvise odgovara nevezano za klinacke mastarije ili buduce materijano blagostanje, a cesto nevezano i za skolovanje koje je iza tebe... Evo zasto su moji bliznji uvek bili razocarani mojim odgovorima na gorepomenuto pitanje ...
BIBLIOTEKAR
Na ovaj posao sam jednom cak i konkurisao. Naravno nisu me uzeli - iako su trazili osobu sa bilo kojim fakultetom - nisam imao onaj neki kurs za bibliotekara, sta li je ... Nije vazno! Uvek sam pomalo zavideo bibliotekarima, skoro na onaj isti nacin na koji su drugi ljudi prema njima osecali sazaljenje. Uvek su to bile zene, i uvek su to bile osobe potpuno nezainteresovane za spoljasnji svet. Mozda je to zato sto prema knjigama iz biblioteke niko nema nikakvo postovanje, pa preko njih ni prema samoj biblioteci, pa ni prema samim radnicima u toj ustanovi, cak i izdajuci knjige i popunjavajuci neophodnu (ali zato potpuno bezveznu) papirologiju - one su uvek u ruci ili krilu imale neku ogromnu knjizurinu, najcesce otvorenu negde na drugoj polovini. I uvek su to bile duboko nesrecne zene, cesto veoma nervozne, duboko zamisljene nad svime (ustvari nad sobom), bile su to osobe sa kojima je svaki razgovor bio teska formalnost koja ne zalazi dublje od komentara na temu vremena napolju (u biblioteci koja najcesce nema prozor prema vani!). Jednom sam sreo zenu koja je radeci u biblioteci docekala penziju, videvsi je van biblioteke izgledala mi je bar 20 godina mladja i bar 100 puta srecnija i poletnija. Da, biblioteke su veoma depresivna mesta, i verovatno zato sto sam ja prilicno depresivna osoba uvek sam video sebe u jednoj od njih ...
RADNIK U TRAFICI
Ok, znam da je rad u trafici ovih dana rad sa svime osim sa novinama, ali sedeti osam sati u maloj prostoriji okruzen svom stampom izdatom u nasoj drzavi, pa cak i sa nekima stranim casopisima i novinama, mora da je odlican osecaj! Moram vam priznati da me od 7 dana u nedelji bar 3-4 dana samo i jedino novine nateraju da izadjem iz kreveta! Kolika god da je depresija i koliki god da je osecaj beznadja, ipak zelim da vidim sta ima novo i sta kazu novine! To je nesto sto mi internet, TV i radio nikada ne mogu zameniti! Osam sati u nekoj od tri smene citati novine i raditi sa novcem - koji je najcesce sitnina - mora da je predivno! Pocnes sa dnevnom stampom, citas kratke udarne clanke dok ne prodje jutarnja navala, onda celo prepodne ispratis sve feljtone i kolumne da bi negde oko podneva kada nastupi mrtvilo krenuo sa iscitavanjem ozbiljnih politickih nedeljnika. Prvo se nakurcis uz Vreme, pa se onda uvedes u ravnotezu sa NIN-om... Dok si stigao do pisama citalaca tu je rano popodne i - u vrtlogu ljudi koji kupuju svoju drugu paklu cigareta i klinaca koji uzimaju stripove i samolepljive slicice - smena se zavrsava... Ides kuci sa Pan erotikom pod miskom!
POSTAR
Vec duze vreme, ustvari otkako sam shvatio da od mene nikada nece biti sportista - a bavio sam se sa jednakim neuspehom prvo fudbalom, pa onda stonim tenisom, pa na kraju kosarkom - moje omiljene "zdrave" aktivnosti su voznja bicikla i duge setnje. Nije bilo stesko spojiti 2 i 2 i shvatiti da bih ja prilicno uzivao radeci kao postar. Neka saznanja vec imam posto cesto vidjam dvojicu poznanika koji su postari i vidim da se bez sumnje radi o sjajnim osobama, neverovatno pozitivnim i valjanim licnostima, cak bih se usudio reci - srecnim ljudima. Mislim da bi mi bilo sjajno kada bih radio taj posao! Raznosis ljudima pisma, racune, telegrame, pakete... Brzo upoznas sve ljude u svom reonu, sa svakim uvek razmenis par reci, sa svakim podelis osmehe i tugu za taj dan, vremenom postajes svima poznat i svima omiljen (ako bas nisi neki kreten). Uz sve to vozeci bicikl ili setajuci dugim ulicama i udaljenim predgradjima vodis vise-manje zdrav zivot (ja ne znam ni debelog pa cak ni ugojenog postara!). Problem su naravno psi, ali valjda postoji neka procedura i za to... Mozda cak i neke pare, neka premija kada te neki od njih ujede! Ne, zaista biti postar mora da je sjajno! Sta god o tome mislili momci iz grupe Block Out!
RADNIK U VIDEO KLUBU
Moja prva i najveca ljubav! Ali molim vas, primetite distinkciju! Voleo bih da sam radio kao radnik u video klubu a ne u DVD klubu! To jest ja bih najradije radio u video klubu krajem osamdesetih i pocetkom devedesetih. U onom divnom dobu kada su video plejeri postali normalna pojava u srpskom domacinstvu i taman kada je u Srbiji zavladala ta izvorna piraterija - ona od koje je sve krenulo - tzv. video piraterija. Uvek sam uzasno zavideo ljudima koji su radili u tih nekoliko video klubova koje sam obilazio! Bilo je to vreme kada sam zavrsavao osnovnu skolu. Bio sam vrlo dobar djak i posto nisam nesto jurio odlican prosek - imao sam gomilu slobodnog vremena na raspolaganju, vremena koje sam trosio na iznajmljivanje i gledanje filmova. Nije proslo punodok nisam shvatio da bi bio san snova kada bi mi buduce zaposlenje bilo vezano za filmove. Naravno, nisam se zanosio radom u kinematografiji! Mislio sam raditi u jednom od tih video klubova koji su se u to vreme bas bili namnozili! Sta tu ima?! Sedis osam sati u video klubu, iznajmljujes ljudima filmove, malo pricas sa njima o onome sta valja a sta je djubre, malo radis sa papirologijom i onda ostatak vremena gledas filmove... Posto je vladala piraterija, kroz klubove su prolazile stotine i hiljade naslova, svaki od njih u nekoj svojoj generaciji i svaki od njih prekriven nekom svojom videodromskom patinom... Milina! Posto sam u svakom klubu nailazio na istu vrstu radnika uvek sam bio veoma uvredjen sto su gazde tih klubova u odabiru radnika najcesce preferirale mlade devojke, i to one koje po pravilu o filmovima ili nisu imale nikakva znanja ili su vladale samo onim naopstijim mestime svetske kinematografije. Ja koji sam neretko znao satima da visim u video klubu, smarajuci i musterije i radnike glupim trivijalnostima o filmovima na policama ipak nisam bio dovoljno impresivna pojava da bi me i zaposlili u njima. Ipak, uvek sam se nadao da ce se jednom ukazati prilika i da ce se konacno otvoriti klub u kojem cu konacno biti od koristi... To se naravno nikada nije desilo, ali ja nisam ni stigao da ocajavam jer su svi ti klubovi - izrasli kao pecurke posle kise - redom propali vec do sredine devedesetih. Sada vise ne postoji ni jedan jedini!
Eto, to su cetiri zanimanja o kojima sam mastao kao mali. Ni jedno nije profitabilno i svako od njih je vec godinama na umoru. Sasvim je sigurno da ni na jednom ne bih docekao penziju i da bi se sa svakim borio da sastavim kraj sa krajem... Ali se bar nisam zanosio sa astronomijom! U Srbiji niko nikada nije postao astronaut!