Ovo "black-box..." sam sam (saaam) smandrljao, dok u U = 0 mnogi prepoznaju umešane prste R. Feynmana u pokušaju da se što prostije, kompaktnije opiše Univerzum.
U je matematička funkcija, konačna, pa ako sebi damo dvojku pošto uspemo da zapamtimo formulu, trojku za pamćenje osobine konačnosti funkcije, četvorku za prepoznavanje očiglednog fakta ili očiglednih fakata da nula desno implicira razne simetrije, akcije i reakcije, jedinstva i borbe raznih suprotnosti na levoj strani, pre nego što posegnemo za peticom jedan drugi nobelovac, fizičar, Frank Wilczek nas podseća da ne treba biti prebrz u popuštanju pred nekom kompaktnom formom (no pun intended).
Kad sam pročitao ovaj savet setio sam se kako mi smeta što se na BBC vestima često insistira da političari na pitanja odgovaraju sa da ili ne, crno ili belo, levo-desno, gore-dole, tvrdo-meko, veliko-malo, oblo ili šiljato.
Pa ma koliko mi prijalo što "muče" političare na TV-u ovo "veliko", a šiljato propitivanje mi kvari uživanje.
Kant bi rekao da od krezave građe još niko nije ništa pravo napravio, Gaudi bi to dokazao, ali svi se mi i dalje trudimo - šta god veliko i oštro bacili na kraju ga ili neko ugradi u nešto još veće i pogibeljno ili more od toga napravi što sitan pesak što oblutke, meke, tihe i zaboravne, oblutke što pričaju neku potpuno treću priču.
A čim se toliko trudimo, mimo svog tog neravnog oko nas, verovatno nije ni važno.
Kad bi samo naš trud bio u nekoj korelaciji sa važnim.