Čovekov identitet vidljiv je po načinu odevanja. Promenom sistema vrednovanja, interesovanja ili opredeljenja – menja se i način odevanja. Da li je čovek savremenog doba „osuđen“ na praćenje modnih tendova bez obzira na svoje obrazovanje, poreklo ili materijalno stanje? Epohe kroz koje je čovečanstvo prolazilo uticale su na modu, ali moda nije uticala na njih. Kao deo svakodnevice moda može biti veoma dobra zamena za anksiolitike ili antipsihotike, ali ne više od toga. Moda nije umetnost, ona je strast, način života, ili ako hoćete – fenomen.
U Americi se moda prepisuje pacijentima kao terapija. Da li ovaj vid terapije zaista pomaže čoveku da se oseća bolje ili mu samo daje mogućnost da bude ono što nije? Da li smo onda svi „pacijenti“ i služimo se odećom ne bismo li prikrili ono što jesmo, i da bi postali neko suštinski različit od nas samih? Odgovor je - da. Zbog ovoga smatram da moda, poput hemijskog dejstva anksiolitika, ima određen uticaj na nas. Mi varamo sebe i druge, dakle - moda je sredstvo prevare.
Baš kao i u viktorijansko doba moda je i danas izraz otmenosti, odnosno vulgarnosti, u zavisnosti od pojedinca. Dakle, osobine mode se nisu promenile – i to je dobro – promenio se samo sistem dresure čoveka. Nekada su tu ulogu imale kraljice, a sada su to masovni mediji koji diktiraju modne trendove i uvlače modu tamo gde joj nije mesto – u Srbiji.
Ne treba da nas začudi što moda u Srbiji nema istu moć kao ona u Italiji, jer u Srbiji, naprosto, niko nema moć. Moda se kod nas dovodi u vezu sa romantizmom, autorskom teorijom, umetnošću „za koju se treba roditi“ – jer samo onaj koji se rodi da bude kreator, jednog dana i postane.
Sasvim mi je jasan entuzijazam osnivača i upornost organizatora da ovoj manifestaciji daju karakter važnog događaja – to i jeste njihov cilj – obezbediti visoko mesto u subkulturi kojoj pripadaju. Da li zaista misle da je Beogradska nedelja mode simbol glavnog grada, da su kreatori koji izlažu umetnici-proproci koji predviđaju trendove dve godine unapred ili je sve to u funkciji zadovoljavanja njihovih višebrojnih kompleksa?
Sve ovo ne bi bilo toliko primetno kada u Srbiji ne bi postojala malobrojna lica, od ranije poznata publici, koja neprekidno sebe stavljaju u funkciju modnih kritičara. Lica poznata po „ekranskoj“ nekulturi i „estetskoj“ depresiji, rasejana i nezadovoljna položajem u oblasti u kojoj deluju, odlučuju da sami sebe proglase vrsnim poznavaocima mode. Servirajući narodu da je sve što su videli: neopisivo lepo, jedinstveno, kvalitetno, magijski sašiveno, nosivo i noću i danju - oni ubeđuju sebe i neupućene i neobrazovane gledaoce (jer samo takvi danas gledaju televiziju) da je Srbija zemlja panevropske mode.
Kada u jednoj sredini moda postane umetnost, a umetnost roba - to je poslednji znak da je to društvo u ozbiljnoj krizi i da su ugroženi njegova tradicija, kultura i sistem vrednjovanja (sveta u kome živimo). Takvom društvu postaje teško da sačuva svoj jezik, (svoje) naučnike, prave umetnike, talentovane mlade ljude, i još teže, da spreči kulturološki hod po margini.