Početak oktobra. Vreme lepo, toplo ali vlažno. Barcelona još u letnjem švipsu. Moderan grad, ponosan svoje dvehiljadite istorije i ekcentrične, avangardne arhitekture i umetnosti. Stranih turista na pretek, ali bogme i domaćih turista.
Velika ta zemlja Španija od 45 miliona, raznovrsnih, stanovnika. Nema greške - sasvim je jasno da li ste iz Baskije, Andaluzije ili Katalonije. Da li govorite castellano (ili te španski koji je danas maternji za oko 360 miliona ljudi u svetu) ili catalan (koji navodno potiče iz vulgarnog latinskog ali je mešavina španskog, francuskog i italijanskog uz tu latinsku bazu), a da ne govorim basque (euskara batua) koji je jedan od najstarijih i najautohtonijih jezika u Evropi i koji se govori sa različitim intenzitetom u Španji i Francuskoj.
Službeni jezici u Kataloniji su - španski (castellano), catalan i aranese (jezik sa severo-zapada Katalonije koji je nedavno priznat za službeni jezik).
Nema sumnje da autonomija artikuliše specifične interese i izaziva političke, ali i ekonomske tenzije. Ali svako na svom, a onda zajedno. Španija ne bi bila demoktatija, ne bi bila jedinstvena, da ne živi dnevno sa tim tenzijama ali da ih ne rešava...Možda zato ima diplomatskih razumevanje za Srbiju i pitanje Kosova u Evropskoj uniji i Ujedinjenim nacijama? Ali, naravno, do jedne granice koju ne treba uzeti zdravo za gotovo.
Pijuckam hladni roze, naručila pržene male osliće, gledam u marinu ovog nedeljnog sunčanog oktobarskog dana. Pažnju mi odvlači veseli porodični obed za susednim stolom - tata i mama sa devojčicama, baka i deda, prabaka. Jedu, bogme dobro. Odrasli pijuckaju hladno belo. Pridje mi jedna od devojčica. Pitam je govori li španski - kazde ne, a engleski, francuski, italijanski - kaže ne, a catalan? Da! Kasnije mi njena mama kaže da naravo zna castellan „ali je ona catalan", sa ponosom dodaje njena baka!
Pa šta tu onda ima? Što više naroda, što više jezika tim bolje za demokratiju! Jadne i dosadne su, u današnjem globalno i svakodnevno povezanom svetu, te monokulturne zemlje. A Srbija bogami (ako izuzmem Kosovo), onda Vojvodina, bogami, ima baš puno manjina. Nekad ih je bilo 18, a danas? Neko mi reče da 30% stanovništva Srbije nisu srbi? Pogrešno? Sećam se kada su crnogorci slovakinjama palili kecelje u šinobusu za Pančevo u veliko srpskom zanosu s kraja osamdesetih godina. Izvinuli su se hrvatima, a slovacima? A možda je upravo ta multikulturalna fizionima Vojovodine i njena spora smrt u mono-etničkoj/nacionalnoj miopiji?
Ova se avenija zove po čoveku koji je bio prvi predsednik autonomne Katalonije nakon pada diktature Franka i kada je uspostavljena demokratija u Španiji", čujem glas vodiča. Španija pre gradjanskog rata i Španija posle frankove diktature, Španija danas ponosna demokratija prepuna ožiljaka iz gradjanskog rata i fašističke vlasti. Koliko je španski Kralj Juan Carlos zaslužan za špansku demokratiju i njen razvoj, toliko je Zapatero zaslužan što otvara rane da bi ih zatvorio. A pri tom je jasno ko je bio u pravu u gradjanskom ratu. Nema sumnje. A „pomirenje" je danas, za dvadesetgodišnjake, prventsveno da se zna, da se ne zaboravi, da bude fundament Španije dvadesetprvog veka.
Genijalna ali i šizofrenična „modernistička" arhitektura s kraja devetnaestog i s početka dvadesetog veka. Genijalni Gaudi, Miró, Picasso, Calatrava, odvažni gradski oci koji su bili vizionari i plasirali Barcelonu u svetsku kulturnu riznicu. Barcelona drži banku u tome i danas. Puno mašte u novim zdanjima. A to baš ne ide gradskim ocima tako lako...Mnogo bi se dalo naučiti.
Vasa globetrotterica