Zaboravi na sve što znaš,
opusti se sad, ne traći svoje vrijeme
Pamćenje je ponavljanje.
Ko ne pamti osuđen je da ponavlja? Ništa nije besmislenije. I ne samo zbog toga što je nemoguće ponoviti neupamćeno.
Zaborav je klica svežine, trenutak stvaranja. Zaborav je temelj novom.
A upravo je pamćenje ponavljanje.
* * *
To je, u kratkm crtama, bio moj esej na temu ``Oni koji ne mogu upamtiti prošlost su osuđeni da je ponove''.
Ilustrovao sam moje viđenje konkretnim istorijskim primerima. Da su neki neuspesi, pa i poniženja i nepravde, stvarni i umišljeni, brže zaboravljeni ne bi doživeli tolika ponovljena izdanja, ponekad i svega koju godinu kasnije. Ne bi bilo začaranih krugova u kojima narodi i države neumorno okreću ploču sa sve usranijim varijacijama na već dovoljno usranu muziku.
- Tvoj esej nema veze sa temom, kaže. Ono je citat Džordža Santajane i on je filozof a ne istoričar.
A? Džordž Santajana? Pokazuje mi svoj esej u kojem objašnjava glavne crte Santajanine moralne filozofije, oslikane u ``Životu razuma''.
Pamti mnogo.
Prelećem očima preko teksta i primećujem profesorovu zabelešku na kraju. Kaže da, i pokraj brilijantne prezentacije vredne pohvale i pažnje, nije želeo da ponovo vidi Santajanin ugao gledanja na stvari, već neko novo viđenje, rad inspirisan citatom, ali definitivno rad u koji je utkana autentična misao studenta.
Pamti mnogo. A pamćenje je ponavljanje.
- Kako je moguće da svi znate toliko?
- Primerak ti je skroz pogrešan, smeje se. Mi koji smo došli ovde da studiramo smo izabrali sami sebe. Ima nadarenih, vrednih, ambicioznih, onih koje su roditelji danonoćno gurali ... sve to. Nije fer porediti nas sa celom populacijom domaćih studenata. Vaši šalabajzeri su sasvim slični našima, jednako neuki, nezainteresovani i lenji, samo ti naše ne uračunavaš jer ih nikada nisi video. Mi koji smo ovde došli nismo ništa bolji od neke slične samoizabrane i posebno motivisane grupe domaćih studenata.
Eto. Tako kaže. Nisam ja ništa posebno.
- Bože, koliko si glup! Kako je moguće da su te poslali tako savršeno opremljenog, a tako oštećenog? Ko radi to? Kako je moguće da je neko izgubio toliko vremena i snage da te nauči svemu pod kapom nebeskom, a da se istovremeno potrudio da ti utuvi u glavu da si nesposoban da išta uradiš s tim? Kome se to isplati? Čemu to služi?
Neprijatno mu je. Uvek mu je pomalo neprijatno kad govorimo o ovome.
- Nije baš tako.
- Šta nije tako? Ljudi sa pola tvog talenta, načitanosti i razumevanja već ... ne znam šta već ... sve. Šta ti čekaš? Santajana je, u svojoj knjizi, ... koga briga šta je Santajana u svojoj knjizi, tebe su pitali šta misliš a ne Santajanu. On je već rekao šta misli.
Grize usne.
- Ali ja želim da prvo naučim više.
- Ali to nema kraja. To nema kraja. Jednog dana ćeš morati prestati da se njišeš sa palcem u ustima i plakati kako još ne znaš sve. Ako ti išta smeta to je višak obzira prema prošlom. Talog. Zaboravi sve to. Samo gubiš vreme. Spreman si odavno.
* * *
Bebe uče da plaču, bebe uče da poznaju svoj glas
Nismo jednom imali ovaj razgovor. Razumemo se, ali ponekad je potpuno ugušen i sakriven iza samopreziranja i osećanja nesposobnosti i nespremnosti kojim su ga godinama napajali. ``Još mnooogo hleba moraš pojesti da bi stigao na moje mesto'' je refren koji je čuo milion puta od detinjstva dok su mu lupali čvrge i sputavali korake. I sam se ponekad sprdao svemu tome, ali tek je na pola puta. S jedne strane već zna da je prevaren, da je protraćio previše vremena jedući taj hleb, a da njemu njihovo mesto i ne treba. Da želi svoje mesto. Ali niti koje nekoga vezuju za mit nikada nisu spoznajne.
Imam utisak da smo proveli poslednje dve godine na nekoj vrsti lečenja. Većinu nas domaćih studenata iz dobrih američkih kuća i dobrih škola u predgrađima je trebalo lečiti od arogancije. Sve dok se nismo upisali na magistarske studije mislili smo da smo najpametniji, najproduhovljeniji i da znamo tako mnogo. Ono malo napora koji smo ulagali smo smatrali nadčovečanskim. A onda smo se susreli sa drugačijim. Znali su mnogo, a povrh svega su i radili kao mravi. Ali i većinu njih je trebalo lečiti. Izvaditi ih iz ljuske i naterati ih da puste svoj glas. I kao što su neki od nas, konačno sudareni sa realnošću, propadali zbog nedostatka prave strasti za znanjem i ozbiljnim učenjem, zbog nemogućnosti dodavanja ikakve strukture svojim vizijama, neki od njih su, takođe sudareni sa realnošću, propadali zbog nedostatka svog glasa, zbog nemogućnosti dodavanja svoje vizije ikakvim strukturama.
===== beleške ======
U međuvremenu je naučio da zaboravlja. Da se otisne u novo. Da plače. I poznaje svoj glas. Ćao.