Call me Ishmael
1. Davno je to bilo.
Letopisac beleži da su Rome tada zvali Ciganima, bez pežorativnih konotacija.
U velelepnom Parizu iz tog vremena bio je veoma poznat restoran „Raspućin" (Raspoutine), zbog „slovenske egzotičnosti", ma šta to moglo da znači. A istovremeno, bio je prilično poznat i restoran „Braće Jovanovića", koji su vodila dvojica Roma poreklom iz Srbije. Ne samo da se dobro jelo i pilo u tom restoranu, nego se, naravno, i slušala divna ciganska muzika (La musique tzigane), koja je, poslovično radnim i marljivim Francuzima, dušu razgaljivala uveče, onda kada su hteli da se malo opuste i oslobode dnevnih stresova. Ali i onima dokonima iz visokog društva, koji su, takodje, navraćali. Primetno su dolazili i Španci, uglavnom lorkijanske duše, najviše zbog dobre muzike, jer oni, koji znaju napamet mnoge stihove iz nezaboravnog „Romancero Gitano", umeju osetiti kako umilno i nežno cvile violine ciganske.
Sve u svemu, taj restoran je bio veoma posećivan i sve je dobro išlo. Vlasnici restorana, u svojim ranim četrdesetim godinama, svaki put kada su mogli, i sami su svirali, jer su bili vrsni violinisti. A ponekad su angažovali i svog oca, koji je već odavno uživao neprikosnoveni glas prvoklasnog muzičara, jednog od najboljih na balkanskim prostorima, a i šire.Letopisac se, zapravo, najviše bavi ocem, odnosno njegovim shvatanjima u vezi sa restoranom koji su vodila njegova deca (tako je on zvao svoja dva sina, iako su oni već odavno bili odrasli ljudi). Iskreno, on se čudom čudio otkuda u njima tako vispren, poslovan duh, pošto su se pokazivali ne samo kao dobri muzičari (što je on umnogome smatrao svojom očinskom zaslugom), već i kao vešti poslovni ljudi. Jer, voditi otmen restoran u gradu kao što je Pariz nije ni malo jednostavan posao.
A u to davno vreme u Francuskoj je (još) važio franak. Po boljim restoranima dobro se jelo (niko nije mario za The Fast Food) i dobro pilo (niko nije mario za - pivo). Obožavala se umetnost, i nije se previše pridavalo značaja tehnološkim inovacijama koje, na odredjeni način, banalizuju život. U famozni Mulen Ruž (Moulin Rouge), na živopisnom Pigalu, išli su i rodjeni Parižani, a ne samo strani turisti, predvodjeni hordama bledolikih Japanaca. A, bogami, tada se uživalo i u vodjenju ljubavi, i nije se cenilo seksanje na brzaka (sam američki izraz „quickie" nije još, valjda, ni postojao).
Elem, letopisac beleži da se otac braće Jovanovića često nelagodno osećao kada je ostajao sam sa sobom, misleći na svoje sinove. Neke stvari mu nisu išle u glavu: „Moji sinovi su jako malerozni, da malerozniji ne mogu biti. Imaju otmen restoran u velikom gradu, imaju dobru klijantelu, često i iz visokog društva, ali su postali robovi svog restorana. Bože moj, oni nisu ono što su nekad bili; ponašaju se kao da više i nisu moju sinovi! To me čini jako nesrećnim. Pa kako bih mogao biti srećan i zadovoljan kada ih vidim, te moje sinove, kako svakog božjeg dana, osim nedeljom, ostaju do sitnih sati ujutru, poslužujući goste, ili svirajući. I što su ubedjeni da su sposobni da vode kafanske poslove, i da lepo zabavljaju goste. Povremeno, sviram i ja kod njih. Tako, baš pre neko veče, jedan Francuz, sredovečni gospodin u društvu lepe dame, plati večeru 4.800 franaka! To sam svojim očima video. I čudio se, jer to je stvarno veliki iznos za jedan kafanski provod. Posle pitam jednog od mojih sinova - šta su to dvoje jeli i pili kada su toliko platili za večeru. A sin mi kaže: 'Jeli su kavijar i pili šampanjac. I uživali u dobroj muzici. Nije to ništa, ćale, mnogi dolaze kao i oni, i ne žale da dobro plate, ako se lepo provedu'".
Letopisac se i dalje bavi jadikovanjem oca: „Ciganima je greh oduzeti siromaštvo. Oni su najsrećniji u tom svom siromaštvu. Bogati Cigani nisu srećni ljudi. Nemaju životnog cilja, nemaju više zbog čega da se bore. Siromaštvo nije teško ako nije beda. Prava beda je živeti - a ne znati zbog čega se živi. A kada Cigani udju u lukrativni biznis, onaj koji donosi veliku zaradu, oni gube sebe, gube svoju prirodu. Čemu sve bogatstvo ako čovek duši svojoj naudi? Ja se sećam kako sam se malerozno osećao kada sam, nekim slučajem, bio došao do većih para, skoro 200.000 franaka. Blesav osećaj! Kako onda da sviram nekome za deset franaka!? A ako mu ne sviram, gubim samoga sebe... Znam, znam da nisu svi ljudi isti, pa nisu ni svi Romi isti, ali to me ne teši, jer mislim da se većina Roma oseća kao ja. Gledajući svoje sinove kako obrću velike pare pitam se, očinski, da li su srećni ljudi. Mislim da nisu. Oni više ne žive, već se pate radeći mnogo, a da toga nisu svesni. To vidim kada kod njih sviram. Sve pare što zarade ulažu u restoran. Pa dokle tako? A ranije su lepo živeli: svirali su, ne samo po svadbama i na drugim veseljima, već su imali i svoje koncerte, pa su dobro zaradjivali... A ovo sada?!"
Da, da. Bogati ljudi, bilo koji, bilo gde, mogu biti nesrećnici. Pritom, sreća je ako su, bar, muzikalni, jer se sa muzikom u duši lakše živi.
2. Call me Ishmael. To su,kao što pretpostavljam da znate, početne reči knjige „Mobi Dik". Koliko lepote ima u samo tri obične reči, sa kojima je Herman Melvil, pre 150 godina, započeo tu svoju nezaboravnu knjigu! Na to me je nedavno podsetio književnik Majkl Kaningem, koga sam ja, mada usputno, pominjao u mom blogu od prošlog (veselog) četvrtka, „Pružiti ruku gejevima, čemu?"
Često se dogadja da književnik najbolje razume drugog književnika, pa se Kaningem sa simpatijama seća velikana Melvila. Naime, on smatra da je za jezik koji se koristi u pisanju romana, pored osećaja za značenje reči, veoma važan i osećaj za muziku. Tako u Call me Ishmael Kaningem vidi lepotu u milozvučnosti koju proizvode pravilno poredjani samoglasnici, kao i slova „l". (Navodi da ima lepote i u italijanskom „Chiamami Ismaele", opet zbog zvučnih samoglasnika, a i zato što su tri „m" lepo pozicionirana). S tim u vezi, Kaningem zaključuje da se Call me Ishmael nikako ne bi moglo zameniti, recimo, sa „Call me Arthur", ili „Call me Bob".Ja setno dodajem: Call me Ishmael ne bi se moglo zameniti ni sa „Call me Vladimir". Bez veze!
Što bi rekli Francuzi: C'est la vie. Tako se živi.