Danas, deset godina posle svrgavanja Slobodana Miloševića sa vlasti, odnosi i pozicije u našem društvu nisu jasni ni definisani. Na sve strane su iznuđene okolnosti i tzv. politička realnost s kojom niko normalan ne može da se pomiri. Zajedno su i dželati i žrtve. Nisu neosnovane pomisli da bi Milošević, da je kojim slučajem živ, verovatno na neki način ponovo participirao u vlasti. Zbog takvog nelogičnog i zbunjujućeg stanja stvari, mnogo ljudi nezadovoljno živi, teško podnosi loše ekonomske prilike, gubi veru u pozitivne društvene promene i progresivno se razočarava u demokratiju za koju su se borili i koju simboliše 5. oktobar. Pri tome, demokratija u Srbiji se još uvek nije dovoljno „zapatila", vrlo je krhka i nestabilna.
Na lustraciju, za koju kažu da nikad nije kasno, gleda se kao na jeres i na nešto što je nemoguće izvesti da bi se već jednom raščistilo ko je ko i ko je šta radio, kako bi, za početak, moglo da se krene napred s jasnijom slikom zašto, šta i kako (treba da) se radi.
Istovremeno, oni koji su do juče zatirali demokratiju i ljudska prava, čineći gnusne zločine prema svom i drugim narodima, danas se utrkuju u demagoškim pričama „ko će više - ko će bolje - ko će brže" ka EU. Da paradoks bude veći, neki od njih su postali pozitivan primer kako treba raditi za ostvarenje tog cilja.
Šta normalan čovek može da misli kada na ulici i medijima vidi kako se i dalje nekažnjeno i slobodno šetaju ONI koji su nekada „u korenu sasecali" i samu pomisao da će NJIHOVA tiranija ikada proći? ONI zbog kojih su uništeni brojni životi, privreda, institucije i osnovno ljudsko dostojanstvo. ONI koji su od totalitarista postali demokrate i evropejci, tako što su samo rekli: više nismo ONI, sada smo OVI, ostavljajući nam da nagađamo da li će prvom prilikom ponovo postati ONI-ONI ili, možda, nešto treće.
Posmatrajući takve travestije političkih stranaka i političara „iz vuka u jagnje", postavlja se pitanje zašto drugi ljudi za svoja nedela moraju da budu osuđeni i da izdržavaju kaznu? Zar nije svima dozvoljeno da od loših postanu dobri tako što će jednostavno reći: ono što sam radio juče, neću činiti sutra? Ili to zakon (šta je bilo - bilo je i nikom ništa!) nije isti za sve samo kada su u pitanju ljudi koji su odlučili da se bave politikom i u tom su poslu počinili ozbiljna nedela?
Šta može građanin/ka demokratske provenijencije da zaključi kada mu se svakodnevno rugaju Miloševićevi šampioni destrukcije (blaga reč), koji izjavljuju da danas žive bolje i uspešnije nego pre 5. oktobra i koji se seire nad nesrećom svog naroda, koju su mu dugoročno navukli na grbaču?
Šta glasač/ica demokratske opcije da misli o onim DRUGIMA, o predvodnicima nekadašnje borbe za demokratiju, koji prave saveze sa nekadašnjim tiranima i najavljuju ili testiraju nove koalicije, poput priče o budućoj dvotrećinskoj (demokratskoj) vlasti sa SNS?
Šta bilo ko može pozitivno da percipira iz svakodnevnog kršenja demokratskih principa vladanja, nekomptencije i nerada, očiglednih od najnižih do najodgovornijih državnih funkcija, za koje takođe niko ne snosi odgovornost?
Šta smisleno može da se misli o teškom i bolnom procesu tranzicije koja je jedino uspešno izvedena u prevođenju kapitala iz sektora kriminala u sektor privrede?
Takvih pitanja je mnogo, a rezultat, na kome se izgleda svojski radi, jeste: zbunjenost, konfuzija, rezignacija, razočaranje... Posledično, ne treba da začudi moguća apstinencija na izborima, kao rak rana svakog demokratskog društva, koja nedemokratskim opcijama omogućava da demokratskim sredstvima dospeju na vlast i ostvare svoje ciljeve.
U svim ovakvim pričama i u ovakvom povodu sledi neizbežno pitanje, koje se izgovara razrogačenih očiju i s puno emocija, zbog čega se danas puno ljudi oseća neprijatno: kako dalje, šta uraditi?
Poznato je da kao narod imamo neke vrlo loše mentalitetske osobine, koje ne bi bilo loše da se promene. Kod lekara idemo uglavnom kada nas nešto zaboli ili tek kada se ozbiljno razbolimo. Ipak, ako nešto nismo uradili ni juče, ni prekjuče, ni lani, ni pre deset godina, a ako smo još živi(?), možda ne bi bilo loše da ipak učinimo ono što smo morali odavno: da povučemo liniju i krenemo redom, baš kao što se radi kada kuća izgori u požaru.
I po drugoj strani, postoji puno „malih stvari koje život znače", a koje ne zavise ni od političara, ni od EU, koje se uz malo volje mogu uraditi da život bude barem malo lakši i prijatniji: počistiti ispred svog dvorištva, ofarbati klupe na kojima sede starci, ne ispuštati ulje iz automobila na dečija igrališta, ne bacati đubre kroz prozor...
Peti oktobar 2010, a meni u glavi stihovi pok.Vojislava Despotova koji je u svojoj zbirci Veseli pakao evropoezije iz 1990. godine, u pesmi Mrtvo mišljenje napisao:
Nemam, gle, ideja pozitivnih
i misli briljantnih,
ni gadnih, negativnih, nemam više!
Gasim se kao Tungsram sijalica,
kao epizoda vidno sporija
na rokenrol koncertu zvanom istorija,
istorija,
učiteljica koja crnom pičkom svojom
đake usisava i samo tako
funkcioniše.
...
Živi bili. Ma šta to značilo.