Društvo| Politika| Život

Deset godina 5. oktobra

Nune Popović RSS / 05.10.2010. u 09:03

images?q=tbn:ANd9GcS9DhQA_qQu5V6Saqca1GwSewpP7_ODk6WWZPK1mT8wmrJQH1U&t=1&usg=__52gtvjU4E8U3whGVrlNUcNCceOo=Danas, deset godina posle svrgavanja Slobodana Miloševića sa vlasti, odnosi i pozicije u našem društvu nisu jasni ni definisani. Na sve strane su iznuđene okolnosti i tzv. politička realnost s kojom niko normalan ne može da se pomiri. Zajedno su i dželati i žrtve. Nisu neosnovane pomisli da bi Milošević, da je kojim slučajem živ, verovatno na neki način ponovo participirao u vlasti. Zbog takvog nelogičnog i zbunjujućeg stanja stvari, mnogo ljudi nezadovoljno živi, teško podnosi loše ekonomske prilike, gubi veru u pozitivne društvene promene i progresivno se razočarava u demokratiju za koju su se borili i koju simboliše 5. oktobar. Pri tome, demokratija u Srbiji se još uvek nije dovoljno „zapatila", vrlo je krhka i nestabilna.

Na lustraciju, za koju kažu da nikad nije kasno, gleda se kao na jeres i na nešto što je nemoguće izvesti da bi se već jednom raščistilo ko je ko i ko je šta radio, kako bi, za početak, moglo da se krene napred s jasnijom slikom zašto, šta i kako (treba da) se radi.

Istovremeno, oni koji su do juče zatirali demokratiju i ljudska prava, čineći gnusne zločine prema svom i drugim narodima, danas se utrkuju u demagoškim pričama „ko će više - ko će bolje - ko će brže" ka EU. Da paradoks bude veći, neki od njih su postali pozitivan primer kako treba raditi za ostvarenje tog cilja.

Šta normalan čovek može da misli kada na ulici i medijima vidi kako se i dalje nekažnjeno i slobodno šetaju ONI koji su nekada „u korenu sasecali" i samu pomisao da će NJIHOVA tiranija ikada proći? ONI zbog kojih su uništeni brojni životi, privreda, institucije i osnovno ljudsko dostojanstvo. ONI koji su od totalitarista postali demokrate i evropejci, tako što su samo rekli: više nismo ONI, sada smo OVI, ostavljajući nam da nagađamo da li će prvom prilikom ponovo postati ONI-ONI ili, možda, nešto treće.

Posmatrajući takve travestije političkih stranaka i političara „iz vuka u jagnje", postavlja se pitanje zašto drugi ljudi za svoja nedela moraju da budu osuđeni i da izdržavaju kaznu? Zar nije svima dozvoljeno da od loših postanu dobri tako što će jednostavno reći: ono što sam radio juče, neću činiti sutra? Ili to zakon (šta je bilo - bilo je i nikom ništa!) nije isti za sve samo kada su u pitanju ljudi koji su odlučili da se bave politikom i u tom su poslu počinili ozbiljna nedela?

Šta može građanin/ka demokratske provenijencije da zaključi kada mu se svakodnevno rugaju Miloševićevi šampioni destrukcije (blaga reč), koji izjavljuju da danas žive bolje i uspešnije nego pre 5. oktobra i koji se seire nad nesrećom svog naroda, koju su mu dugoročno navukli na grbaču?

Šta glasač/ica demokratske opcije da misli o onim DRUGIMA, o predvodnicima nekadašnje borbe za demokratiju, koji prave saveze sa nekadašnjim tiranima i najavljuju ili testiraju nove koalicije, poput priče o budućoj dvotrećinskoj (demokratskoj) vlasti sa SNS?

Šta bilo ko može pozitivno da percipira iz svakodnevnog kršenja demokratskih principa vladanja, nekomptencije i nerada, očiglednih od najnižih do najodgovornijih državnih funkcija, za koje takođe niko ne snosi odgovornost?

Šta smisleno može da se misli o teškom i bolnom procesu tranzicije koja je jedino uspešno izvedena u prevođenju kapitala iz sektora kriminala u sektor privrede?

Takvih pitanja je mnogo, a rezultat, na kome se izgleda svojski radi, jeste: zbunjenost, konfuzija, rezignacija, razočaranje... Posledično, ne treba da začudi moguća apstinencija na izborima, kao rak rana svakog demokratskog društva, koja nedemokratskim opcijama omogućava da demokratskim sredstvima dospeju na vlast i ostvare svoje ciljeve.

U svim ovakvim pričama i u ovakvom povodu sledi neizbežno pitanje, koje se izgovara razrogačenih očiju i s puno emocija, zbog čega se danas puno ljudi oseća neprijatno: kako dalje, šta uraditi?

Poznato je da kao narod imamo neke vrlo loše mentalitetske osobine, koje ne bi bilo loše da se promene. Kod lekara idemo uglavnom kada nas nešto zaboli ili tek kada se ozbiljno razbolimo. Ipak, ako nešto nismo uradili ni juče, ni prekjuče, ni lani, ni pre deset godina, a ako smo još živi(?), možda ne bi bilo loše da ipak učinimo ono što smo morali odavno: da povučemo liniju i krenemo redom, baš kao što se radi kada kuća izgori u požaru.

I po drugoj strani, postoji puno „malih stvari koje život znače", a koje ne zavise ni od političara, ni od EU, koje se uz malo volje mogu uraditi da život bude barem malo lakši i prijatniji: počistiti ispred svog dvorištva, ofarbati klupe na kojima sede starci, ne ispuštati ulje iz automobila na dečija igrališta, ne bacati đubre kroz prozor...

Peti oktobar 2010, a meni u glavi stihovi pok.Vojislava Despotova koji je u svojoj zbirci Veseli pakao evropoezije iz 1990. godine, u pesmi Mrtvo mišljenje napisao:

1911_Tungsram_hirdetes.jpgNemam, gle, ideja pozitivnih
i misli briljantnih,
ni gadnih, negativnih, nemam više!
Gasim se kao Tungsram sijalica,
kao epizoda vidno sporija
na rokenrol koncertu zvanom istorija,
istorija,
učiteljica koja crnom pičkom svojom
đake usisava i samo tako
funkcioniše.
...

Živi bili. Ma šta to značilo.



Komentari (37)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

predatortz predatortz 09:54 05.10.2010

Narodna mudrost kaže

Što kriv qrc napravi vreme ne ispravi...

To je odgovor na većinu postavljenih pitanja. 5. oktobra je samo narod imao volju da se nešto promeni. Lideri i liderčići su pokazali ko su i šta su. Intimno, mislim da su naneli veću štetu nego Milošević. On je upropastio sve što se upropastiti moglo, ali nam nije ubio nadu i želju za promenama. Ovi su to majstorski uradili!
expolicajac expolicajac 10:45 05.10.2010

Podrška tvom razmišljanju

Od svih natpisa koji su poslednjih dana preplavili blogove i ostale medije jedino sam dobio želju da komuniciram ovde. Verovatno što sam jedino ovde osetio čistoću misli i onu iskrenu nadu koji samo mladost nosi u sebi.
Srpsko društvo je u adolescentnom periodu već 700 godina. Pokušaću da dam jedan laički osvrt na to stanje kao nadopunu tvog razmišljanja
Jedna od najburnijih kriza kod većine mladih država ( može i društava ) se javlja na početku adolescentnog doba. Osnovne promene u ovom periodu su vezane za definisanje prostora i buđenje snažnih nacionalnih emocija. Mladoj državi u tom dobu je veoma teško da pronađe odgovarajuću ravnotežu između ograničavanja i izražavanja nagonskih težnji. Ona napušta sigurnost rodovskog uređenja i preuzima odgovornost građanskog ustrojstva. Česti nesporazumi već formiranih država i adolescenata dodatna su otežavajuća okolnost.

Okosnicu stanja krize čine teskoba i depresivnost. Ukoliko se rešavanju krize ne posveti pažnja, to može dovesti do porasta tenzije i pojave anksioznosti, straha i osećanja bespomoćnosti. Ovi simptomi su praćeni brojnim društvenim smetnjama, a javljaju se i promene u ponašanju: slabija radna i intelektualna efikasnost, teškoće u komunikaciji sa ostalim državama i otežano obavljanje socijalnih uloga. Mlado društvo u krizi je veoma često “poljuljan iz temelja” i neophodna mu je pomoć okoline.

U adolescentnoj krizi uočavaju se ili potištenost društva i nekontrolisana euforičnost, potreba za eksponiranjem samostalnosti, teskoba prostora koji zauzima, zloupotreba sredsava prinude i sudske vlasti, asocijalno ponašanje (prvenstveno agresivnost), zapuštanje zakonodavne vlasti, pa i pokušaji uvođenja apsolutističke vlasti. U mnogim od ovih situacija je ponekad teško odrediti šta je normalno, a šta i patološko reagovanje.

U tom periodu mlade države pokušavaju da nadju odgovore na mnoga pitanja, medju kojima su najčešća: "ko smo","gde pripadamo", "gde želimo da stignemo", "šta želimo da postignemo", "kakvi želimo da budemo". Mlada država tada počinje da integriše iskustva iz dotadašnjeg socijalnog i istorijskog iskustva, a rezultat tih integrativnih procesa omogući mladoj državi da definitino kristališe svoj identitet i živi skladno kao nezavisna i autonomna celina.

Tekovine 5 oktobra nisu male. One su samo utihnule zbog objektivnog nepostojanja energije koja ih je i stvorila. A vi mladi sigurno će te naći novi izvor energije.

Ono na šta treba da se oslonite jeste:

Nemojte ignorisati probleme jer time možete ozbiljno zakomplikovati procese promena.
Prihvatite krizu kao deo normalnog razvojnog procesa.
Ne nasedajte na priče o "lakim" rešenjima. To su uglavnom samo kratkotrajna, površinska olakšanja
Pokušajte da u krizi uvek vidite izazove koji pomažu da društvo raste i da se razvija
Aktivirajte sve svoje raspoložive resurse jer rešenja krize su uvek u samom društvu
Iskoristite sva svoja stečena znanja i iskustva i jasno definišite svoje ciljeve

I znaj da ću uvek biti kritičan prema tvojim tekstovima





ime_korisnicko ime_korisnicko 13:14 05.10.2010

Re: Podrška tvom razmišljanju

expolicajac

Jedna od najburnijih kriza kod većine mladih država ( može i društava ) se javlja na početku adolescentnog doba. Osnovne promene u ovom periodu su vezane za definisanje prostora i buđenje snažnih nacionalnih emocija. Mladoj državi u tom dobu je veoma teško da pronađe odgovarajuću ravnotežu između ograničavanja i izražavanja nagonskih težnji. Ona napušta sigurnost rodovskog uređenja i preuzima odgovornost građanskog ustrojstva. Česti nesporazumi već formiranih država i adolescenata dodatna su otežavajuća okolnost.

Okosnicu stanja krize čine teskoba i depresivnost. Ukoliko se rešavanju krize ne posveti pažnja, to može dovesti do porasta tenzije i pojave anksioznosti, straha i osećanja bespomoćnosti. Ovi simptomi su praćeni brojnim društvenim smetnjama, a javljaju se i promene u ponašanju: slabija radna i intelektualna efikasnost, teškoće u komunikaciji sa ostalim državama i otežano obavljanje socijalnih uloga. Mlado društvo u krizi je veoma često “poljuljan iz temelja” i neophodna mu je pomoć okoline.

U adolescentnoj krizi uočavaju se ili potištenost društva i nekontrolisana euforičnost, potreba za eksponiranjem samostalnosti, teskoba prostora koji zauzima, zloupotreba sredsava prinude i sudske vlasti, asocijalno ponašanje (prvenstveno agresivnost), zapuštanje zakonodavne vlasti, pa i pokušaji uvođenja apsolutističke vlasti. U mnogim od ovih situacija je ponekad teško odrediti šta je normalno, a šta i patološko reagovanje.

U tom periodu mlade države pokušavaju da nadju odgovore na mnoga pitanja, medju kojima su najčešća: "ko smo","gde pripadamo", "gde želimo da stignemo", "šta želimo da postignemo", "kakvi želimo da budemo". Mlada država tada počinje da integriše iskustva iz dotadašnjeg socijalnog i istorijskog iskustva, a rezultat tih integrativnih procesa omogući mladoj državi da definitino kristališe svoj identitet i živi skladno kao nezavisna i autonomna celina.


Posle upotrebe nategnutih analogija iz udzbenika Psihologija za, valjda, drugu godinu srednje skole, a pre nego sto pređes na Domacinstvo za, valjda, sesti osnovne - bilo bi lepo da te neko uputi na elementarnu logiku, za udzbenik je jos rano, kako ne bi plasirao perpetuum mobile besmislice poput:
expolicajac

Tekovine 5 oktobra nisu male. One su samo utihnule zbog objektivnog nepostojanja energije koja ih je i stvorila.


Ovo:
expolicajac

A vi mladi sigurno će te naći novi izvor energije.

se pravim da nisam primetio, a instant mudrosti:
expolicajac

Nemojte ignorisati probleme jer time možete ozbiljno zakomplikovati procese promena.
Prihvatite krizu kao deo normalnog razvojnog procesa.
Ne nasedajte na priče o "lakim" rešenjima. To su uglavnom samo kratkotrajna, površinska olakšanja
Pokušajte da u krizi uvek vidite izazove koji pomažu da društvo raste i da se razvija
Aktivirajte sve svoje raspoložive resurse jer rešenja krize su uvek u samom društvu
Iskoristite sva svoja stečena znanja i iskustva i jasno definišite svoje ciljeve

ne komentarisem...
ljuboten ljuboten 14:04 05.10.2010

Re: Podrška tvom razmišljanju

Ono na šta treba da se oslonite jeste:

Nemojte ignorisati probleme jer time možete ozbiljno zakomplikovati procese promena.
Prihvatite krizu kao deo normalnog razvojnog procesa.
Ne nasedajte na priče o "lakim" rešenjima. To su uglavnom samo kratkotrajna, površinska olakšanja
Pokušajte da u krizi uvek vidite izazove koji pomažu da društvo raste i da se razvija
Aktivirajte sve svoje raspoložive resurse jer rešenja krize su uvek u samom društvu
Iskoristite sva svoja stečena znanja i iskustva i jasno definišite svoje ciljeve

Posedujete znanje i mudrost. Lepo.
expolicajac expolicajac 16:00 05.10.2010

Re: Podrška tvom razmišljanju

ime_korisnicko
Posle upotrebe nategnutih analogija iz udzbenika Psihologija za, valjda, drugu godinu srednje skole, a pre nego sto pređes na Domacinstvo za, valjda, sesti osnovne - bilo bi lepo da te neko uputi na elementarnu logiku, za udzbenik je jos rano, kako ne bi plasirao perpetuum mobile besmislice poput:

Predloži program za usavršavanje, pošto me smatraš neukim i glupim. Ali smo se valjda 5 oktobra izborili da imamo prevo svoju glupost izložiti sudu javnosti. Unapred hvala. Uvek spreman za nove izazove.
ime_korisnicko ime_korisnicko 18:31 05.10.2010

Re: Podrška tvom razmišljanju

expolicajac

Ali smo se valjda 5 oktobra izborili da imamo prevo svoju glupost izložiti sudu javnosti.


Patetiku prodaj nekom kod koga se prima i kome prija, sto rece filozof Stulic, uzajamno milovanje idiotskih glava - ti i ja se nismo ni za sta zajedno borili, pa samim tim i nismo "mi".
Vi se, cak, ni za novog gazdu pred kojim bi skinuli gace niste izborili, jer vi prihvatate bilo koga ko vam puni guzicu, a gace su vam ionako pale kad ste narodu kome ste do tad majku majcinu izdajnicku predali oruzje.


expolicajac expolicajac 19:54 05.10.2010

Re: Podrška tvom razmišljanju

ime_korisnicko
Patetiku prodaj nekom kod koga se prima i kome prija, sto rece filozof Stulic, uzajamno milovanje idiotskoh glava - ti i ja se nismo ni za sta zajedno borili, pa samim tim i nismo "mi".
Vi se, cak, ni za novog gazdu pred kojim bi skinuli gace niste izborili, jer vi prihvatate bilo koga ko vam puni guzicu, a gace su vam ionako pale kad ste narodu kome ste do tad majku majcinu izdajnicku predali oruzje.


Definicija patetike "Ponašanje začinjeno preteranim samosažaljevanjem i emocijama veštački uvećanog intenziteta."
Ako pokušavaš da eksponiraš svoje neznanje, to činiš veoma uspešno.
Filozovski pravac pomenutog Stulica mi je nepoznat, iako poznajem jedan muzički pravac koji ima značajnog prestavnika sa tim prezimenom.
Moj gazda je Država Srbija, i jedino njoj polažem račune. Ja sam bacio pred rukovodstvo MUP a, značku, pištolj i lisice Juna 2000, kad sam "evidentno" znao kako će izgledati oktobar mesec. Tada su(juna 2000) pripadnici MUP-a prisilno učlanjivani u SPS i JUL. Ja to nisam uradio, niti sam pristao da budem član bilo koje partije. To sam definisao rečima da srpski policajac mora biti politički kulturan ali da mu priroda posla zabranjuje politički angažman u bilo kojoj partiji. Ogroman broj onih koji su se 2000 učlanjivali u JUL sada su na visokim mestima u MUP-u, ali to nije moj problem.
I zapamti "ime korisničko" Svima nama su gaće prljave, samo postoji razlika u tome kome su pantalone pale.


ime_korisnicko ime_korisnicko 21:33 05.10.2010

Re: Podrška tvom razmišljanju

expolicajac
ime_korisnicko
Patetiku prodaj nekom kod koga se prima i kome prija, sto rece filozof Stulic, uzajamno milovanje idiotskoh glava - ti i ja se nismo ni za sta zajedno borili, pa samim tim i nismo "mi".
Vi se, cak, ni za novog gazdu pred kojim bi skinuli gace niste izborili, jer vi prihvatate bilo koga ko vam puni guzicu, a gace su vam ionako pale kad ste narodu kome ste do tad majku majcinu izdajnicku predali oruzje.


Definicija patetike "Ponašanje začinjeno preteranim samosažaljevanjem i emocijama veštački uvećanog intenziteta."
Ako pokušavaš da eksponiraš svoje neznanje, to činiš veoma uspešno.
Filozovski pravac pomenutog Stulica mi je nepoznat, iako poznajem jedan muzički pravac koji ima značajnog prestavnika sa tim prezimenom.
Moj gazda je Država Srbija, i jedino njoj polažem račune. Ja sam bacio pred rukovodstvo MUP a, značku, pištolj i lisice Juna 2000, kad sam "evidentno" znao kako će izgledati oktobar mesec. Tada su(juna 2000) pripadnici MUP-a prisilno učlanjivani u SPS i JUL. Ja to nisam uradio, niti sam pristao da budem član bilo koje partije. To sam definisao rečima da srpski policajac mora biti politički kulturan ali da mu priroda posla zabranjuje politički angažman u bilo kojoj partiji. Ogroman broj onih koji su se 2000 učlanjivali u JUL sada su na visokim mestima u MUP-u, ali to nije moj problem.
I zapamti "ime korisničko" Svima nama su gaće prljave, samo postoji razlika u tome kome su pantalone pale.



Zamoli nekog da ti pomogne da odgovoris na pitanje - kako se zove entitet koji ume da na googleu pronadje definiciju kojom je okarakterisan, a onda ne ume da je primeni na ono sto je sam napisao i zbog cega je tako okarakterisan?

Dok udaras glavom u zid, samo da ti kazem - kako me savrseno zabole i za to sta si ti kome, kada i zasto bacio sve potkopavajuci i MUP i sistem iznutra, i za to sto su svima vama gace prljave.
Ja, za razliku od vas, vodim racuna i o telesnoj i o mentalnoj higijeni.
expolicajac expolicajac 21:58 05.10.2010

Re: Podrška tvom razmišljanju

Dok udaras glavom u zid, samo da ti kazem - kako me savrseno zabole i za to sta si ti kome, kada i zasto bacio sve potkopavajuci i MUP i sistem iznutra, i za to sto su svima vama gace prljave.
Ja, za razliku od vas, vodim racuna i o telesnoj i o mentalnoj higijeni.

Stvarno si homofobičan. Verovatno telesnu higijenu održavaš klistirom, a mentalnu oblačenjem košulje koja omogućava da se sam tapšeš po ledjima.
ime_korisnicko ime_korisnicko 23:40 05.10.2010

Re: Podrška tvom razmišljanju

expolicajac
.
Stvarno si homofobičan.


Ili nisi poslusao moj savet da ne ides sam na google, ili, sto je verovatnije, sa tobom, bas niko pametan nece da se druzi.
Mogu da razumem da ti nisu jasna sustinska znacenja pojmova, ali kako, bar, na sopstvenom primeru ne kapiras da je ovo sto ti radim skroz nelatentno?
expolicajac expolicajac 06:12 06.10.2010

Re: Podrška tvom razmišljanju

expolicajac
.
Stvarno si homofobičan.


Ili nisi poslusao moj savet da ne ides sam na google, ili, sto je verovatnije, sa tobom, bas niko pametan nece da se druzi.


Svašta srpska policija zna.
ime_korisnicko ime_korisnicko 16:38 06.10.2010

Re: Podrška tvom razmišljanju

expolicajac

Svašta srpska policija zna.


Ti si, znaci, otpao ko neznalica.
Jbg, konkurencija...
angie01 angie01 11:08 05.10.2010

bolest se zove,

bez odgovornosti, koju hrani nemocan narod, pa se ona shiri, a nemoc raste,..i tako u krug!
alselone alselone 11:22 05.10.2010

Kvaka 22

dragannalovic dragannalovic 11:40 05.10.2010

Da li se moglo predvideti?

Ne znam da li to ima veze sa godišnjicom ali noćas sam sanjao kako vodim jedan vrlo interesantan razgovor sa gdinom Koštunicom. Na sve moje zamerke i kritike sasvim smireno je odgovorio da drugačije nije moglo i da smo dobili ono što smo i tražili!
Nekako previdjamo da gdin Milošević nije mogao sam da vlada i da petog oktobra nismo podvukli crtu i demontirali sistem. Najveći broj njegovih pulena prešao je na drugu stranu mnogo pre njegovog svrgavanja i dan danas vode glavnu reč i drže političare na platnom spisku. Korupcija je danas veća nego u vreme Miloševića a njene posledice razornije i samim tim i obezvredjuje sve pozitivne efekte koje je donelo uvodjenje demokratije. Takodje je i glavni uzročnik ovakvog katastrofalnog stanja. Činjenica je da su oni koji su sprovodili reforme pali na ispitu a naša greška je što smo im verovali. Na kraju , nameće se pitanje Da li se ovo moglo predvideti?
Mislim da da, jer još uvek mi je u dobrom pamćenju koliko sam bio uznemiren te večeri pre deset godina, kada sam prisustvovao Koštuničinoj inaugaraciji u Sava Centru, kada sam svojim očima video koje se društvo tu sakupilo i ko se sve ubacio u demokratski blok.
StEtOc|nA StEtOc|nA 12:03 05.10.2010

Peti oktobar je samo jedna lepa legenda

Ljudi koji su u njemu učestvovali i dalje veruju kako je eto Slobodan pao baš zato što su oni tog dana izašli na ulice u velikom broju i rekli: Dosta. I to tako fino i romantično zvuči da možda i ne bi trebalo menjati, ako ništa eto osta nam neko zrnce dostojanstva, kao nekad smo se za nešto i pitali...

Ali stvari baš nisu tako jednostavne. Milošević je morao da ode, jer je pre svega počeo da smeta i svojima, bio je na neki način izdan. I pre tog petog oktobra, neki fini vlasnici velikih firmi su odlučili da Slobodan jednostavno više nije dobar za posao i da više nema svrhe da on bude tu. I ti prekrasni momci u maskirnim uniformama sa fantomkama na glavi shvatili su da nema više poente u proveri rada bubrega prosečnog demonstranta već su skinuli te iste fantomke i pohrlili im u zagrljaj. To je bila izdaja, narod je tu malo odstatirao i ode tiranin. I otuda ta veza dželata i žrtve, izljubismo se, izmirismo, i ajmo sad svi u svetlu budućnost. Ali i ta izdaja je nas morala da košta, mnogo dilova je bilo napravljeno da bi se to desilo i to nas sve košta evo i dan danas.

5 oktobar je kao Georgin porođaj... desio se kasno cca bar 5-6 (ako ne i više) godina kasnije nego što je trebalo, i desio se tek kada su svi prešli na stranu mrskih Vilotića.
ljuboten ljuboten 12:04 05.10.2010

Šta je i ko to očekivao posle 5.oktobra ?

U prošla vremena, kada mladi nisu ulazili u predbračne odnose, svima je najveći životni događaj, najveća očekivanja lepote života bila ženidba. Pa kada bi je iskusili, većina u bračnim odnosima iz razno raznih razloga, a sve se svodi na neznaje, vremenom su se pitali šta je to što su toliko očekivali?!. Tako i očekivanja neiskusnih ljudi u političkim odnosima, da će sve biti drugojačije i mnogo bolje od 05.oktobra, kada su bili sretni oni koji su učestvovali u rušenju režima. No isti nikako da se prisete na veliki broj onih drugih, možda i polovina od svih nas, a možda je tada bila i većina, koji su i tog momenta plakali za njihovim Ocem, Slobodanom Miloševićem. A oni su još uvek tu, čak šta više sada su u vrhu vlasti. Gledajte jednog od njih - Mrkonjića koji je dočekao i plakao nad sandukom sa telom svog dragog Predsednika.
Ne kukaju i grde (ne)postignuto samo oni koji su nevino ušli u političke odnose, i na njih uticali svojim prisustvom, svojom energijom, pre svega svojom željom da im bude bolje, najpogrdnije reči, najviše se jede oni kojima je bilo lepo za vreme Miloševića, što se da primetiti i po komentarima na blogovima! Većina ne zato što su imali više para za vreme tog režima, ili više nade za budućnsot svojih potomaka, već čisto emotivno. One iste emocije koje su bile kod nemačkog naroda prema Hitleru, a koje je sociolog, psiholog i filozof Erih From, bežeći pred presrećnim Nemcima da ga ne ulove i sprže u krematorijum samo zato što je Jevrej. A gle čuda krematorijume su projektovali diplomirani inžinjeri i arhitekte koji su po vokaciji umetnci. From je napisao knjigu tek kada je uteko u SAD, pod nazivom “Begstvo od slobode”. U knjizi je objasnio zašto su široke narodne mase zavoleli i u smrt slali svoju decu za Hitlera. Zato što većina ljudi nisu u stanju da budu slobodni, jer se plaše slobode. Taj strah je najveći pri rađanju, kada dete oseti veliku naprijatnost hladne i neke strašne zvuke nove sredine, upoređene sa u svemu bezbednom majčinom utrobom. Samo manjina velikim i napornim radom i životnim iskušenjima vremeno se oslobode tog iskonskog straha, no većina ljidi nikada. A filozofija kaže:”Možeš biti sretan u životu jedino onda kada prestaneš da se bojiš sopstvene smrti”.
Dodatni problem kod naših građana je bio taj što su dugo živeli u vreme kada su imali svoga oca zaštitnika u liku jednog čoveka, “našeg Tita”. Iz istog razloga podržan je Milošević; jer im je ponudio zaštitu od svakim danom nesigurnijeg života ljudi na Kosovu i Metohiji, posle pobune kosovkih Alabanaca 1981. i njihove učestale agresije na pojedince, i dugog trajanja te agresije, sa stalnim mediskom potpaljivanjem svih Srba, a time potpalivanjem ratnog sukoba. Zato je 1987. Milošević mogao da zauzme mesto pomirljivog i za dijalog spremnog, znači još uvek od događanja neuplašenog predsednika CKSKS, Ivana Stamolića, a da se pritom posluži sa glasovima članova CK, ljudi karakterno slabijih, uplašenih, potkupljivih, rečju manje sposobnih, kakav jr bio Jović i svi drugi koji su se potom pojavili kao podrška Miloševićevoj agresivnosti, bilo u politici, bilo u medijima, pa čak i u Naučnioj Akademiji.
Naravno treba reći istiunu, za razliku od Stambolića koji je samo slušao šta drugi kažu i na tv gledao dramatične događaje na Kosmetu, Milošević je bio po dužnosti na terenu, pa je zato postao agresivan na agresiju Albanaca. Na to se ne bi tako palio Josip Boroz, jer je preživeo političko podzemlje i vrebanje smrti u nekoliko izdanja. Zato je bio tako uspešan politički lider. No, kada je u pitanju poalbančeno srpsko Kosovo Tito je zajedno sa poltiitičarima iz Zagreba i Ljubljane bili su na strani Albanaca. A to svoje mišljenje slovenački i hrvatski politički lideri prenoslilsi su “tamo gde treba”. Samo što za srpske generale i političare to je bila Moskva, a za hrtvatske i slovenačke to je bio Vašington, Bon i London. U tome je i bila tragična naivnost i naznaje srspkih lidera, političkih, vojnih i intelektualnih, koje posledice tog neznanje ćemo još dugo plaćati.
To su godine kada je na RTJ išla redovna emisija “Kino Oko”, kada su gostovali najumniji ljudi tadašne države. Pa kada je došao na red najveći srpski dramaturg Aleksandar Popović, no i borac za demokratiju zbog čega je bio osuđen i odveden na Goli Otok odmah posle osvanja vlasti od strane komunista-boljševika. Voditelj je tom prilikom insistirala na pitanje šta mudri pisac misli o Memorandumu SANU? Aleksandar Popović je rekao: “Kada već isnisistirate na to pitanje reću ću vam šta mislim. U svakoj akadedmiji ima volova, kao što u svakom selu ima akademika”. Sa ovim citaranjem umnog i hrabrog čoveka samo hoču da naglasim da takvima nije potreban OTAC celoga života za da ga štiti, kao što je to potreban većini ljudi, što je inače psihosociološki problem urođen, još više naučen u rano detinjtsvo.
Inače ja ne mislim da su akademici sa Meomoradumom preporučili rat. Zato su Memoradnum ukrali iz Akdemije oni koji su potpaljivali Miloševića, odnosno srspke generale na vojevanje.
A sada još jedan problem koji je isto tako je pishosociološka slabost, a počiva na neznaju, tj, na velikim očekivanjima. Naime, već nekolkio puta postavljam javno pitanje, a na ovom blogu dva puta, da neko od kritičara ove dekade odgovori na moje pitanje. U čemi je razlika između dekade 1946-1956 i dekade 2000-2010. Samo u “Politici” deliminčno je odgovrio jedan čitalac sa iznošenjem podataka koliko je u FNRJ postignuto mnogo u dekadi 1946-1956, za razliku od ove dekade za koju kaže da nije postignuto gotovo ništa. No, nije znao da odgovri a zašto u ovoj dekadi nije postignuto tolko mnogo kao u onoj?
Podsetiću čitaoce na jednu aktuelnu činjenicu, a to je odgovor i na moje predhodno pitanje sa elaboriranjem odgovora na novo pitanje. Zašto Kina danas tako brzo napreduje da je postala druga ekonomska sila u svetu, odmah iza SAD? Još da kažem da Amerika ima vrlo ozbijlne ekonoske probleme. Njena monetarna kriza, preciznije maniplacija bankara, izazvala je svetsku ekonomku krizu, i ne gleda se izlaz. Tamo je već svaki sedmi građanin postao siromašan, besposlica i beznadežnost je svakim danom sve veća. Bankari su ostali bez zdravog novca jer su kapitalisti svoje fabrike preneli u Kinu i druge zemlje jeftine radne snage, pa su ljudi u Americi ostali bez posla, a banke bez para, pa u dogovoru sa državom počeli su da prave dolare bez pokrića. Inače odgovor na postavljeno pitanje je identičan sa odgovorom koji do sada niko da odgovri na moje pitanje u vezi brzog naprteka u FNRJ, i slabog napretka u ovoj dekadi od 05. okrobra u Srbiji.
U pitanju su sasvim dva različita politička i ekomska sistema. Ovaj u Kini, i onaj u FNRJ je bio jednopartiski sistem. Koji sistem, za napoznatijeg bugarskog sociologa i disidenta i prvog predsednika demokratske Bugarske - Želju Željeva – nema razlike od jednopartiskih sistema fašista u Italiji i u Nemačkoj tridesetih godina Dvadesetog veka. Disciplina, red i rad za svakog. Dugo si kapitailistički ekonomisti proučavali fanstastičan ekonomski napredak hitleritzma - za samo nepunu deceniju, Nemačka je postala najmoćnija ekonomski i vojna sila ikada viđena u istoriji do data – da bi mogli da nešto primene u kapitalizmu.
Demokratija, sloboda je sasvim nešto drugo. Svi su slobodni i lopovi i ubice sve dok ne budu uhvaćeni na delu. A oni koji se ukotve u državne strukture mogu da prisvajaju mnogo više i to da dele sa političarima na vlasti. Većina od nas koji kritikujemo takve, hoćemo da kažemo i tvrdimo da mi ne bi bili takvi kada bi bili u njihovoj poziciji. A to je kao da tvrdite da ćete cele noći bili mirni u krevetu u kojoj bi spavala neka lepa dama pored vas, koja ne zna da kaže: “Ne!”. Zato je novac tako bilzu seksa.
Pa još kada imate srušen predhodni politički sistem i urušene drušvene odnose, pa još gradite novi – kapitalistički sistem, u kome su poželjne sve najgore ljudske osobine koje se po Božjim pravilima smatraju za greh, i po Isusu i poslaniku Muhamdu, no i po Budi, pa još da očekujete da će neko drugi misliti na vas zato što je to moralno, je sasvim glupo očekivati. Samo prinudom i strahom mogu većina ljudi da budu sprečeni da ne uzimaju samo za sebe. A za to su potebni zakoni, koje treba neko da primenjuje. No, oni koji su se dokopali velikiog kapitala bilo legalno, bilo ilegalno isto tako imaju svoja pravila igre, nadam se da znate na koje mislim – korupcija je već blaga reč. A posledice trpe svi ostali - teško je onima koji su po difoldu moralni, a najviše stradaju najslabiji u znaju i fizičlkoj snazi no, i u umnoj. Zato kada vidite neki novi džip koji šeta gradom, pomislite da je neka porodica postala siromašnija. Jer u Srbiji nema gde da se zaradi časno skupa i luksuzna roba. A ako ima onda je pitanje a gde je tu država da oporezuje luksuznu robu da bu pomogla nemoćne građane i pospešivala časne i vredne.
No naše političke partije, naročito lideri su pod “video” nadzorom kapitalističke oligarhije Zapada, oličene u krupnom kapitalu koji plaća izvršnog diktatora poznatog pod skraćenicom MMF. Tako smo u prilici godinama da slušamo i gledamo kako neki političari iz zemalja EU će doći u Beograd da nam veselo izjave kako će Srbija postati kandidat za članstvo u EU, dok samo par dana posle njega neki političar iz druge zemlje članice poruči nam da treba još da čekamo, jer nismo uradili sve što treba.
Neki naivni, možda je tačnije reći pokvareni, a neznaje je uvek tu, analiitičari u uglednim medijima blebeću: “Srbija u EU! u EU!” A kada bi nas danas primili, te prve pare bi brzo potrošili, a da se ništa ne pozna, neki bi požurili da se sakriju u Francsjku ili Iataliju, odakle bi nam ih ubrzo vratilii kao što vraćaju Rumunsku sirotinju; oni koji su sada sirotinja, dobili bi novo društvo. Jer kapitalisti prvo daju da bi mogli mngo više da uzmu. A mi nemamo resurse koji proizvode robu konkurentnu za njihovo probrirljivo tržište. Pitajte kako je većini u Bugarskoj i Rumuniji. U Bugarskoj je dobro malom broju onih koji su ostali da rade npr. u pivarma koje su pokupovali kapitalisti Zapada. A šta rade oni koji su ostali bez posla. Domaću rakiju nesmeju da prave, niti da hrane neko svinjče, ako nisu registrovani po kriterijumu tržišne proizvodnje EU.
Jedina korist od nade ulaska u EU za sada je inspiracija koja nas tera da počnemo da radimo na sebi, kako pojedinci, tako i institucije sistema. No, to sporo ide u prisutnoj političkoj partokratiji, kada se još uvek prisvaja nekada društvena dobra. Malo je ljudi u vrhu vlasti koji rade tako kvalitetno da bi počeli ubrzano da uređujemo institucije da bi mogli brže da napredujemo. Još uvek većina naših ministara više vežbaju praveći nove greške. Tako, za najvažniji, obrazovni sitstem još uvek njie nađen pravi model, dok državnu fakulteti svakim danom ulaze u nova dugovanja. To znači, čak se ne kontrolišu ni tokovi novca, a izvori za finansiranje nema novih niti ih neko traži. Tako imamo priliku da slušamo Dekana koliko je u dugovima Mašinksi fakutet, no i Rekotora Univerziteta u Beogradu, a niko da ih pita: “A gde se izgubiše toliki broj vaših inženjera da od hiljade mašinskih delova za italijanski Fijat u Kragujevcu samo dva dela mogu da proizvedu u Srbiji?! Takvo je bilo stanje kada su došli Italijani. Valjda ćemo prestati da proizvodimo sve nove i nove neznalice na našim univerzitetima. Koliko mi je poznato sa otvranjem novih i novih privatnih fakluteta i univerziteta mi još više, možda je tačnije reći katskrofalno, urušavamoi najvažniji društveni sistem – obrazovanje.
Jer sve tragedije što su nam se dogodili i što traju u vidu besposlenih i sirotije, bespredmetnih i praznih rasprava, međusobnog gloženja i guranja jednog od drugog, kao volovi koji se plaše da pređu most pa guraju jedan drugog zbog čega kola stoje u mestu, može se svesti na samo jednu sintagmu koju je napisao Alabert Kami: “Neznanje je jedini porok”. Za sada ne vidim da se na tome uopšte radi. Jer da se radi primetlilo bi se to u medijima. Ako se nešto dobro radi u mjedije, onda to nusu inicijative držvanih institucija već samoinicijativa i bobre namere pojedinaca. No takvi mediji su u manjini, a vodeći je ako ne i jedeni ste vi u B92. A priznaćete to nije dovoljno za brži napretak kakav nam je potreban.
A gde je tu država? Još uvek definicija Platona za državu nije promenjena do danas, jer nema ko da je promeni. A ona glasi: “Država je sistem u kome oni koji imaju vlast eksploatišu one koje nemaju vlast”.
Jer mi nemamo Bil Gejsta koji je postao bogat na svojoj inovaciji, več većinom trgovce. A trgovina i bankarstvo su po definiciji nadmudrirvanje lažova. A ko laže, taj i krade, kaže narodna istina. A kada preovlađuje laž umesto istine napredak je spor. Uostalom u takvim uslovima se pre dve hiljade godina pojavio Isus, “Božji sin”. Za razliku od Isusa koji se žrtvovao za bi spasio dušu, u Dvadesetom veku “spasioci naroda” su počinili najveća zla čovčanstvu.
Zato use u i svoje kljuse – razmišljaj, radi, ako nemaš šta, radi na tome da nešto radiš, makar i da pišeš i pritom kukaš i grdiš vlast zbog lošeg stanja velikog broja ljudi u Srbiji.
Na kraju da se potsetimo, da je još Platon zaključio da je najefikasniji sistem vladanja – diktatura. Demokratija je njena suprotnost. Većina ljudi je još uvek na nivou svesti da im je diktatura poželjnija. Dok slobodoumni ljudi, po prirodi talentovani, većina i obrazovani, demokratija im je jedino poželjan sistem. Nažalost njihovu, takav sistem priželjkuju i svi nečasni i zločelsti. No, zato većina u tom sistemu se naprežu i pate. Zato je nobelovac Herman Hese takve koji priželjkuju očinsku zaštitu, izvesnu sredinu koju priželjkuje velika većina, nazvao malograđanskom. Jer život je patnja, a samo napornim radom možemo da je ublažimo.
Na kraju je potrebno da se izjasnim. Ja nisam pristalica kapitalistikog sisitema klasne razlige i pohlepe koji stvara sve više siromašnih, a malo bogatih, a ovi da bi sačuvali bogastvo izazivaju neprestano nove i nove ratove. Ja sam za ideju Isusa Hrista – Božje pravde i blagostanja za sve. A tu ideju su imali nameru da je realiziraju komunsti-idelasiti, koju sam lično praktikovao i praktikujem u životu u svakoj prilici. Praktikovao sam je i kao radnik na očevom imanju, udarnik na radnoj akciji, kao učenik, tehničar, student, inženjer, suprug, otac, sin, brat, komšija, kolega, rukvodioc u partiiji i u preduzeću. Nažalost nečasni su uvek u večini u bilo kojoj vlasti, pa i u socijalzmu kada su lagali i naučnike filozofe koji su predavali marksizam tvrdeći da samouparavljanje kompromituju radnici koji dok rade u društvemenim preduzećima više misle na svoju zemlju koju obrađuju. Istina je da su mislili ali je notorna laž da su mogli da je ostvare ako su imali časne nadzornike, poslovođe, rukovodioce prizvodnje i direktore preduzeća.
Uostalom samopravljanje je i naučno utvrđemno da ja nabolji sistem produkcionuh odnosa od strane najvećih svetskihh umova na Kogresu održanog u SAD 1976. godine. Završnu sednicu, kada je usvojen Završni dokument presedavao je čuveni naučnik atomske fizike i folozof na Zagrebačkom Sveučilištu – dr. akademik, Ivan Supek. Usvojeni dokumen je potpisao i do tada najpoznatiji teoretičar ekonomije kapitalizma – Milton Fridman. Iako je Stejt deparment platio troškove održavanja Kongresa, usvojeni Dokument je skolnjen od javnosti. Eksploatatori su očekivali da će najveći svetski umovi zaključiti da je kapitalizam najbolji. A nije, to sada i oni znaju.
Zna to i naš predsednik Tadić, zato na sednici svoje stranke poruči: “DS mora više levo”. Mora to sramežljivo da izjavi bojećise nadzornika kapitalističlke oligarhije Zapada. No, mogao je u Nemačkoj da vidi i čuje da je aktuelna nova društvena vrednost: sramota je posedovati i oblačiti luksuznu robu. Inače je marksizam mogao da nauči od svoga oca akademika Ljubomira Tadića, koga je Titova, “narodna” milicija trebala po naredbi “odozgo” da ga isprebije na demostracijama 1968 godine kod podvožnjaka na Novom Beogradu, kada je zbog slučne fizičke građe dobio par pendreka po leđima Miloš Minić koji je branio studente od razjarene milicije. Godine 1975. izgubio je radno mesto profesora na Filozofskom fakultetu zajedno sa još sedmoro drugih profesora, među kojima i današnji političar Mićunović, zato što su tražili autentični socijalizam a ne Titov despotizam. Ovo mogu da znaju naši ljudi kad već mnogo više znaju strane informativne i bezbednosne službe.

markonio92 markonio92 14:19 05.10.2010

Re: Šta je i ko to očekivao posle 5.oktobra ?

ljuboten

Uostalom samopravljanje je i naučno utvrđemno da ja nabolji sistem produkcionuh odnosa od strane najvećih svetskihh umova na Kogresu održanog u SAD 1976. godine. Završnu sednicu, kada je usvojen Završni dokument presedavao je čuveni naučnik atomske fizike i folozof na Zagrebačkom Sveučilištu – dr. akademik, Ivan Supek. Usvojeni dokumen je potpisao i do tada najpoznatiji teoretičar ekonomije kaiptalizma – Fridam.

Mislite, Fridman (Milton)?
Neki link u vezi sa ovom tvrdnjom?
antioksidant antioksidant 15:07 05.10.2010

Re: Šta je i ko to očekivao posle 5.oktobra ?

Neki link u vezi sa ovom tvrdnjom?

mnogo trazis
ljuboten ljuboten 16:44 05.10.2010

Re: Šta je i ko to očekivao posle 5.oktobra ?

Mislite, Fridman (Milton)?
Neki link u vezi sa ovom tvrdnjom?


Ja sam to slušao od dr.Ivana Supeka na Zagrebačkoj televiziji par godina pre njegove smrti. Zbog toga sam molio Urednika da ponove emisiju, i oni su je ponovili nakon mesec dana.
Možete potražiti podatke na njegovo ime ili njegove knjige. Preko Amerike nije se moglo doznati dok je postojala samo jedna katedra za marksizam koju je držao Markuze na Kolumbija univrezitetu u Njujorku. Sada se marksizam proučava na svim najboljim Univezitetima u SAD. Jedino su neki kleptomaski kapitalisti platili skupo da ne bude otvorena na nekada najliberalnijem i najnaprednijem Berkliju u S. Francsijku. No nisu mogli da spreče,pre bi rekao to im odgovra, da je ove godine na Berkliju otvoren Fakultet za proučavanje islama, gde na časove studenti dolaze obučeni i po polovoma odvojeni kako je predviđeno u Kuranu.
markonio92 markonio92 21:40 05.10.2010

Re: Šta je i ko to očekivao posle 5.oktobra ?

ljuboten
No nisu mogli da spreče,pre bi rekao to im odgovra, da je ove godine na Berkliju otvoren Fakultet za proučavanje islama, gde na časove studenti dolaze obučeni i po polovoma odvojeni kako je predviđeno u Kuranu.

Kakve sad pa veze ima islam sa Fridmenom i samoupravljanjem?
ljuboten ljuboten 06:08 07.10.2010

Re: Šta je i ko to očekivao posle 5.oktobra ?

Kakve sad pa veze ima islam sa Fridmenom i samoupravljanjem?


Zadnji je obruč koji nas posredno preko naše vlasti steže, a koga prave udruženi Fridmanovi kapitalisti hrišćanske i islamske veroispovesti; prvi vlasnici naftnih kompanija, a drugi svega u npr. Saudiskoj Arabiji. Tragično ja što nas steže ovaj prvi obruč koji je oko naše glave, a grade ga ljudi zarobljenih umova tu oko nas i sa nama. A evo delova tog prvog obruča: Nune:
Na sve strane su iznuđene okolnosti i tzv. politička realnost s kojom niko normalan ne može da se pomiri. Zajedno su i dželati i žrtve. Nisu neosnovane pomisli da bi Milošević, da je kojim slučajem živ, verovatno na neki način ponovo participirao u vlasti.
;
predatortz:
Lideri i liderčići su pokazali ko su i šta su. Intimno, mislim da su naneli veću štetu nego Milošević.
Pritom najveći broj podržavalaca!;
ljuboten:
Ne kukaju i grde (ne)postignuto samo oni koji su nevino ušli u političke odnose, i na njih uticali svojim prisustvom, svojom energijom, pre svega svojom željom da im bude bolje, najpogrdnije reči, najviše se jede oni kojima je bilo lepo za vreme Miloševića, što se da primetiti i po komentarima na blogovima! Većina ne zato što su imali više para za vreme tog režima, ili više nade za budućnsot svojih potomaka, već čisto emotivno. One iste emocije koje su bile kod nemačkog naroda prema Hitleru, a koje je sociolog, psiholog i filozof Erih From, bežeći pred presrećnim Nemcima da ga ne ulove i sprže u krematorijum samo zato što je Jevrej. A gle čuda krematorijume su projektovali diplomirani inžinjeri i arhitekte koji su po vokaciji umetnci. From je napisao knjigu tek kada je uteko u SAD, pod nazivom “Begstvo od slobode”. U knjizi je objasnio zašto su široke narodne mase zavoleli i u smrt slali svoju decu za Hitlera. Zato što većina ljudi nisu u stanju da budu slobodni, jer se plaše slobode.

man ray loves me man ray loves me 13:05 05.10.2010

dragi nune

trebalo bi da lansiras novi parfem, koji ce se zvati 'integritet'.
prodavace se kao alva, mnogima ce to biti jedina prilika da se susretnu sa istim. a i treba da se kamuflira ono sto ostane kad 'revolucija pojede svoju decu'.
rock on.
alselone alselone 13:25 05.10.2010

Re: dragi nune

man ray loves me
'revolucija pojede svoju decu'.


Obozavam tu postapalicu. Znaći ono, pokrali smo skoro sve sve/dopustili smo da se pokrade skoro sve sve/sjebali smo ostatak/zmurili/talili se/lagali... i sada cemo sve to da objasnimo jednim romantičnim "revolucija jede svoju decu".
man ray loves me man ray loves me 13:30 05.10.2010

Re: dragi nune

pokrali smo skoro sve sve/dopustili smo da se pokrade skoro sve sve/sjebali smo ostatak/zmurili/talili se/lagali...

putujemo iznad grada
kakapo kakapo 13:56 05.10.2010

Re: dragi nune

kad 'revolucija pojede svoju decu'

Mislim da je Brana Crnčević, davno, davno, davno, dok je još bio duhovit, rekao:" revolucija ne jede svoju decu, ali odrasli neka se popričuvaju". A možda i nije on, ali je tačno.
alselone alselone 14:07 05.10.2010

Re: dragi nune

jadno je to...

Onaj se bar trudio da nas direktno ne vredja postavljajuci retardirane ljude vodece pozicije. Danas imamo coveka kom sasvim slucajno nije svirao Mocart, na primer. Onaj je postavio Gljivicu za portparola koji je makar elokventan a danas - portparolka vodece stranke izgovara "troduplo". Isplivalo ono sto smo mislili da nikad nece.

nekad-bio-kuki nekad-bio-kuki 14:05 05.10.2010

lustracija??

Na lustraciju, za koju kažu da nikad nije kasno, gleda se kao na jeres i na nešto što je nemoguće izvesti da bi se već jednom raščistilo ko je ko i ko je šta radio, kako bi, za početak, moglo da se krene napred s jasnijom slikom zašto, šta i kako (treba da) se radi.
............
Šta normalan čovek može da misli kada na ulici i medijima vidi kako se i dalje nekažnjeno i slobodno šetaju ONI koji su nekada „u korenu sasecali" i samu pomisao da će NJIHOVA tiranija ikada proći? ONI zbog kojih su uništeni brojni životi, privreda, institucije i osnovno ljudsko dostojanstvo. ONI koji su od totalitarista postali demokrate i evropejci, tako što su samo rekli: više nismo ONI, sada smo OVI, ostavljajući nam da nagađamo da li će prvom prilikom ponovo postati ONI-ONI ili, možda, nešto treće.

kako se nadati lustraciji kad cak i prvoborci izbegavaju da upere prstom i nazovu imenom
aleksanadar aleksanadar 15:33 05.10.2010

Јесте

Na lustraciju, za koju kažu da nikad nije kasno...


Касно је.


Jelica Greganović Jelica Greganović 18:05 05.10.2010

"...Hoće li sloboda

umeti da peva,
kao što su sužnji
pevali o njoj..."
Vlasta92 Vlasta92 21:59 05.10.2010

Re: "...Hoće li sloboda

Miko moja, kako je ona meni pesnički...Nek digne dva prsta onaj koji se tog dana nije osetio pesnički, i nek ode da mu ga ne odsečem jer besomučno laže.
Domazet Domazet 18:29 05.10.2010

Posle chitanja tvog teksta...

Nune,
...meni kao najachi utisak ostaje da tebi nedostaju Neprijatelji. Takav zakljuchak je, sasvim moguce, posledica mentaliteta. Ne znam samo da li mog ili tvog?
liricar liricar 22:28 05.10.2010

peti oktobar


Peti oktobar. Sta je peti oktobar? U kom pravcu je on odveo Srbiju? Da li ju je odveo u bilo kom pravcu? Peti oktobar je definitivno bio datum velikog emotivnog naboja. Bio je definitivno dan kada su mnogi posteni i strucni ljudi osetili njegov poseban istorijski karakter i hrabro izlazeci na ulice davali svoj doprinos za nadu, za veru, svoju veru u bolje sutra sopstvene dece, sopstvene zemlje, ideala, opstanka... Ljudima je bilo dosta nepravde i poraza. Kada sa ove vremenske tacke posmatram peti oktobar vidim jednu legendarnu energiju u Srpskom narodu, ustvari u ljudima uopste koji zive u Srbiji, u onim informisanijim, da ne kazem svesnijim a i mase su ogromnim delom podrzavale promene, radnici, obicni ljudi, svi. Cak su i navijaci nekih klubova pokazali neki svoj bunt, bilo to pod necijom kontrolom ili ne, bilo to iz ovih ili onih motiva ali bilo je i njih. Dakle, to je bio uslovno receno, opsti bunt, opsta reakcija na nepravdu ondasnje drzave, tacnije porodice Milosevic-Markovic i porodica koje su bile oko te porodice u odnosu na sve ostale porodice u Srbiji. Sa ovog aspekta, dakle sa vremenske distance od deset godina, mislim da je svima jasno kako su zelje petog oktobra u neskladu sa onim sto se desavalo nakon istog. Projekcije naroda u vremenu oko petog oktobra nisu postale drustvena realnost u vremenu nakon toga. Narod je u stvari imao dobru energiju i volju i spremnost da pomogne ali oni koji su dosli na vlast nakon petog oktobra nisu imalu tu energiju kakvu je imao sam narod. Imali su neku drugu, drugaciju energiju, drugacije poglede, mozda i drugacije motive itd. Danas, dvehiljade desete godine vise ne vazi necije objasnjenje, necija prica kako nije proslo dovoljno vremena da bi vlast mogla da pokaze sve svoje potencijale, vreme koje je vlasti trebalo da materijalizuje svoje ideje, svoje programe, svoja obecanja... Uopste, tesko je govoriti o upravljanju a o istom nemati informacija u smislu da se ne zna kako to fungcionise, da se ne zna kakvi su tu sve uticaji upleteni i tacno o kakvim je okolnostima rec, osim onoga sto se zna i sredstava javnog informisanja, koja po prirodi stvari nisu dovoljan izvor informisanja, da se tako filozofski, slobodno izrazim. Da, vidim nesklad izmedju legendarno dobre energije naroda petog oktobra i... Jednostavno, ne zelim ovde nikoga da napadam, vlast je vlast, hehe ali zasto ne reci da politicari nisu bili uskladjeni sa dobrom energijom naroda, da politicari ipak nisu isli plimom zanosa naroda vec su im izvori inspiracje bili na drugim mestima, ako se nisam pregrubo izrazio. Narod je razocaran! Ne bi bilo pogresno reci, izdan. Izdan. Voleo bih kada bi me bliska buducnost demantovala ali sumnjam. Nije li deset godina dovoljno da se urade dobre stvari? Tesko mi je da pronadjem sustinski problem Srbije. Mozda je svaki problem sustinski. Mozda ne treba resavati probleme vec treba raditi da do problema ne dodje. Peti oktobar. Peti oktobar ce za mene biti znacajan jedino ako je on vise istorijski nego sto ja mislim a da ja to nisam uvideo, shvatio. Samo mi je zao naroda, zao mi je naroda koji je hteo dobro.
Filip Mladenović Filip Mladenović 23:44 05.10.2010

OD VERE JE OSTALA SAMO - VERICA!

U pravu je prvi bloger kada kaže da je "Milošević upropastio sve što se upropastiti moglo, ali nam nije ubio nadu i želju za promenama. Ovi su to majstorski uradili!"

Poledajte šta se dešava danas, 10 godina kasnije: od silne nade i vere ostala je samo Verica Barać, hrabar i dosledan borac protiv rak-rane srpskog društva i države: KORUPCIJE!

Da Srbija ima milion ili dva miliona Verica, ne bi bila tamo gde jeste 10 godina nakon 5. oktobra: na dnu ili pri dnu Evrope, zavisi šta se uzima kao reper, prosečne plate, životni standard, stepen korupcije itd.
master.dragi master.dragi 11:02 06.10.2010

Garniture za zamenu

Šta može građanin/ka demokratske provenijencije da zaključi kada mu se svakodnevno rugaju Miloševićevi šampioni destrukcije (blaga reč), koji izjavljuju da danas žive bolje i uspešnije nego pre 5. oktobra i koji se seire nad nesrećom svog naroda, koju su mu dugoročno navukli na grbaču?
Zašto samo šampioni destrukcije? Oni jesu navukli nesreću svojim činjenjem i nečinjenjem, ali i od 2000. godine se smenjuju garniture na vlasti koje i dalje svojim neradom, nekompetentnošću i neznanjem navlače jad i bedu na grbaču svog naroda? I ne samo to, čak i oni koji pretenduju da ih zamene u vršenju vlasti ili su već dokazano nesposobni ili tako nešto svim svojim bićem obećavaju.

Da li smo mi proklet narod i prokleta zemlja ili je to usud koji je politika bacila na nas?
ljuboten ljuboten 07:51 07.10.2010

Deset godina 5. oktobra

"Danas, deset godina posle svrgavanja Slobodana Miloševića sa vlasti, odnosi i pozicije u našem društvu nisu jasni ni definisani. Na sve strane su iznuđene okolnosti i tzv. politička realnost s kojom niko normalan ne može da se pomiri. Zajedno su i dželati i žrtve. Nisu neosnovane pomisli da bi Milošević, da je kojim slučajem živ, verovatno na neki način ponovo participirao u vlasti. Zbog takvog nelogičnog i zbunjujućeg stanja stvari, mnogo ljudi nezadovoljno živi, teško podnosi loše ekonomske prilike, gubi veru u pozitivne društvene promene i progresivno se razočarava u demokratiju za koju su se borili i koju simboliše 5. oktobar. Pri tome, demokratija u Srbiji se još uvek nije dovoljno „zapatila", vrlo je krhka i nestabilna."

Kada pročitam ko ste, šta ste sve radili i šta radite, šta možete i šta sve znate, lako mi je da zaključim da ste talentovan, ako ne i više od toga, Čovek. No ove Vaše misli koje sam citirao lako otkrivaju da baš ništa niste pročitali iz filozofije, čak ni Makjavelija.
Uprotivnom sa takvim umstvenim potencijalom bilo bi Vam jasno da ne mogu nekoliko njih pametnih, dobronamernih, časnnih u samom vrhu vlasti, npr. kakav je predsednik Tadić, da urade više pored drugih koji su uvek u većini. A najveća većina je najvažniji resurs za napredak to je potencijal srpskog naroda. Naravno, ne mislite valjda na diktaturu jednog moćnika, ili grupe koju on vodi.Oni bi bili mnogo efikasni. To je nešto sasvim drugo.
Kada već živite i radite u Ljubljani onda Vam je lako da uporedite. Evo, ja kada raspravaljam sa konzervatvnim penzionisanim srpskim oficirima, koji veličaju Miloševića, a za raspad Jugoslvije ne vide svoju krivicu, niti drugih Srba, ja ih pripremim za da na kraju matiram ih na sledeći način:"Evo, Srbi su u dva svetska rata svojim žrtvama stvorili obe Jugoslavije." Pa sačekam da srpski oficiri veličaji i slave Srbe. Kada zaključim da su psihološki zreli da mi daju tačan i za mene poželjan odgovr, pitam ih. "Šta mislite, da su Slovenci bili umesto Srba da li bi se SFRJ raspala? Svi odgovaraju:"Eee, ne bi!" Istog momenta koristim prilku da se udaljim, za da ih ostavim da sa sopstvenom tvrdnjom započnu metlano da fermentiraju.
srbislav.drugi srbislav.drugi 12:18 07.10.2010

6.oktobar

Krug se zatvorio. Trebalo je da prođe 10 godina da bi građanima Srbije od nade o stvaranju moderne države i društva ostao samo pepeo. Na tom pepelu danas uspevaju još samo očaj, bes i rezignacija.

Nepotrebno je ponavljati ko su oni, koji si odgovorni za takvo stanje. Gledamo ih i slušamo svakoga dana. Iluzorno je očekivati da će se ti isti ljudi, kojima je uzurpacija vlasti radi lične koristi bila i ostala najvažniji zadatak, promeniti. Niti će oni izmeniti svoj karakter, niti bi menjanje političkih garnitura, koje sve potiču iz istog miljea, moglo da dovede do životno nužnih promena.

Društvo i država su na izdisaju, od istih je ostala samo ljuštura. U zemlji u kojoj žive gladni i očajni podanici, nemoguće je govoriti bilo o čemu drugom, pre no što se uspostave uslovi za dostojanstven život ljudi. Osećanja mnogih su danas u Srbiji takva, da je nužno artikulisati nezadovoljstvo na takav način, koji može da probudi novu nadu i prizove želju i energiju za promenom.

Pitanje je, kako to postići?

U našem postojećem političkom spektru, mislim pre svega na upravljače političkih partija, svi akteri su se već odavno i mnog puta kompromitovani.
To mnogi od nas znaju, te misle i govore: svi ste vi isti! Postoji prirodna potreba da se traže i očekuju "nova lica" političara, ali njih nema nigde na vidiku. Bez obzira na ideološki predznak vladalaca u našoj zemlji, trajno opstaje politički rigidan sistem, čiji je moto - vladanje radi vlasti same.
Za stvaranje političke klase koja je voljna i kadra da upravlja društvom i državom na moderan način, kojoj je svrha i cilj rad za dobrobit društva, potrebne su generacije. U Srbiji nije ni bilo moguće, do sada, postaviti temelje za ostvarivanje tog ideala.

Može li se vladati bez vladalaca, može li se upravljati bez upravitelja? Naravno da ne može. Ali danas pronalazimo sebe u situaciji, da su naši upravljaći potpuno otuđeni od građana, koji rade pre svega ili samo za sopstveni interes i džep, bacajući povremeno mrvice svojim podanicima, kako ne bi svi i odjednom pomrli od gladi. Kao da bi im bilo lakše da je zemlja prazna, da nema više tog mora izmučenih ljudi, kojima se još moraju baviti! Ali, cinizam na stranu. Time se ipak ne gubi osećaj da je današnja politička klasa takva, da bi smo je najradije poslali na neko udaljeno ostrvo. Da se nikada više ne vrati.

Nezadovoljstvo i očaj proizvode bes. Mi volimo da kažemo, dići će se kuka i motika. Oseća se nagon za pobunom protiv uzurpatora vlasti. Ipak ljudi se boje takve vrste sukoba, zazirući od sile države koja brani poredak. Zna se da u našem istorijskom pamćenju ne postoji primer nasilnih pobuna i smenjivanja vlasti, koje bi bile proizvele temeljnu promenu sistema vrednosti. Primer jednog takvog pokušaja jeste bila tzv. "Petooktobarska revolucija", držimo se za sada tog sumnjivog istorijskog naslova. Vraćajući se na početno zapažanje, mislim da se velika većina ljudi slaže, kako se tada dogodila samo promena vladalaca, ali ne i sistema. A građani, ili narod, kako vladaoci vole da im laskaju, njima su bili samo poluga za penjanje na tronove moći. I ništa više.

Ono što mene zanima i podstiče na ovo pisanje jeste: da li smo u stanju, posmatrajući opustošeno građanstvo kao bazu, kao armiju poniženih i nezadovoljnih, da sopstvenim snagama, u sopstvenim redovima počnemo da
stvaramo politički milje, po sopstvenoj meri i današnjim, na žalost,
urgentnim društvenim potrebama?

Svest o tome da su nam temeljne promene toliko hitne, stvara novu frustraciju. Život prolazi, godine su nam pojeli skakavci, a boljeg ni na vidiku.
Ja zaokružujem uskoro 50 potrošenih leta, jedne lične istorije bunta i traganja za pravičnošću. Moj dosadašnji život bio je pokretan ENERGIJOM NEPRISTAJANJA i NADOM. Tako će i ostati! Ali pitanja koja sebi postavljam danas, sada želim da podelim s vama, braćo i sestre, sugrađani.

Možemo li sopstvenim ZNANJEM, HRABROŠĆU, NADOM i SOLIDARNOŠĆU, na način samoorganizovanja i podelom napora i odgovornosti, da menjamo naše društvo i svoje živote?

Možemo li, svesni beznađa i bezperspektivnosti, da prihvatimo i deo krivice za takvo stanje, zbog sopstvenog nečinjenja?

Da li nas užasava, ili makar dovoljno zabrinjava opasnost, da svojoj deci nećemo biti u stanju da pogledamo u oči i kažemo, da smo se borili, da smo pokušavali da se promenimo? Da li u nama ova tragična mogućnost može da probudi energiju za upornu i dugotrajnu borbu za naše sopstveno društvo i njegovu budućnost?

Da li možemo da odbacimo iluzije, strahove i mitove prošlosti, koju ionako ne možemo promeniti? Da li možemo između nas samih da potražimo jake, sposobne, talentovane i hrabre i da sa njima zajedno započnemo promene? Promene u nama samima. Da bismo se u sapatništvu koje delimo pogledali u oči i shvatili, da je naša budućnost u našim sopstvenim glavama, i u našim rukama.

Niko više ne veruje u to, da su ljudi koje nam je naša nesrećna istorija podarila, odnosno nametala za vođe, naša prava elita. Ali isto tako znamo, da istorija samo potvrđuje onu biološku i društvenu istinu, da na vrhu nisu oni najkvalitetniji, već oni koji se najbolje snalaze. I to se ne može iz temelja izmeniti. Ali ono što se može i što se mora neprestano činiti, jeste borba da se baza iz koje regrutujemo naše vođe i upravljače uvek poboljšava. To i jeste svrha i smisao modernog društva.

Naše društvo je, na žalost, na ivici potpunog rasula. Naša nacija se osipa i postepeno nestaje sa ove planete. Naš jezik se gubi u neartikulisanom i nerazumljivom žamoru, ispunjenom svađalačkim i očajničkim kricima. Naša kultura ubrzano gubi obrise i postaje trivijalna i na rubu sveta. Naš ljudski identitet i dostojanstvo skoro da više i ne postoje. KO SMO MI UOPŠTE i KUDA IDEMO?

IMAMO LI SNAGE DA SE PODIGNEMO, DA KRENEMO IZ POČETKA?

Znam da među nama ima dovoljno onih koji osećaju isto. Hajde da razgovaramo,
da izmenjujemo misli, da jedni drugima podižemo hrabrost i nadu. Hajde da se udružujemo. Hajde da gradimo. Obraćam se svima, koji ne žele da propuste poslednju bitku za sopstveno dostojanstvo.

Ja verujem da je drugačiji život moguć. I verujem da smo kadri da ga stvorimo. Verujem da možemo da sazidamo iznova, iz temelja kuću u kojoj ćemo živeti sa ponosom. Jer smo je sami zidali. Znam da i mađu vama ima onih koji u to veruju. Samo ne znam koliko vas ima.

Hajde da se razbrojimo!

S poštovanjem i nadom,

Vaš Srbislav

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana