"Mene zanima samo besmislica, samo ono što nema nikakvog praktičnog smisla. I život me zanima samo u svojoj besmislenoj pojavi."
D. Harms
Do pola osam čitala je Данилове besmislice uz kafu; Spiridonova, Bobrova, djevojčicu sa biciklom i te stvari. Potom je izašla iz stana i krenula prema stanici „Crvene zgrade". Tu u blizini, na školskom igralištu u Rosuljama, osnovci su već uveliko radili sklekove. I nastavnik fizičke kulture je vježbao s njima i vikao:
- „... pet, šes', sedam, osam...".
Na uglu Trive Amelice i Kralja Petra II, u piljarnici, pitala je prodavačicu za časopis "Tapir" i plavi Orbit ali umjesto da odgovori, ova se samo namrštila, opružila po podu, i tu pred njom počela da radi sklekove.
- „Jedan komšinice, dva komšinice, tri komšinice, četiri..." - siktala je odozdo otpuhujući u pod. Pomislila je: „Bila jednom jedna četvoronoga vrana." - i izašla van.
- "...... petn'est, šesn'est, sedam'nest..." - i dalje se orilo ulicom.
U gradskom prevozu nije se usudila nikoga ništa da pita. Pogotovo ne šofera. Ko zna šta bi taj izveo. Polagano je fitiljila kartu i piljila kroz prozor. Ispred Zgrade Vlade tri japija sa torbama za laptop radila su sklekove. Kod Narodnog pozorišta jedan od uličnih prodavača činio je isto. I konobar u bašti hotela „Bosna". I dvije službenice ispred pošte. Gospođi sa punđom, na sjedištu do njenog, sve to uopšte nije bilo čudno. Zapravo, nikome u autobusu nije bilo čudno osim njoj. Svi su se samo vozili i ćutali.
Danas je očito nekakav Dan sklekova i jedina je Ona izgleda obaviještena o tome.
30. Decembra 2010. godine