Čast mi je i zadovoljstvo da ovaj prostor ustupim blogerima ciji su nickovi docsumann i vishnja92. Uzivajte!
- Ok, a šta bi Ti pitao nekog vegetarijanca?
- Pa prvo bih ga pitao da li je normalan
„Animals are my friends...and I don't eat my friends.“
George Bernard Shaw
Da li volite životinje? Da li ih volite kuvane, dinstane, na ražnju ili ih baš volite?
U Kini, kažu, jedu pse. Ne vidim da je tu išta strašno ako već jedete svinje, ovce i kokoške...
A, to što jedete govedinu, ovčetinu, svinjetinu je sasvim normalno ako mislite da te životinje
završavaju na vašem stolu tek tako, po prirodnom toku stvari, bogomdano, kao što cvijeće umire i vjetar prestaje da duva.
U satanisičkim učenjima, Le Vajove provenijencije, kao jedno od glavnih načela stoji da je osnovna priroda čovjeka priroda najmoćnijeg predatora na zemlji i da kao takav on treba da slijedi svoje bazične nagone. Na intelektualnom planu ne bih imao puno toga da osporim ovakvom stanovištu. Ali ja jednostavno ne osjećam tako.
Vjerujem da sva djeca prožive u svom uzrastanju par upečatljivih misaonih avantura koje se odvijaju kroz razmišljanja o pitanjima koja postavljaju samom sebi : Otkud sam baš ja – ja? Zašto moramo umrijeti ? Zašto se stolica zove stolica? Veliki filozofski koncepti grade se na ovim istim enigmama, samo malo preformulisanim u jedan sofisticiraniji aražman.
Takođe, vjerujem da smo svi mi, približno u tom uzrastu, bar jednom doživjeli duboku nelagodu pomislivši na porjeklo tog mesnog obroka na našem tanjiru. Onaj ko je, poput mene, kao klinac, prisustvovao scenama seoskog svinjokolja, pretpostavljam da teško može i dan danas da ispere ono užasno skvičanje iz ušiju.
„djetinjstvo je čarobno mjesto
sa kojeg u novembru
dopiru krici svinja sa sela“
No, inercija životnih tokova, didaktična moć okoline, obrasci ponašanja koje preuzimamo od roditelja, drugova, društva generalno, čine da se relativno lako izborimo sa tim neprijatnim mislima. Odrastanje često podrazumjeva zagušivanje naših autentičnih unutrašnjih glasova, nažalost.
Kasnije, kroz život i sazrjevanje, ljudi steknu određene teško promjenljive navike, ogreznu u komformizam i hedonizam; iskuse da je život, između ostalog, satkan od gomile neprijatnih i mučnih stvari; da je sam svijet u kome živimo jedno prilično surovo mjesto i da je krajnje mazohistički odricati se tih malih zadovoljstava kao što su pečenje, ćevapi i pršut. A svijet i jeste jedno surovo i zlokobno mjesto zato što se upravo sami ljudi ponašaju kao nemilosrdne zvjeri. Taj mehanizam masovnog ubijanja životinja koji leži u osnovi naše egzistencije, utiče da i sama slika našeg doživlaja svijeta na podsvjednom nivou bude mnogo „krvoločnija“. Između odobravanja nasilne smrti čovjeka i životinje stoji jedna vrlo tanana linija razdvajanja – razlika između nivoa njihove inteligencije. U netakodavnoj istoriji ta linija je stajala i između prava na život bijelog i crnog čovjeka. Kad uklonite i tu jedinu demarkacionu crtu između zločina i regularnog posla - dobijate rat, uništavanje i masovne smrti.
„there will never be any peace in the world so long as we eat animals“
Isaac Bashevis Singer
Iako čovječanstvo već šezdesetak godina balansira na klackalici samouništenja, vjerujem da će upravo pokreti kao sto je vegetarijanstvo doprinjeti da jedan optimističniji pogled na našu budućnost bude ujedno i realističniji. Za početak potrebno je samo malo dublje zagledati se u sopstveno srce i tamo pronaći par jednostavnih odgovora, koji su odavno u nama.
Jer kako je to već slikovito objasanio mudri George Bernard Shaw:
„While we ourselves are the living graves of murdered beasts, how can we expect any ideal conditions on this earth?“
Bilo je to jednog petka…pre užasno mnogo godina. Svet je bio mlad a budućnost nabrekla. Malobrojno čovečanstvo zbunjeno je tabanalo po zatečenom stanju. Uputstava o tome kako bi trebalo da se vlada do kraja vremena nije bilo, ni religije, ni nauke.
A onda je, blago pometeno i pomalo prkosno ali žudno opstanka, napravilo otklon od onoga što je do tada znalo i radilo: ljudi su počeli da jedu meso. Tek tako. Izmenili su svoju prirodu u pokušaju da prežive, i gle – upalilo je, na kratko. Dalji sled ovog nadupačke izvrnutog razvoja spontano je iznedrio čudnu, namćorsku i ignorantsko-izdvojenu vrstu: vegetarijance.
Zaista, zašto bilo ko postaje vegetarijanac, i čemu to uopšte? Razlozi da neko “počne da zoba zrnevlje umesto da se hrani normalno”, bilo da su potekli iz etičkih, ekoloških, zdravstvenih, duhovnih ili religijskih pobuda, naizgled su manja su muka onome ko se reši na tu vratolomiju nego pitanje – kako. Kako odjednom promeniti tako bazičnu naviku iz korena? I još: kako to uraditi u zemlji Srbiji, a da vam se ne osuši kičma, ne odrekne vas se svekrva i pre svega – ne ostanete gladni hrane, ukusa hrane i zadovoljstva koje su nam darovali dobri bog, dobra karma i veliki Manitu?
Vegetarijanci se, ugrubo, dele na “obične” (sa podgrupama lakto-, ovo-, pesko-,… u zavisnosti od toga da li jedu mleko, jaja ili ribu) i na vegane, koji se hrane isključivo namirnicama biljnog porekla (vesela podgrupa ovih poslednjih su radikalni frutarijanci. Živo me zanima gde takvi rastu). Ako vam nije namera da se hranite isključivo voćem koje samo pada na tlo, prelazak na vege ishranu je zapravo mnogo lakši nego što izgleda sa strane: mala slatka tajna krije se u odgovoru na pitanje “Pa ok, a šta ti uopšte jedeš?”, a on glasi – sve. Ok, sve osim mesa, ribe i jaja (u mom slučaju). Dakle, čitavu gooomilu svakovrsnih namirnica koje se bezobrazno baškare po rafovima marketa, po pijacama i bakalnicama, ali ih mi nekako ne primećujemo, ili ih tretiramo kao “prilog” a ne kao hranu. U prvim vege danima, dok traje zbunjoza šta-kako-sa-čim i dok se krkaju klot špagete i gomile sira, pažljivo razgledanje na delu sa žitaricama može da pomogne, kao i lagano švrljanje po pijaci. Zastrašujući je samo prvi ulazak u prodavnicu zdrave hrane, ali uz malo strpljenja, postavljenih pitanja i hvatanja trikova u letu, stiže se do neočekivane i lepe istine: vegetarijanska ishrana može biti daleko raznovrsnija, ukusnija i zdravija od svaštojedske.
Nekoliko činjenica:
- u namirnicama biljnog porekla zastupljeni su svi sastojci neophodni za ljudsku ishranu.
- većina vegetarijanaca oseća direktan psihofizički i zdravstveni (subjektivni i objektivni) boljitak relativno brzo nakon prelaska na novi režim
- naša anatomija je bliža biljojedskoj nego mesožderskoj
- preusmeravanjem resursa (zemljište, voda, tehnologija...) sa proizvodnje mesa na proizvodnju biljne hrane namenjene ljudima bitno bi se smanjila nestašica hrane, kao i zagađenje i narušavanje životne sredine potrebne ljudskoj vrsti (jer - Zemlja će opstati, ali možda ne za nas)
- karfiol je bljak
- većina životinja koja se uzgaja zbog mesa živi i završava život u izrazito nehumanim uslovima. Vrste tretmana koje se sprovode nad ovim životinjama direktno (i pogubno) utiču na kvalitet mesa i mleka. Spoznaja o mučenju zivotinja pogubno utiče na iole empatičnu ljudsku svest.
Ja sam postala vegetarijanac nakon jednog lepljivog košmara. Od tada se mnogo toga promenilo: najpre – moje poimanje sveta i čulo ukusa. Ali i danas, kada me pitaju “zašto?”, ne znam odgovor. Možda je taj san samo rekao ono što ne želimo da znamo, a što neki od nas pakuju u iscepkane zato-načine kada se otisnu na smandljavajući put u sebe, niz sebe, bez da znaju gde će stići? Nemam pojma, pojma nemam. Ali vege jeste to, na kraju - vrludanje putem ahimse. Velika stvar u maloj stvari: i svaki put kad pečem susam, smeje mi se brk. Stoga bi “zato” odgovor mogao biti ovaj: vegetarijanstvo je moja mera pristojnosti koju dugujem svetu. I sebi.
Danas je Svetski dan vegetarijanstva. Srećan praznik svima koji slave ;)