Autor: Rodoljub Šabić
Post „Borba" za ćirilicu koji sam objavio pre 20-tak dana uz prilično žučnu „razmenu" argumenata na samom blogu, priuštio mi je još i popriličan broj pisama, napisanih na istu temu ali vrlo različitih po tonu i sadržini od kojih jedno, koje mi je uputio naš sugrađanin Lj.J., u pozitivnom smislu vrlo provokativno zaista zaslužuje pažnju. U pismu u kome načelno podržava moju reakciju povodom slučaja zamenika tužioca koji „ne zna" latinicu, implicitno stavlja pod znak pitanja moju doslednost zbog toga što u nekim „obrnutim" slučajevima nisam reagovao. Delove pisma u kojima neke od tih slučajeva navodi eksplicitno, citiram:
„1. Slučaj "TV Studio B". Ova televizija emituje (po mojoj slobodnoj proceni, a to je lako proveriti) oko 90 % svog programa na latinici, dok su im SVE emisije vesti, bez izuzetka, na istom pismu. Kako god da pristupite toj činjenici, tu nešto ozbiljno nije u redu. Narečena televizija je, bar formalno, pod upravom Grada Beograda i javni je servis za informisanje njegovih građana. Bar polovina građana Beograda u srpskom jeziku pretežno koristi ćirilicu. O jezičkoj i kulturnoj tradiciji Beograda i Beograđana da ne govorimo: pogledajte obrazovne, državne i kulturne institucije, zadužbine, razne natpise, knjige, novine, dokumente, imena na grobljima i kućnim vratima ... Po kojem god hoćete osnovu - jezičkom, kulturnom, državnom, obrazovnom, tradicionalnom, istorijskom, demokratskom ..., bar polovina programa i emisija vesti na ovoj televiziji bi MORALA da bude na ćirilici.
2. Slučaj Narodne Kancelarije Predsednika Republike. Pisao sam NKPR (i ne samo ja) putem interneta, na srpskom jeziku i ćirilici, i dobio odgovor da ne mogu da pročitaju moje pismo, uz preporuku da ga napišem na latinici i pošaljem ponovo. Službeni jezik i pismo u Srbiji su, član 10 Ustava Srbije, srpski jezik i ćirilica. NKPR ne prima elektronsku poštu na službenom jeziku i pismu! Ja sam im potom napisao pismo na engleskom jeziku, da bi me iz NKPR pozvali telefonom i rekli mi da su teškoće s primanjem pošte na ćirilici privremene. Lagali su, žao mi je što moram da upotrebim tu reč, ali ona je jedino istinita. Jer, pisali su im i drugi, i celu godinu posle mene, i dobijali su isti odgovor.
3. Potrošački proizvodi. Opšte je poznato da je na praktično svim potrošačkim proizvodima u Srbiji latinica. Na pakovanjima za brašno, šećer, mlečne proizvode, slatkiše, sredstva za higijenu, deterdžente, automobilske delove, nameštaj .... nepotrebno je navoditi. Neka od pakovanja imaju dve, tri ili četiri identične strane - po dizajnu i tekstu, i sve su na latinici i u tom slučaju. Gde je pravo građana Srbije (bar polovine) da naziv, deklaraciju, garancije za proizode koje svakodnevno koriste pročitaju na svom jeziku i PISMU? Nije to pitanje samo demokratskih prava, nego i dečjih prava (deca prvih razreda osnovne škole mnogo bolje vladaju ćirilicom), prava starih osoba (mnogi se slabo služe latinicom, jer su se školovali isključivo na ćirilici), slaboumnih (koji nikada ne savladaju drugo pismo, latinicu). Šta ako je u tekstu upozorenje da je proizvod opasan po zdravlje, a postoji samo na latinici? Ko to tako slobodno može da ignoriše mogućnost da se dete ili neka odrasla osoba otruje, ispeče, probode ... zato što upozorenje nije na jeziku i pismu koje PRVO uče u školi, koji su zvanični po Ustavu, koji su u njihovoj jezičkoj, kulturnoj. porodičnoj, državnoj, nacionalnoj, verskoj tradiciji i identitetu!"
Lj.J.-u sam svoju (ne)doslednost pokušao da objasnim tako što sam podsetio na to da su predmet mojih javnih istupanja ljudska prava koja su u nadležnosti Poverenika za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti a da su pitanja diskriminacije, u različitim vidovima, u nadležnosti drugih za to posebno predviđenih državnih organa te da ni u konkretnom slučaju motiv za moje reagovanje nije bila diskriminacija već iracionalnost, postupanja jednog državnog organa po zahtevu za slobodan pristup informacijama.
Naravno, nenadležnost ne bi bila opravdanje da se, ako se može, baš ništa ne preduzme. Zato sam, odmah pošto sam pročitao pismo obavio telefonski razgovor sa šefom Kabineta predsednika Republike i dobio uveravanje da će nevedeni problemi u elektronskoj komunikaciji, u najkraćem roku biti otklonjeni. Sreo sam se i razgovarao i sa Sašom Jankovićem, Zaštitnikom građana. Rekao mi je da mu se Lj.J. već obraćao povodom „Studia B" pa ga je, imajući u vidu da je reč o „gradskoj kući" a da se istim povodom Lj.J. već bio obratio gradskom zaštitniku građana, uputio da istraje na rešavanju problema na gradskom nivou ali je izrazio spremnost da sa Lj.J., razgovara o drugim problemima. Koliko znam do toga je i došlo, a Zaštitnik građana će reagovati, i uputiti širem krugu organa vlasti odgovarajuće upozorenje.
Kakvi će efekti biti? Tek ćemo videti, razume se. Ali, nezavisno od toga valjalo bi kada bi „strane" mogle da se slože oko bar dve stvari. Prvo, oko toga da član 10. Ustava Republike Srbije (po kome su u Republici Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćirilino pismo a službena upotreba drugih jezika i pisama se uređuje zakonom) jeste nezaobilazan ali nije jedini, jer postoji i član 199. (po kome svako ima pravo da koristi svoj jezik u postupku pred sudom ili drugim državnim organom kad se rešava o njegovom pravu ili obavezi) a postoje, i odredbe pojedinih zakona donetih u skladu sa članom 10. Ustava. I drugo, da je za rešavanje problema u vezi s korišćenjem i diskriminacijom pisma potrebno manje predrasuda, netrpeljivosti i isključivosti a mnogo više dobre volje. I da doprinos, i rešavanju ali i stvaranju i uvećavanju tih problema, mogu da daju svi - građani, novinari, mediji, NVO, političke stranke... A to da je najveća odgovornost onih iz vlasti - organa i ljudi, valjda je već nesporno.