E ljudi moji, što mene hoće te neke sekiracije iznebuha, pa da sam se na siročiće kamenjem bacala, valjda bi me manje mlelo. I taman kad se malo opustim i krenem, kao, da planiram i radujem se novom početku, nešto me zvekne i totalno izbaci iz koloseka. A nešto mislim, ništa se ne dešava bez razloga ili bar kao uvertira u nešto veće, samo ne mogu dovoljno daleko da bacim pogled preko plota. I sve se tešim - ko zna zašto je to dobro, a drala bih se iz glasa od neke muke i nemoći.
Jesam ti rekla da imam stan u Banji K. koji niti uspevam da prodam, niti stanare u njemu da zadržim duže od godinu dana? Pravo da ti kažem, ne znam da l' mi je veća muka kad je prazan ili useljen. U prvom slučaju se pokidam svaki put kad padne kiša, jer ptice dovuku svašta nešto na terase i zapuše odvode, pa se desilo par puta da se podigne parket i zlo se napravi. A i , brate, ko da plaća onolike režijske troškove za prazan stan.
U drugom me stanari cimaju za koješta, od procurele slavine u kupatilu, do začepljenog oluka, a ne libe se ni da mi ostave neplaćene račune za struju i grejanje, pa se preganjamo mesecima dok ne izvučem koju kintu. Bude tu svega, neki se prave da me ne poznaju, drugi se snevolje i preklinju da im dam još vremena, kunu se u decu i sve najmilije da će mi platiti... I slažu. Al' nešto mislim, ako njima nije gre'ota da potežu decu za pišljivih dvesta evra, nije ni meni toliko dogorelo da ih po istom osnovu proganjam.
I tako, neko vreme se nerviram i mislim kako bi se neko namlatio para izdajući stan u centru banje, pa se setim kako mi je majka jednom rekla: "Ti si, ćero, rođena da ti se ljudi raduju i na tebe oslanjaju, a na pare zaboravi. Nije ti suđeno ništa što sama ne zaradiš." A ja joj verujem, valjda mama zna šta je rodila. Pomislim kakva je tuga potucati se po tuđim stanovima i alalim. Ko zna zašto je to dobro i u koju knjigu se oprošteni dugovi nevoljnika upisuju. Možda u onu gde zadužujem dobro i loše za svoju rođenu decu?
E, odoh ja naširoko, a samo sam htela da ti kažem da mi je i ova stanarka pred selidbom. Molila i kumila proletos da ubacim nešto nameštaja u stan (oj, Bože, ako je namešten traže da ga ispraznim, kad izbacim stvari - svi bi namešteno), da se useli s decom. Muž je ister'o iz kuće, kod oca i majke tesno, a znam je, bre, odrasla mi u komšiluku. Više se gajila u tom mom stanu nego u rođenom. Dolazila joj i majka, cenjkala se da spustim kiriju, klela se u ćerku i unučiće da mi neće ostati dužna, a i planiraju da prodaju neko imanje u Bosni, pa bi mogli da se pogodimo i oko prodaje. Mene sunce ogrejalo.
Taman se odselili prethodni stanari, naravno - ostali dužni za tri meseca grejanje i struju. Ajde, mislim se, i onako stan zvrji prazan, ako ubacim neki komad nameštaja, lakše ću ga izdati. Al' nemam ništa da mi ne treba, vidim da nam zaduživanje ne gine. Jedva nekako sastavismo finansijsku konstrukciju da pokupujemo najneophodnije (polovno, naravno) i sve računamo da će nam se isplatiti stanarinom. Ako ništa drugo, bar imamo gde da spavamo kad dođemo u Banju.
I useli se ta komšinica. Posle mesec dana, taman mi na odmoru, udari neka kiša, ona zove unezvereno - curi joj voda s tavana, a niko njen ne sme da se penje uz merdevine i vrati na mesto tri cepa koje je oluja pomerila. Kaže, plaši se da se ne skvase strujni vodovi, a deca joj mala i povazdan sama u stanu. Ovaj moj, šta će, psuje, skida zvezde s neba, al' podbi put pod noge da spreči poplavu. Ja s njim k'o levo smetalo, a i da ih ne otera u tri lepe i nesposobne. Pola dana putovali da bi sa 15 minuta rada sprečili katastrofu.
Taman se to malo smetnulo s uma, ona zove da javi - crk'o bojler. Ajde i to, dešava se. Oprostim joj stanarinu za taj mesec, nek kupi novi i plati majstora. Mi da dolazimo nemamo kad, ne zna se ko je u većoj stisci na poslu.
Pre nedelju dana se čule, ona zadovoljna, kaže baš joj je lepo. Uh, mislim se, dobro je da bar o tome više ne moram da mislim. Ionako ne znam kud udaram ovih dana, prešla na novi posao, odgovornost velika, putujem... Tačno sam zaboravila da taj stan postoji. Kad cvrc! Večeras zove - e, ona se seli. Mama i tata odlaze na selo, pa će u njihov stan. I da, neće mi platiti račune, neka to bude za onaj bojler što je dala pare.
Da l' mi veruješ da me je znoj oblio od muke? E, stvarno - ko me nije sreo, taj me nije zeznuo, a baš i ne delujem toliko glupavo. I taman zinem da joj sočno objasnim neke stvari, pa se setim one dece i zaklinjanja. Nek joj je prosto, ako je ona zaboravila, ja nisam.