Naša Princeza danas puni 17 godina. Ima li boljih godina od tih i za jednu princezu...
Već sinoć je Sveti 1. septembar pao u senku očekivanja današnjeg velikog dana. Tim povodom je u naš stambeni dvorac stigao i Princ. Umesto trnja i stogodišnjeg zapuštenog vrta, dočekale su ga prepreke u vidu triciklića, kantica za pesak i zbirke kamenja para imperatora, Julija i Maksima, iz susednog garsonjerskog carstva. Princ je stigao bez belog konja, što je bilo više no poželjno, jer smo se i tako taman rešili prekobrojne faune u kraljevstvu, tako da bi nam taj sastavni deo romantične predstave svakog princa apsolutno bio višak. Dakle, njen Princ je došao da čeka jutro u busiji, ne bi li joj prvi čestitao rođendan. Žmu i ja smo shvatili da nemamo šansi u tom projektu i ostavili slavljenicu da budi nas.
Milo rečeno rano jutro, dok zora nije stigla ni da se postidi, oglasilo se neočekivanim, iako i ne već raubovanim, zahtevom:
- Tata, daj mi pet evra.
Samo pet...dobro smo prošli. Otac kralj je odlepio oči od sna, pregazio Princezu, zgnjavio mačka, spotakao se o kuče i izručio traženu svotu. Tako je počeo Princezin rođendan. 17. Neverovatno, vreme se kruni neštedimice. Prema mojim sećanjima i izračunima, Princeza nikako ne bi mogla da ima 17 godina. Najviše 5-6. Jer, do juče je retkozubo glodala sto u dnevnoj sobi. Ubogi nameštaj još uvek nosi niske tragova njenih dabrovskih nagona. Zato i nemamo srca da ga zamenimo, iako se već ofucao grđe od papudžijskog mačka. Dođe nam k'o drveni spomenar.
Ma šta zubi...ja sam zapravo još onomad tražila od Žmua da mi napravi devojčicu, istu kao u parfemskoj Čarli reklami. Plavu, loknastu, plavih očiju, sa bordo šeširom. Žmu mi je izašao u susret i napravio sve naručeno. Sem bordo šešira. Još koliko juče sam bila trudna i rekli su mi da nosim devojčicu. Tačno se sećam. Još uvek čuvam roza mašnu koju sam u to ime kupila. I onda se rodila Princeza. Ista kao mustra sa reklame. Kao da nije moje, ma ni komšijsko dete. Plava tako da se zlaćano caklila, satenasto bele kože, ružičastih obraza i velikih plavljih od neba očiju. Takve Princeze se retko i na bombonjerama viđaju.
Princeza je moja jedina devojčica. Za zapat. Zato sam je, sve dok me je puštala, oblačila u oblake haljinica, čipkane čarape, lakovane cipelice, čak sam i šeširiće na trešnje i cveće pronalazila. Tako su lepo ležali na loknastom vencu. Sve dok Princeza nije čula za pubertet i počela da izražava želju da izgleda kao džambas.
Hvalabogudragom, u poslednje vreme nas je malo pogledalo i Princeza je ponovo počela da liči na ženski rod. Što Žmua nije baš dužno oduševilo, jer smo umesto kućnog harambaše odjednom počeli da viđamo plavušicu. Zbog koje je Žmu počeo da traži jače veze na šalteru za davanje dozvola za nošenje oružje. Većeg kalibra i dužih cevi. Braću smo upisali u školu za dobermane. Džaba. Oko zgrade su počeli da nam niču Žapci. Princeza je srećno treptala, a Žmu je roptao. Ja sam zapisivala. Sve dok se jedan od njih nije pretvorio u Princa. Ne želimo da znamo kako. I evo ga sad. Jutros ju je kupio ogrlicom sa srdašcem od priveska. Cakli, svetli, mrda. I prstenčić isti. Na svu sreću joj je velik. Jer je Princeza ipak još uvek mala. Iako joj je danas 17 godina. Ljubi je majka.
Kako zaustaviti vreme?... Kako gledati celu celcatu devojku i ne videti više na njenim laktovima bebeće jamice? Kako joj ne dati da ode, jer u njenom mirisu se još uvek oseća onaj ružičasti trag detenceta?.. Možda bi pomoglo ako već sada javno i glasno izjavim da ne damo pola kraljevstva uz nju. Nije što ga nemamo, nego ga ne damo. Ni onaj sto izgriženi.