Ovih dana me je iznenadila spoznaja kratera u mom savremenom znanju o kloniranju. Još se sećam kada su naučnici pre desetak godina (kao da je bilo juče) posle n-stotina neuspelih pokušaja klonirali prvu domaću životinju, ovcu Doli, takođe se sećam naslova da je umrla usled prevremenog starenja. A onda prošlog meseca bomba vest: "Mleko i meso od potomka klonirane krave ušlo u lanac prodaje u Britaniji". Zar još ne usavršavaju tehniku kloniranja? Zar to nisu strogo čuvane jedinke predodređene za eksperimente? Šta li sam sve propustila od tadašnje sci-fi vesti o slatkoj ovčici Doli do današnjeg stejka na mom tanjiru od klonirane krave? Istina je, propustila sam mnogo toga a ponajviše činjenicu da čitava brojna stada kloniranih ovaca, krava, itd, danas egzistiraju nedaleko od nas.
Kako se ustvari klonirano goveče razlikuje od svog "normalnog" vršnjaka? Klonirana životinja nastaje oblikom bespolnog razmnožavnja po kojem potomak nema ni mamu ni tatu, već je identična kopija odrasle životinje. U procesu kloniranja uzima se ćelija kože odrasle jedinke, potom se sadržaj te ćelije sa genetičkim materijalom ubrizgava u ispražnjenu jajnu ćeliju neke druge ženske jedinke i posle par koraka u laboratoriji kada se stimuliše ćelijsko deljenje, blastocist se ubacuje u matericu surogat majke. Embrion počinje da raste i da se razvija u utrobi surogat majke, mada je vrlo često trudnoća neuspešna. Znači embrion nema 23 hromozoma od mame i 23 od tate, već su svih 46 iz jedne odrasle životinje.
Ali ono što po običaju najviše šokira zdrav razum nije nauka već politika: Američka FDA objavila je 2008 godine da je meso i mleko klonova goveda, svinja i koza kao i njihovih potomaka dobijenih prirodnom reprodukcijom bezbedno za konzumaciju (za ovce nisu bili toliko sigurni). U SAD već postoje kompanije koje nude klonove goveda, najčešće bikova sa izuzetnim osobinama koje zovu "superbikovi". Pretpostavka je i bila da će se klonovi koristiti kao visoko kvalitetne životinje za rasplod u svrhu unosa željenih osobina u stado, i da tako neće ući u prehrambeni lanac u većem broju. Međutim, u Americi postoji oko 600 ovakvih "supergoveda" a meso i mleko njihovih potomaka se već odavno nalazi u prodaji u supermarketima jer ne podleže nikakvom zakonu o deklarisanju. Takođe se ne zna gde meso samih klonova završi kada supergoveda "odsluže" svoju namenu.
Protivnici kloniranja životinja u prehrambene svrhe pored očigledne etičke dileme i dileme oko bezbednosti takvog mesa pominju i nehuman način kloniranja danas (ne znači da se u budućnosti ovaj proces ne bi usavršio). Naime, klonirane životinje se često rađaju sa deformitetima i kraćim životnim vekom. Takođe je plodnost ovih životinja vrlo niska (osim pomenutih superbikova, heh). Surogat majka koja nosi klonirane embrione ima više problema u trudnoći. Protivnici kloniranja izrazili su povrh svega bojazan da bi se genetska raznolikost stoke na ovaj način smanjila, i da bi patentiranjem klonova pojedine kompanije mogle steći kontrolu nad celim životinjskim vrstama.
S druge strane, zastupnicima ove metode najveći argument je da se uzgajivačima goveda pruži mogućnost da imaju više goveda sa "boljim" osobinama, da se postigne, na primer, veća proizvodnja mleka, otpornost prema bolestima. Takođe zagovornici navode da bi se čitave vrste kojima preti izumiranje mogle kloniranjem spasiti.
Verovali ili ne, ni Evropska Unija za sada nema zakon o dozvoli ili zabrani mesa i mleka od kloniranih životinja, mada su članovi parlamenta u julu ove godine predložili da se donese zakon o zabrani ovih proizvoda sa moratorijumom na prodaju ovog mesa dok se zakon ne izglasa. Interesantno je to, da su u istom danu kada su diskutovali o ovom predlogu, članovi evropskog parlamenta glasali PROTIV zakona da se identifikuje i obeleži meso životinja koje se hrane genetski-modifikovanom stočnom hranom. Da li zaista postoji tako velika razlika između ova dva principa, jednog koji nam garantuje ukusan i zdrav stejk od krave koja se hranila kukuruzom sa genom bakterije, i drugog koji se gnuša mesa klonirane krave? Ili će možda za deceniju, pod pritiskom marketinga, ekonomske obrazloživosti i vremenom-razvodnjene polemike, a u nedostatku (ili represiji) studija koje dokazuju negativan uticaj na ljudsko zdravlje, ova druga tema na okosnici etičkog danas, postati manje-više prihvatljiva, i zamenjena novim vrućim temama, na primer o kloniranju homo sapiensa? Sasvim sam sigurna da će ovaj naučni scenario obeležiti zalazak čovečanstva onakvim kakvim smo ga dosada znali. Stoga generacijo, carpe diem dok se može...