Nisam, još uvek, nameravala da se pozabavim ovom temom, vadeći se na činjenicu da je još raspust, ali sudeći po nekim komentarima dole, kod Krugoline, vidim da je krajnje vreme da potegnem i ovo pitanje.
Deca sa posebnim potrebama.
Kako to izgleda u praksi?
Teoretski, konačno smo dobili inkluziju, znači, sva deca imaju pravo da idu u „običnu" školu, da se ravnopravno školuju sa svojim vršnjacima.
Ali, kako će to praktično da izgleda?
Neko pomenu da su učitelji imali cela DVA dana seminara. I sad su, kao, osposobljeni... Za šta?
I šta je sa nastvanicima? Jesu li i oni imali dva dana seminara?
Imam dvoje dece se disleksijom i u kontaktu sam sa gomilom mama čija deca imaju slične probleme.
Evo nekih od mojih iskustava...
Teorija - dete sa problemima u pisanju ne bi trebalo da se ocenjuje pismenim testom pošto preko istog ne može objektivno da pokaže svoje znanje.
Praksa - „Kako to mislite da ne radi kontrolni? Da ga ispitam usmeno? Pa šta će druga deca da kažu? Ne, ne mogu da mu čitam pitanja - to bi ometalo drugu decu! Uvek vi tražite nešto posebno! Pa šta ako dobije jedinicu - može da odgovara i da je posle popravi. Pokvariće mu ocenu na kraju? Pa? Ne mogu baš svi da imaju petice, znate! Ako odgovara za peticu a na kontrolnom mi dobije keca daću mu četvorku. To uopšte nije loša ocena. Što se vi, majka, toliko hvatate za to? Pa ocena nije merilo znanja!"
Džaba moje objašnjavanje sa dotičnom nastavnicom da nije poenta u oceni nego u potkopavanju detetovog samopouzdanja... Sem toga, i ministarstvo je bilo dopustilo da za polaganje testova na kraju osmog deca koja imaju disleksiju iste polažu uz pomoć nekoga ko će im pitanja čitati, a po potrebi i u produženom vremenu (jer jako sporo pišu).
Teorija - Dete sa posebnim potrebama trebalo bi da ima ista prava kao i ostala deca.
Praksa - Moja Princeza je dispraksična. Narodski rečeno, neviđeno trapava. Svaki put kad ima fizičko ja se unapred spremim za suze jer njen nastavnik jednostavno NEĆE da shvati da je odbojka nešto od čega ima noćne more. I džaba sve moje i njene molbe da je pusti da igra fudbal ili košarku - on je osmislio da je odbojka sport za devojčice i tačka! Ili će da igra odbojku, ili može da sedi na klupi! To, što ona ima paničan strah od lopte koja joj leti prema licu a koju ne može da pogodi, to njega ne zanima. (Ova priča još nije završena, sad smo uključili i direktorku, a ako bude trebalo, teraću ga do ministarstva)
Teorija - Dete sa posebnim potrebama trebalo bi UNAPRED da bude obavešteno o terminu odgovaranja.
Praksa - :lol+: U snovima!
Teorija - Deci sa posebnim potrebama trebalo bi omogućiti korišćenje pomagala koja im olakšavaju savlađivanje gradiva.
Praksa - Kad sam zamolila da se detetu dopusti da umesto sveske koristi laptop (jer mu kucanje, za razliku od pisanja olovkom ne predstavlja problem), dotična nastavnica samo što nije dobila fras!
I tako u beskraj...
Nemojte pogrešno da me shvatite - deca su mi u školi u kojoj i direktorka i PP služba zaista ulažu izuzetne napore da se deci sa posebnim potrebama pruže odgovarajući uslovi za rad, ali problem je što i pored toga ne prođe nedelja a da ne moram da idem do pojedinih nastavnika i po stoti put objašnjavam iste stvari.
Pa se zato pitam - koliko li će nam trebati da pređemo od teorije do makar malo humanije prakse?